Dravari: Dunavom do Crnog mora vol. 1 - Gdje su, što rade?

Poznavao ga je već grčki povjesničar Herodot, premda tek u donjem toku, gdje je, stjeran u Đerdapske klisure, bio predstavljao prirodnu prepreku. Nazvao ga je rijekom koja prkosi suncu, teče od zapada prema istoku: Dunav.

Tisuću četiristo kilometara plovidbe brodom „Debeli Dabar“ do delte Dunava i Crnog mora. Sada smo na pola puta, pod Bugarskom zastavom plovimo od Vidina, luke na Srbijansko-Rumunjsko-Bugarskoj granici prema gradu Ruse. Mirno je. I sunčano. Napokon ljeto. Pristajemo uz adu, sjedimo na palubi, prolijeću čigre, patke hvataju zalet po vodi. Zalazak sunca, mreškanje vode, zvijezde se rasule nebom, ništa ne narušava tišinu. Ujutro rijeka poput ulja. Doručak kupljen u obližnjem mjestu: s roštilja, svježe pogače, mirisna rajčica, čak i pečene paprike, i ljute i slatke. Idila.



Jedanaesti je dan plovidbe. Dravom do ušća Dunava, na Vukovarskoj adi prvo noćenje, prolazimo Ilok, prema Novom Sadu i Beogradu. Iz Beograda prema Smederevu, najvećoj tvrđavi u fortifikacijskom nizu uz Dunav iz doba obrane protiv prodora Osmanlija. Prati nas loše vrijeme i sjajna atmosfera na brodu. Nije to putovanje kruzerom, gdje pristaneš u gradovima, a na brodu je sav komfor. Ovdje ploviš i živiš s rijekom i na rijeci. Kupanje, pranje zubi, pranje rublja, vodokotlić, sve je to rijeka. Osim pitke vode. Ona ionako uglavnom služi za ispiranje čaša ako se nešto natruni u pivo. Kuhamo na palubi ili na plaži, gdje pristanemo. U kotliću se krčka fiš, grah, punjene paprike...



Rijeka je i mirna i divlja. Idila i drama. Drama nas je zatekla pred ulazom u Đerdapsku klisuru, nad kojom se, visoko gore, nadvila tvrđava Golubac. Htjedosmo krenuti. No onda započe drama na nebu. U dva sata sva tri čina. Skupljaju se mrki oblaci, počinje vjetar, bjesni oluja, pljusak! Da smo krenuli bilo bi gusto, vrlo gusto. Smještamo se u hotel. U potrazi za hranom završavamo u lokalnoj pečenjari gdje nam lik sprema punjene pljeskavice mitskih razmjera, teče i priča i pivo. U potocima.





Sutradan prolazimo Đerdapom, tamo gdje je Dunav stjeran u klisure, gdje nas uklesan u stijenu gleda dačanski kralj Decebal. Prolazimo kraj Trajanove ploče, podignute caru koji je dao uklesati u klisuru rimsku cestu Via Traiana, što prati tok Dunava. Uzbuđenje je veliko, a pravo tek slijedi kada ulazimo u ustavu Đerdap I. Sami smo u komori gdje se prvom spuštamo dvadeset i dva metra, drugom dvadeset metara. Zvuk je ispuštanja vode iz komore jeziv. Poput zavijanja vukova, gladnih, ili vjetra u planini, ili iz Ratova Zvijezda. Slavlje nakon prolaska, i nastavak plovidbe.



Pristajemo uz plažu u mjestu Tekija. Odmah pokraj, lokal pod nazivom Joca Krofna. Priča Joca da mu je otac bio kapetan riječne plovidbe. Prije izgradnje hidroelektrana Đerdap pilotirao je brodove kroz tjesnace Đerdapa. Noću se diže vjetar. Većina spava u šatorima na plaži. Sretnici, u ovom slučaju. Brod se nasukava na šljunak, zvuk kada metal tare o šljunak ledi krv u žilama. Ujutro drama odsukavanja. Kapetan motornim čamcem vuče, dečki guraju, s obale stari kapetani viču upute. Brod škripi, ljulja se, naginje, polagano miče. Nakon odsukavanja olakšanje, veselje, isplovljavamo…



Nedjelja je. Utakmica. Pristajemo uz obalu kod Prahova, zadnjeg sela u Srbiji, prije prelaska u Bugarsku. Malo, u središtu dućan, jedna jedina gostionica, imenom „Na kraju sveta“, ne radi. Panika! Ali! Nailazi mjesni gazda s kamionom. Nakon malo tko i što trpa nas u kamion i vozi u Klub umirovljenika na utakmicu. Putem staje, jer mu maše jedna žena, prilazi kamionu i pita: „Tko su ovi?!“ A odgovara on: „Putuju oko sveta, baba.“ Uzbuđenje je veliko. Kruži pivo, priča, iznosi se rakija od Dunja i roštilj preostao s umirovljeničke zabave. Nakon utakmice ludilo, veselje i tulum s penzićima u mjestu uz Dunav usred ničega. Neprocjenjivo!



Tekst: Blanka Will
Foto: Ivan Peko

Pročitajte i..
Osječanin poziva ljubitelje avanture na put Dunavom do Crnog mora