Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama



Ja sam iz Dalmacije. Nakon što sam ispunila sve kriterije besmisla, kako ja to volim reći, postigla sve ono što društvo očekuje i podržava (ostvarila karijeru i financijsku neovisnost) osjetila sam potrebu da učinim nešto za zemlju. Dala sam otkaz svom poslu i životu kojeg sam dotad znala i krenula na svoj put, u korizmi se odrekavši novaca, vjerujući pritom da naša zemlja, unatoč svoj silini negativnih misli kojima smo na svakodnevnoj bazi prskani, ima dobra. Vjerujući da zemlja koja je zapela u definicijama prošlosti, u svom dubokom besmislu di se na dnevnoj bazi rječkamo oko toga ko je koliko uzea iz blagajne, ko je krivo pogleda koga dok se rukova sa livom rukom i ljubia u desni obraz, ima svoju dobru stranu. Ja virujem da u njoj ima dobrih i plemenitih ljudi koje sistem kakvog danas znamo nije dokrajčia, kojima nije zgazia onaj lipi borbeni i kreativni ljudski duh. Volju za boljim sutra.

Godinama sam radila u turizmu i u marketingu. Prošlo lito, kad sam vidila lešinare taksiste koji, očigledno neznajući za bolji način, stoje pored busa i za rukav vuku turiste u nadi da ih oderu ili samo drugome preuzmu, imala sam tzv aha moment. To nije turizam o kojem sam učila. To nije turizam u koji ja virujem. Što je pošlo po zlu?

Imamo najlipšu zemlju na svitu, najčišće more i predivnu povijest. Povijest koja, osim dijela ukaljanog teritorijalnim ratovima, obiluje legendama i mitovima, pričama kakve mnogi drugi ne bi ni u najluđoj mašti mogli izmisliti. Običajima i tradicijom. A mi smo dozvolili da cili svit to otkrije prije nas. Horde ljudi svake godine nanovo otkrivaju sve ono što naša zemlja krije, a mi sidimo na sidalici sa natpisom zimmer fraj čekajući da nam pljunu još koji eur. Ne znajući pravi odgovor na pitanje zašto, gledajući samo na iduću investiciju. I tako u krug. Ruku na srce, postoje turistički djelatnici, moji kolege, koji sebe daju u ideju da oborimo još koji rekord u dolasku ljudi na obalu, međutim nisam sigurna da znaju zašto to rade. Odbijam virovati da je razlog čisti profit. Brojke.



Godinama sam prodavala zemlju strancima, a nisam imala pojma što im prodajem. Godinama pričam o predsezoni i posezoni, jer sezonom već pucamo po šavovima, a da se nisam makla dalje od svog zadarskog tabora. Ne želim više to. Ne želim više raditi turizam čija je definicija oderati ili prodati za novce bez doživljaja. Ne želim biti dio industrije koja više nema svoju dušu. Ne želim im prodati ono malo, pored sve materije kojom moja Dalmacija sad obiluje, radi čega volim ovu zemlju. Ne želim im prodati dušu. Za novce.

Krenula sam od Zagreba na put kroz zemlju. Put koji krajem korizme završava u Zadru (kad ću za 0 kuna napraviti najveći tulum u povijesti ove zemlje, ako preživim ovu po mnogima opasnu zemlju bez ijedne lipe u svom džepu), gradu u kojem sam odrasla i naučila raditi turizam. Grad koji sam donedavno potpuno osjećala, a prestala onda kad sam shvatila da sad ima svoju cijenu koja se broji u novcima. I u teoriji. Nikako više u doživljajima koji su me stvorili kao čovika iz Dalmacije.

Zemlja, to smo mi. To su ljudi. Zemlja je u nama, ne na papiru, ne u zakonu. I zato sam krenula na svoj put upoznavajući upravo ljude. Iznenadilo me je koliko divnih legendi imamo. U samo par dana svog puta upoznala sam ljude iz različitih segmenata društva; beskućnicu Šteficu, pijanca koji mi je u busu piva Bob Dylana, skupinu mladih legendi ugostitelja koji žele nešto bolje za sebe i viruju da mogu iako im je rečeno drugačije, ljude koji idu ća iz zemlje jer je to logično, Bianku koja živi s beskućnicima dok se ne snađe i nađe neki pristojan posa s kojim će moći platiti fakultet, kontrolora u tramvaju Čarlija koji unatoč svoj ljagi koju njegova uniforma nosi ne skida osmjeh sa svog lica, Davida legendu bad blue boya koji mrzi, a nema pojma zašto mrzi, mlade poduzetnike koje su papiri ubili u snivanju svog sna, ali koji se ne predaju besmislu nego nastavljaju koračati utabanim putem u nadi da će jednom biti bolje, ljude u odijelima od kojih su ostala samo odijela.

Doživjela sam led. Ne pričam ode o hladnoći. Pričam o osjećaju kad nemaš di spavati, kad te noge peku od leda, kad ti je najtoplije i jedino logično biti u tramvaju koji grije. Kad prolaziš pored crkve kojoj su zatvorena vrata iako u njoj nikog nema, koja ima grijanje koje plaćaš, a koje se svrhovito koristi samo nediljom. Prazna, a toliko bi ljudi mogla ugrijati kad bi činila ono što taj isti Bog kojeg zdušno propagiraju želi. Samo dobro.

Sve je laž!
Bila sam u Slavoniji. Nije istina da je siromašna. Sve što znam o Slavoniji, čista je laž. Istina je da je pola Slavonije otišlo iz svog kraja. Istina je da ima sve manje i manje mladih. Ali daleko je od istine da je ta Slavonija siromašna. Moja Dalmacija je ta koja je siromašna. Jer kad ti oči polude i postanu pohlepne, pa kad počneš iznajmljivati i kućicu od pasa, pritom živeći u kontejneru samo zato da bi uprihodova još malo, ti si siromašan. Kako drugačije objasniti taj životinjski poriv za zaradom i dodatnim novcima. Kako objasniti kad ti nikad nije dosta? Kako objasniti da si proda sebe i svoje za još jednu noć u apartmanu nekom pijanom švabi za 23 eura? A da mu pritom nisi pokaza što kupuje, da mu pritom nisi reka dobar dan na hrvatski, da mu pritom nisi pokaza di si izlazia kad si bia mlad ili di se skuplja stara ekipa ili zašto na svakom kantunu igraju karte (ako se to još uvik radi). Moja Dalmacija je siromašna. Ona više nema duše. Čast izuzetcima, ali njihova duša lagano iščezava spram onih koji lešinarski vuku hodajuće eure prema sebi.

Slavonija nema puno novaca, ali ima prirode. Ima dušu veću od ičega. Ima duh, ima sebe. Čovik je stvoren da radi i da bude koristan, ali rad kakvim ga danas mi poimamo je rad u firmi od 7-3 ili od 9-5. Ako ne radiš u tom okviru, ti si debil koji nije uspia. Ti si debil koji ne zna za bolje. Ali to nije istina. Kad se sitim da sam bila jedna od onih koja je tako razmišljala, bude mi bed. Sramim se sebe i slike koju sam si stvorila u glavi o normalnom. Nije normalno da godinu dana radiš ka konjina i onda 3 tjedna ideš u neke indonezije ili australije da malo živiš. Nije normalno da trpiš kako bi živia, ma koliko sebe uvjerava da je posa koji radiš zapravo super. Nije. Život je super, samo smo ga mi zaboravili živiti. Zakomplicirali smo ga toliko da ne znamo više čemu život. A u suštini je tako lip i tako jednostavan. Tek onda kad nisi rob materije.

Slavonija je zahvalna. To je lekcija koju sam morala naučiti. Ne može svak biti zahvalan, to se ne dobije, s tim se ne rađaš. To moraš doživjeti. Imaš svoj topli stan i svoj topli krevet, ali tek onda kad ga nemaš i kad nemaš opciju nego biti na ledu, tek onda naučiš biti zahvalan za toplinu. Koju si do jučer eto, uzima zdravo za gotovo. Kao i svoju zemlju, kao i svoj život, svoju familiju i sebe. Zdravo za gotovo. Kad nemaš puno, znaš biti zahvalan na malo. To je jebena vještina. Sitite se rata. Ali nemojte ga se sititi samo po tome kako su nas gađali i kako smo ginili. Sitite se rata tako da on ima smisla danas, većeg od sušte gorčine koja je još uvik ostala u nama. Sitite se, vi koji možete, koliko vam je vridila hrana onda? Koliko vam je vridila vijest da je vaš brat živ i da je dobro. Sitite se kako smo bili skupa. Sitite se te zahvalnosti na svom životu kojeg iz nekog razloga i danas, za razliku od drugih, vi imate.

HRVATSKA RADOST? Da ne pričam nadugo i naširoko, skočit ću na poantu ove priče. Imam ideju. Kad sam se vozila u vlaku od Zagreba do Pakraca, sidila sam u kupeu s nekolicinom divnih ljudi (Domagoj, Marina, Elizabeta, njen njemački partner i još jedan tihi povučeni momak) s kojima sam došla do jedne divne ideje. Zamisli, kad bi HŽ (Hrvatska Žalost) postala HR (Hrvatska Radost). Zamisli kad bi nam dala samo jedan vlak, koji bi krenua od Splita (ili odakle već postoji ta neka pruga koju godinama tetošimo našim novcima) prema Slavoniji (do Osijeka, Vukovara, nebitno). Zamisli, kad bi se u taj vlak radosti ukrcali svi naši dalmatinci i krenuli dostaviti dozu mladosti i radosti ovoj našoj Slavoniji koja je ostala bez mladosti i radosti. Zamisli onda kad bi svi ti Dalmatinci u Slavoniji dobili svoju dozu zahvalnosti, kad bi ju doživili. Zamisli kad bi vidili što znači raditi oko kuće, pomoći starcima koji nemaju mlade snage, a i dalje imaju svoj jaki slavonski duh. Zamisli kad bi razmijenili radost i zahvalnost? Vau.

Draga Hrvatska Željeznico, piše vam osoba X. Želim da nam date jedan vlak. Koji će ići besplatno od Dalmacije do Slavonije. Nije mi bitno kakav će biti vlak. Nije mi bitno oće li sidala biti čista ni oće li wc mirisati na borove ili smrdjeti na pišaku. Nije mi bitno oće li biti kupei ili će biti vagoni bez sidala. Želim da o tome vi mislite. Ako je problem platiti šofera, imam rješenje. Ja osobno ići ću u večernju školu (od vašeg strojovođe saznala sam da je i to moguće) kako bi postala šofer po vašim mjerilima. A onda ću besplatno voziti ljude, ne morate me ni platiti.

Draga osobo koja je zadužena za prepoznavanje ideja, molim te prepoznaj ovu ideju prije nego narod shvati da je taj jedan vlak koji od vas tražim - zapravo njihov, naš. Draga osobo koja donosi odluke o projektima vridnim spomena, molim te pronađi me prije nego se narod naljuti zato što se premišljaš oko jedne naizgled jako jednostavne i smislene ideje. Da spojimo zeleno i plavo. Da vratimo radost i pokažemo zahvalnost. Da doživimo ovu našu zemlju za koju smo se toliko godina borili, s drugima i sa sobom.

Draga Hrvatska Žalosti, molim te da postaneš Hrvatska Radost. Molim te, prije nego bude kasno. Možda nemam novaca, ali imam ideju. I jako sam voljna o njoj razgovarati. Pronađite me. Upoznajte osobu za koju radite. Izrazite interes i poduzmite akciju ka meni. Voljela bi čuti što mislite o ideji.

Bilo bi logično da vam ostavim svoje kontakt podatke kako bismo brže realizirali ideju ako u njoj vidite smisao. Ali nerijetko baš ono što je logično nije istinito. Zato želim da se potrudite saznati ko sam. Saznati put do mene. I virujem, kao što jako virujem u ovu našu zemlju i ljude koje u njoj i s njom još žive, da ćete me pronaći. Ne sramim se sebe ni svojih korijena, samo želim da ih i vi u meni pronađete. Vratite vjeru ovom narodu u sustav koji već godinama svjesno ili nesvjesno podržava. Ili nemojte. Vaša je odluka.





Tekst i foto: Osoba X


 Stranica prilagođena ispisu




Iznajmljujemo vise kom...
Registrovana odgajivač...
Prelepa ženka Cane Cor...
Crvene pudle štenci u ...

Moj profil

Korisničko ime:
Lozinka:


Zaboravljena lozinka
Novi korisnik!

Posjetitelji

Ukupno online:264

Registrirani online (): Nitko


Objektiv031

Advent u Osijeku