Knjige na dobrom glasu - Geopolitika

Prema Leksikografskome zavodu Miroslav Krleža, geopolitika je politički i geografski pojam koji ima više značenja:
1) politički izraz geografskoga determinizma s poimanjem da tlo na kojem živi neki narod ima odlučujući utjecaj na oblike njegova društvenog ustrojstva;
2) državna ili koja druga politička aktivnost zasnovana na određenome poimanju geografskoga sadržaja međunarodnih i društvenih odnosa te prostorno-političkih odnosa unutar njih;
3) istraživački pristup u političkoj geografiji i u proučavanju međunarodnih odnosa, usmjeren na politički značajne geografske elemente kao što su veličina i položaj teritorija, prirodni resursi, teritorijalno-politički odnosi, demografska obilježja i sl. Geopolitičkima se nazivaju i oni aspekti u različitim filozofskim, politološkim, književnim i drugim djelima koji pokazuju međuovisnost nekih geografskih i političkih sadržaja. Dakle, geopolitika analizira odnose politike, povijesti i socijalne znanosti s geografijom. Termin je skovao švedski politički geograf Rudolf Kjellén na kraju 19. stoljeća. Kjelléna je inspirirao njemački geograf Friedrich Ratzel poznat po izdanju svojega djela „Politische Geographie“ („Politička geografija“) iz 1897. godine. Termin je popularizirao američki diplomat Robert Strausz-Hupé, redovni član Sveučilišta u Pennsylvaniji.

Geopolitika multupolarnoga svijeta autora Jure Vujića donosi prikaz suvremene geopolitičke slike svijeta. Suvremeni proces geopolitičke multipolarizacije svijeta suočen je s novim geopolitičkim, geoekonomskim, geoenergetskim, vojno-sigurnosnim i demografskim globalnim izazovima. Putinova Rusija, kineska planetarna gospodarska dinamika, regionalna geopolitička moć Indije, Turske, Irana i Brazila, sve više dovode u pitanje status supersile SAD-a i nameću se kao nezaobilazni globalni geopolitički igrači. Geopolitičke promjene koje su se dogodile (ili se još događaju) u posljednja dva desetljeća bile su vrlo intenzivne, te ujedno pojačane ili ublažene, izmijenjene ili očuvane globalizacijom. U tom kontekstu, nužno je ispitati vjerodostojnost i valjanost teze o suvremenoj geopolitičkoj multipolarnosti, koji je njezin konceptualni i praktički realni značaj? Koji su mogući scenariji multipolarne nove raspodjele slika svijeta? Ono što je izvjesno, jest da novi složeniji geopolitički, geokulturološki i geoekonomski globalni izazovi multipolarne rekonfiguracije svijeta zahtijevaju ponovno definiranje novih geopolitičkih obzora.

Isti naslov drugoga autora Geopolitika multipolarnoga svijeta Aleksandra Gel'eviča Dugina govori o vanjskopolitičkoj orijentaciji Rusije u 21. stoljeću. Ni moderna Rusija, također ni Kina (kao najprikladniji kandidati za status „drugoga pola“) nisu u stanju mobilizirati kapacitete i resurse dostatne za natjecanje sa Sjedinjenim Državama u strateškoj sferi. Rusija ima problema s ekonomijom, demografijom te mnoge neriješene socijalne probleme, za razliku od Kine u kojoj je sve u redu s obzirom na ta pitanja, ali joj nedostaju prirodni resursi i razvijena nuklearna infrastruktura. O nekim drugim pretendentima za drugi pol ne treba trošiti riječi. Strateški model multipolarnoga svijeta proizlazi upravo s te pozicije. Ako danas u svjetskim razmjerima ne postoji sila koja bi se mogla suprotstaviti isključivoj prevlasti Sjedinjenih Država, nužno je potrebno oblikovati koaliciju od nekoliko blokova koji bi, slijedeći vlastite strateške interese u regionalnome kontekstu pa čak i ako su im interesi u nekim pitanjima proturječni, na drugačijem tipu civilizacije i ideologije simultano mogli ustanoviti nekoliko polova, s obzirom na glavni strateški koncept „blokiranja američke hegemonije“.

Poznati američki geopolitičar William Engdahl u svojoj knjizi Mitovi, laži i ratovi za naftu govori o tome kako je dulje od stoljeća nafta jedan od najznačajnijih svjetskih strateških proizvoda, a moderno svjetsko gospodarstvo gotovo je nemoguće zamisliti bez nje. Nafta je, uz ugljen i zemni plin, bila osnovni pokretač razvoja modernoga industrijskog društva, globalne ekonomije i tržišne dinamike. Stoga je svjetsko gospodarstvo iznimno osjetljivo na promjene uvjeta na tržištu energenata, odnosno na povećanje cijena i smanjenje ponude. Ne bi li osigurali monopol nad svjetskim zalihama nafte, a zajedno s time i koncentraciju najveće političke moći, mala skupina britanskih i američkih kompanija - koje podupiru njihove vlade - stvorila je jedan od najvećih mitova moderne znanosti. Izmislili su mit o ograničenosti zaliha nafte, tvrdeći da je riječ o izvoru energije koji se brzo troši i koji je nekako nastao od bioloških naslaga prije nekoliko stotina milijuna godina procesom koji je u zapadnim knjigama o geologiji opisan vrlo nejasno. No svejedno se uzima kao nepogrešiva, znanstveno dokazana činjenica. Upravo ova knjiga Wiiliama Engdahla opisuje začetak toga mita i njegovu ulogu u dvama velikim i razornim svjetskim ratovima, kao i u beskonačnim međunarodnim sukobima - od Hladnoga rata do regionalnih ratova u Africi pa do Bliskoga istoka i dalje - koje je poticala anglo-američka elita kako bi zadržala nadmoć nad naftom te kontrolirala dotok nafte i dolara koji su s time usko povezani. No ta kontrola leži u rukama nekoliko američkih i britanskih naftnih divova koji su se nekoć nazivali „sedam sestara“. Sada su samo četiri - ExxonMobil, Chevron, BP i Shell...

Treća strana Hladnoga rata uglednoga povjesničara Tvrtka Jakovine temeljiti je pogled iznutra na Pokret nesvrstanih i način na koji je organizacija s više od stotinu država funkcionirala. U Pokretu su od početka, u njegovu osnivanju, krizama i vrhuncima, u središtu bile Jugoslavija i njena diplomacija. Samo je Pokret nesvrstanih zemalja mogao Titovoj Jugoslaviji dati globalnu važnost kakvu je imala, samo je Titova Jugoslavija mogla osigurati Pokretu ulogu kakvu je nastojao imati između dva suprotstavljena bloka u Hladnome ratu. Tvrtko Jakovina u Trećoj strani Hladnoga rata donosi priču o nevjerojatno ambicioznoj, često i učinkovitoj diplomaciji jedne objektivno male zemlje. U središtu su knjige Konferencija nesvrstanih u Havani 1979. i Titova borba za nesvrstanost, odnosno protiv ideje kubanskoga vođe Fidela Castra da Pokret prevede na stranu Sovjetskoga Saveza i tako ga uništi. Treća strana Hladnog rata, napisana na temelju velikoga broja dosad uglavnom potpuno nepoznatih dokumenata, priča o sukobima koji su razdirali taj Pokret, od njegova osnivača Egipta i pokušaja da se izbaci iz Pokreta, preko velikih priča o Afganistanu, Iračko-iranskome ratu, Kambodži i Zimbabveu, sve do Ugande, Zapadne Sahare i Komora. Treća strana Hladnoga rata rastapa i predočava nesvrstanost kao jednu od ključnih dogmi Titove Jugoslavije, koristeći se u analizi ne samo naočalama jugoslavenske diplomacije, već i onima supersila SAD-a i SSSR-a, sve do Južnoafričke Republike.

William Engdahl u svojoj knjizi Uništite Kinu opisuje kako Sjedinjene Države reagiraju na sve brže jačanje Kine i njezino ponašanje kao svjetske sile te kakve mjere namjeravaju poduzeti da spriječe njezino jačanje i ograniče joj ekonomske potencijale. Govori i o vojnim američkim pripremama za mogući budući konflikt s Kinom na prostorima zapadnoga Pacifika. Analizira razvijene ekonomske odnose između SAD-a i Kine te pokazuje kako su Sjedinjene Države prebacivanjem proizvodnje brojnih svojih dobara u Kinu oslabile svoj položaj. Svoje teze autor dokazuje brojnim primjerima te vrlo bogatim brojčanim indikatorima. Cijeli ovaj kompleks stavlja i u širi globalni kontekst odnosa dviju zemalja s drugim važnim svjetskim čimbenicima. Riječ je o knjizi koja najavljuje sasvim novu ravnotežu snaga na globalnoj sceni.





Tekst i foto: Siniša Petković, dipl. knjižničar