Osječanka Mirela Kristek treća na Prvenstvu Hrvatske u trailu "Strah da ću se smrznuti na Učki motivirao me završiti utrku"

Napokon je svanuo i taj dan, kad će se pokazati jesu li cijelo zimske pripreme urodile plodom. Istra 100 milja utrka je za koju brojni ultramaratonci žrtvuju mnogo kako bi u travnju zasjali u punom sjaju ili, jednostavno, izdržali dužinu na koju su se prijavili.

Tako su i članovi Maraton kluba Hrvatski sokol iz Osijeka žrtvovali svoje slobodno vrijeme, vrijeme s obitelji, uživanje u omiljenoj hrani, izlaske i financijska ugađanja sebi i svojim bližnjima, a počesto i vlastito zdravlje – sve samo za nastup na epskoj utrci u Istri. Izraz “zimske radosti“ za njih je poprimio mnogo ozbiljnije razmjere tijekom zimskih priprema na Papuku. To je, itekako, dobro došlo na ovoj utrci jer hiroviti je travanj na vrhu Učke pokazao najgore od sebe.

Šesteročlana ekipa hrabro startala u snježnu mećavu
Trud oko treninga potencirala je i činjenica da se ove godine na dužini od 110 kilometara, na takozvanoj Plavoj stazi, održavalo i pojedinačno te ekipno Prvenstvo Hrvatske u trail trčanju. Od “sokola“ su se u PH-u nadmetali Antonio Dujmović, Angel Milišić-Zečević, Damir Kligl i Mirela Kristek, ujedno i članovi Sportsko-rekreativnog kluba Baraber Extreme Team iz Belišća, te Tihomir Arnaut i Dario Majetić.

Ekipa je u petak 12. travnja u 22 sata, s razine mora iz Lovrana započela, s obzirom na hladnoću i kišu, svoje ne baš obećavajuće putovanje. I to odmah vertikalno uzbrdo na najviši vrh Učke visok 1400 metara – Vojak. Ušli su direktno u snježnu mećavu koja je već praktički u prvom dijelu utrke, odlučila o sudbini i rezultatu mnogih trkača – bilo izravno u vidu odustajanja, bilo s odgodom, u vidu probavnih i drugih fizičkih smetnji.

Mirela Kristek koja je na kraju utrke stajala na trećoj stepenici postolja PH-a, podijelila je s nama svoj doživljaj te noći na Učki.

- Prije starta plašila sam se kiše i pothlađivanja, no najgori je bio vjetar na Učki koji je, osim što je ledio kosti, a ja samo to i imam; puhao takvom silinom da sam samo hvatajući se za šiblje, uspjela održati se na tlu. Hladnoća, snijeg, vjetar, a najviše strah da ću ostati smrznuti fosil na Učki motivirao me završiti utrku – ispričala nam je Mirela.




Da je trail utrka mnogo više od pukog nadmetanja u trčanju te da rezultat na “ultrama“ ovisi o nizu raznih čimbenika, pokazuje primjer Damira Kligla koji je na Istru došao u izuzetnoj formi, a završivši kao deseti u muškom poretku PH-a.

- Na 1000 metara vjetar postaje užasno jak, leden, snježna mećava mi ne dozvoljava da nastavim dalje u majici kratkih rukava. Stajem, skidam ruksak, vadim vjetrovku koju vjetar zapetljava da je gotovo nemoguće obući ju. Navučem jedan rukav, drugi se već zapetljao s kapuljačom – opisuje Damir kako jedna banalna radnja u ovakvim uvjetima postaje vrlo napornom.

U tom košmaru smanjene vidljivosti, priča kako mu je lampa radila odbljesak te je previdio zastavice savijene od vjetra i pokrivene snijegom pa krenuo krivim putem. Nakon što se vraća na pravi put, asistira kolegici na koju nailazi, pri mijenjanju baterija u lampi jer ona od hladnoće ne može ničime rukovati. Ubrzo potom, javlja se novi problem…

- Bježim odmah dalje i tu osjetim čudan osjećaj u trbuhu koji isprva odlučim ignorirati. Na makadamskoj cesti gdje sam planirao ići brzo, počinju grčevi. Ne sjećam se kad sam imao grčeve u trbuhu takvog intenziteta. Uopće ne želim opisivati kako sam došao do Buzeta. Nizbrdo više nisam mogao pustiti noge jer tad me već uhvatila upala trbušnjaka od naprezanja i napinjanja od bola – prepričava Damir dogodovštine kakve mnogim trkačima na ovoj i sličnim utrkama nisu strane.



Nasreću, tu se pokazuje još jedna lijepa strana ovog sporta, a to je ljudskost i kolegijalnost. Zahvaljujući raznim kolegicama i kolegama te volonterima, kako priča, Damir se uspijeva izvući iz grčeva koji su ga mučili. Naravno, još jedna uobičajena omaška psihički rastrojenih trkača, nije zaobišla ni njega – na okrepi u Oprtlju zaboravlja štapove te se nakon nekoliko minuta vraća po njih…

- Planirao sam ići ispod 14 sati, znam da sam bio spreman za to. Ipak, i sa sat i pol vremena dulje na stazi, ovo mogu smatrati mnogo većim uspjehom jer sam prebrodio 60-ak kilometara bez razmišljanja o odustajanju. Pobijedio sam samog sebe, bol, iscrpljenost, i najbitnije, kad je već nestao i motiv, ja sam se vratio i nastavio – priča nam Damir o svojoj osobnoj pobjedi.




Tako Damir završava svoju utrku nakon 15:29 sati na stazi, i kao deveti od 131-og veterana od 40+ godina. Mirela dolazi samo 15 minuta iza njega i penje se na već spomenuto postolje, a u konkurenciji 20 Hrvatica. Također, staje na najvišu stepenicu postolja među 27 mlađih veteranki, dok sveukupno od 61 žene zauzima četvrtu poziciju.

Među 350 trkačica i trkača koji su se u 110 kilometara penjali gotovo 4400 metra uvis, i Antonio Dujmović ostvario je vrlo dobar rezultat. Kao 58. od 116 seniora, dolazi u cilj nakon 18:21 sati na stazi. Također, u konkurenciji PH-a zauzima 28. poziciju od 45 Hrvata, dok Dario Majetić i Angel Milišić-Zečević dolaze kao 35. i 36. Hrvat sa samo tri minute razlike. U vremenu od oko 19:50 sati zauzimaju i 59. i 60. mjesto u mlađoj veteranskoj skupini. Tihomir Arnaut na stazi provodi 23:06 sata te svoju utrku završava kao 40. Hrvat.

Po pitanju Prvenstva Hrvatske računao se i ekipni poredak, a u kojem je Hrvatski sokol kotirao kao peti među sedam muških ekipa. Zbrajala su se tri najbolja pojedinačna rezultata, tako da su od petorice “sokola“ u računicu ušli Kligl, Dujmović i Majetić s ukupnim vremenom 53:41 sata.




- Kad smo dogovarali nastup na državnom prvenstvu, znao sam da nas očekuje veliki izazov jer ovo je definitivno najteža utrka dosad. Cure i dečki su se pripremali cijelu zimu i znao sam da će visoko kotirati u ukupnom poretku. Čak je bila otvorena kladionica za prvo troje gdje sam, naravno, uvrstio i Mirelu i Damira. Ekipno peto mjesto je izvrsno, uzevši u obzir koje su sve ekipe nastupile. Noć uoči utrke bila je napeta, s obzirom na to da je na Učki pao snijeg. Znao sam da će biti pakleno, a ipak sam bio uvjeren u uspjeh naših trkača – zadovoljan je trener rezultatima predstavnika svojeg kluba.

Mirela s postolja poručuje kako sam rezultat i poredak umanjuju činjenicu da je pravi pothvat ustvari završetak utrke.

- Većina natjecatelja izgledala je poput preživjelih ratnika nakon bitke - blatni, promrzli i umorni, a iznutra sretni i zahvalni što su živi – zaključuje treća među Hrvaticama.


Osim državnog prvenstva i staze od 110 kilometara, u Istri su nastupili i Hrvatski sokoli i u ostalim kategorijama – na 67 i 41 kilometru, te čak na 100 milja.

Green staza od gotovo 70 kilometara, iznosila je 2441 metar uspona, a na njoj su od “sokola“ nastupili Boris Đurđević (9:47 sati) i Dunja Straka (11:09), a od Barabera još i Krešimir Valentić (8:46) i Kruno Tomljanović (10:18 ). Dunja je među seniorkama zauzela 26. poziciju od 43, dok su Krešimir i Boris među 127 seniora, osvojili 47. i 73. mjesto. Kruno u kategoriji mlađih veterana zaposjeda 76. poziciju od njih 140.

Na yellow stazi gotovo maratonske duljine, a s oko 1000 metara uspona, nastupila je “baraberka“ Martina Maloča (5:18 ) s dvojnim članstvom, te zauzela 33. poziciju od 115 seniorki.

Na “stomajlerici“ naziva red, 168 kilometara i 6539 metara uspona uspjelo je svladati 264-ero natjecatelja. Ipak, 101 sudionik nije uspio u pothvatu, a među njima je, nažalost, i član Barabera Zlatko Zetović. Iako je prema poretku izgledalo, da od starta sa svakom kontrolnom točkom napreduje i prestiže svoje suputnike, nakon 29 i pol sati na stazi, odlučuje odustati od utrke na 120-om kilometru. Bez obzira na to, zaslužuje naklon do poda jer i ova je udaljenost mnogima nezamisliva za prevaliti.





Tekst: Martina Maloča
Foto: Jože Opeka, Jelena Sekelj i osobna arhiva