Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Ovogodišnja Filmska RUNDA organizira trodnevnu radionicu scenarija namijenjenu svima koje zanima pisanje i scenaristika. Voditelji su radionice redateljica i scenaristica Lana Kosovac te producent i scenarist Matija Drniković koji će primjerima iz teorije i prakse uvesti polaznice i polaznike u to kreativno područje filmskog stvaranja. Zato smo odlučili ovu RUNDU pitanja okrenuti upravo s mentorima radionice Lanom i Matijom.

Lana, nakon završene politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, upisala si studij režije na Akademiji dramske umjetnosti. Je li studij režije uvijek bio u planu i što te privuklo k njemu?
Lana: Nakon završene politologije i još par godina rada u struci odlučila sam poslušati sebe i krenuti ispočetka i pokušati se baviti onim što sam oduvijek željela, a za što se odmah nakon srednje škole nisam osjećala 'spremnom'. Tako da je režija uvijek bila u planu, možda ne u prvom, ali negdje u drugom planu sigurno, još dok sam razmišljala o upisu na fakultet. Danas mi je drago da sam najprije završila studij koji mi je pružio šira teorijska znanja iz različitih područja politologije, sociologije i filozofije, a tek onda Akademiju gdje je naglasak ipak više na praktičnom radu kroz snimanja filmskih vježbi. Zanimljivo je da mi je prva stanica na putu prema filmskoj režiji bio Kinoklub Zagreb gdje sam završila 'Početničku radionicu režije, snimanja i montaže', danas 'Filmsku školu' koju vodim i na kojoj predajem pisanje scenarija i režiju.

Matija, kad je počeo tvoj interes za produkcijom; je li te produkcija zanimala od početka ili si možda prije bio zainteresiran za neki drugi aspekt bavljenja filmom?
Matija: Započelo je glumom u osnovnoj školi i dugogodišnjim pohađanjem programa 'Zagrebačkog kazališta mladih', da bi se zatim nastavilo u kombinaciji režije/scenaristike te sam u konačnici interes usmjerio ka produkciji. Mnogi se obično šokiraju kada im kažem da mi želja za upisom Akademije i fascinacija tim studijem postoji od doslovno drugog razreda osnovne škole. Za produkciju sam se odlučio otprilike u trećem razredu gimnazije zbog svestranosti koju sadrži u sebi.

Kad si upisao ADU kakva si očekivanja imao od produkcije? Razlikuje li se studij, pa kasnije i sam posao od očekivanja koje si imao u gimnaziji ili na početku studija?
Matija: Očekivao sam veće kreativno sudjelovanje studenata produkcije na filmskim vježbama. Nažalost, mnoge su vježbe postavljene tako da studenti produkcije vrše isključivo organizaciju i bivaju vrlo kasno uključeni u projekte. Naravno, i takva praksa može biti iznimno korisna i zahvalna, no ni na koji način ne ispunjava potencijal koji bi funkcija producenta trebala predstavljati. Studenti produkcije moraju se sami izboriti za sebe te eventualno doći do značajnije funkcije u projektima na Akademiji. U jednom trenutku, izgubio sam početni entuzijazam i isti mi se vratio nakon doticaja s profesionalnim projektima i sudjelovanjima na međunarodnim radionicama. Produkcija uistinu podrazumijeva mnogo toga i divna je stvar kako se pojedinci mogu usmjeriti ka područjima vlastitog interesa i ostvariti se u njima. Profesionalni svijet, srećom, producentima nudi mnogo više od onoga što im nudi Akademija. Iako smatram da je Akademija puna problema, iskreno ne žalim što sam je upisao i zbog mnogo elemenata mogu biti zadovoljan.

Lana, snimila si "Pomutnje", svoj debitantski dugometražni dokumentarni film, u kojemu ti je Matija bio scenarist. Kako je nastao film, je li u početku bio plan za dugi metar ili se ideja razvila tijekom snimanja?
Lana: Film 'Pomutnje' nastao je na inicijativu producentice filma Gordane Vnuk i Eurokaza koji su htjeli da se poprati nastajanje istoimene predstave u režiji Branka Brezovca tako da sam u projekt uletjela igrom slučaja. Istodobno sam pripremala i snimala svoj diplomski igrani film 'Nasamo' i snimala 'Pomutnje', tako da sam seokušala i u igranom i dokumentarnom rodu što je bilo zanimljivo iskustvo. U prvom imaš potpunu kontrolu, a u specifičnom projektu kao što su bile 'Pomutnje' – skoro nikakvu. Iz prvobitne ideje 'making of-a' razvio se dugometražni dokumentarni film, djelomice zbog količine materijala koji smo snimili, a i zbog želje da se u stvaranju filma oslobodimo svi kao filmska ekipa i damo svoj maksimum. Svi u filmskoj ekipi su u to vrijeme još bili studenti koji su uložili svoje vrijeme, rad i trud u nastajanje filma te nam je uvrštenje filma u nacionalni program Pula Film Festivala predstavljalo veliku čast.

Često pitam redatelje/scenariste koji im je aspekt bavljenja filmom draži; režija ili pisanje; imaš li ti preferenciju?
Lana: Režijom se bavim prvenstveno iz želje za pričanjem priča, moguće da je to sebični razlog; misao da u svakome od nas čuče različite neispričane priče, unutarnji svjetovi, naši mikrokozmosi koje bismo htjeli podijeliti s drugima. Također volim promatrati svijet i ljude oko sebe, imam taj voajeristički element, strašno me zanima ljudska psiha i što se krije u čovjeku s kojim se mimoiđem, recimo u pothodniku, i kojeg više nikad neću vidjeti. Priče su posvuda oko nas! Pisanje je dosta zahtjevan proces, ponekad misliš da nemaš što ispričati, da je sve već napisano, ali najčešće samog sebe iznenadiš. Osobno sam imala zadovoljstvo pisati scenarij za diplomski film u paru s kolegicom dramaturginjom Beatricom Kurbel što donekle olakšava taj samotnički posao. Režija se zapravo sastoji od raznih postupaka; komuniciranja ideje s ekipom, rada s glumcima, dok je režija na setu samo izvršavanje onoga što je unaprijed isplanirano s ostavljanjem mogućnosti improvizacije ukoliko se dogodi nešto neočekivano. U tome i je zabava. Mislim da jedno nadopunjuje drugo, i da je režija baš po tome posebna, moraš se moći disciplinirati za pisanje, a onda pak to podijeliti s ekipom, i na kraju s publikom. I nemojmo zaboraviti montažu, to je možda najzabavniji dio posla, kad shvatiš da montaža čini film onim što jest i da je moguće da će učiniti film sasvim drugačijim od tvoje prvobitne zamisli.

Matija, kad spomenemo produkciju, evociraju se filmski studiji u Hollywoodu, gdje su producenti ljudi s novcima koji financiraju film. Koja je funkcija producenata u našim hrvatskim, odnosno europskim okvirima?
Matija: Producent bi trebao biti pojedinac koji prepoznaje vrijednost određenog projekta u njegovoj najranijoj fazi i gura ga do samoga kraja. Njegova zaduženja mogu varirati od projekta do projekta, no obično obuhvaćaju nadziranje pisanja scenarija, prikupljanje financijskih sredstava, pronalaženje i izbor suradnika, nadziranje procesa snimanja i postprodukcije te, u konačnici, eksploatacije i marketinga. Američkog producenta ne definira činjenica da samostalno financira projekte, no u svakom je slučaju, za razliku od europskog, primoran to naći u privatnim i studijskim investicijama. Druga je važna razlika to što je europska kinematografija okrenuta autorstvu i redateljima, dok u Americi producenti sami često pokreću vlastite projekte i imaju veću kontrolu nad istima. Producenti predstavljaju spoj umjetnosti i poduzetništva te bi u idealnim situacijama trebali biti kreativni lideri koji pokreću i završavaju kvalitetne filmove imajući uvijek širi kontekst u glavi. Neovisno o tome nalazili se oni u Americi ili Europi.

Što misliš, s obzirom da smo manja država, je li se u filmu lakše "probiti" kod nas ili vani? Vezano uz to, kakve su mogućnosti financiranja filmova kod nas?
Matija: Vjerujem da se lakše probiti kod nas u uskom kontekstu gledanja na filmsku proizvodnju, no isto tako smatram da se, zbog malog i često nefunkcionalnog tržišta, u nekim aspektima gotovo uopće nije moguće ostvariti. Također, u današnjem konvencionalnom obliku proizvodnje filmova u međunarodnim koprodukcijama, nameće se pitanje koliko se domaći filmaši probijaju u Hrvatskoj, a koliko zapravo odmah na europskom nivou. U svakom slučaju, ako uzmemo prvi profesionalni dugometražni film kao faktor uspješnog probijanja, dolazak do njega je svugdje iznimno težak.Financiranje filmova kod nas ovisi gotovo isključivo o Hrvatskom audiovizualnom centru. Dakako, postoje nadnacionalni programi te europski fondovi gdje je moguće pristupiti ako projekt odgovara određenim kriterijima.

Za vrijeme trajanja Filmske RUNDA zajedno ćete ćeš voditi scenarističku fokus radionicu. Koji je koncept radionice? Što bi Lana željela da tvoji polaznici nauče, odnosno koje su glavne poruke koje im želiš prenijeti?
Lana: Rečeno nam je da u Osijeku ima velik broj mladih ljudi, srednjoškolaca i studenata koji se zanimaju za film i scenaristiku, ali da ne postoje edukacije u tom smislu. Radionica će trajati tri dana što neće biti dovoljno vremena da polaznici razviju svoje scenarije, ali bismo im htjeli pružiti uvod u pisanje scenarija, upoznati ih s osnovama tog zanata. Kroz različite vježbe pokušat ćemo im pokazati kako je pisanje scenarija kreativan i zahvalan proces te da se osnove pisanja scenarija vrlo lako mogu naučiti, a praksom se stječe zanat. Radionica je koncipirana kroz teorijski, analitički i praktični dio, uz dodatak što i gdje sa gotovim scenarijem. Zahvaljujući odličnom programu Filmske RUNDE, polaznici će tako moći i pogledati sjajne filmove mojih kolega. Nisam bila prošle godine na Filmskoj rundi pa me veseli vidjeti kako Osijek tih nekoliko dana diše i živi filmove. Bravo za kolegice koje organiziraju Filmsku RUNDU!

Matija: Početnicima bih želio dati uvid što s tim scenarijem mogu učiniti, a s iskusnijima pokrenuti dijalog problematike razvoja scenarija u Hrvatskoj, pa i šire. U idealnom slučaju sudionici će nakon panela bolje razumjeti funkcioniranje filmske industrije u Hrvatskoj te se u praktičnom smislu odvažiti pristupiti producentima i redateljima. Ili krenuti u samostalni pothvat rada na filmu.


Koji su neki budući projekti koje planirate i na kojima bi željeli raditi?
Lana: Voljela bih se i dalje baviti i igranim i dokumentarnim rodovima. Što se dokumentarnog filma tiče imam na umu bavljenje jednom intimnijom temom za koju čekam da još malo odleži i sazrije do momenta kad ne može više čekati nego da se isproba. Nekako još ispipavam i osluškujem sebe i svi projekti su u fazi razvoja, smatram da ne treba ništa forsirati nego da će se posložiti kako treba. Zapravo sam više u razmišljanju da uzmem kameru i snimam neke svoje filmiće bez ograničenja i vidim gdje će me to odvesti, što mogu zahvaljujući Kinoklubu Zagreb. No, osim filma, u fazi sam doslovnog prčkanja po zemlji, pa bih najradije imala vrt pa tako idem okolo i pomažem u sadnji jagoda, batata...ako netko ima vrt u Osijeku – zovite me! Trenutno se najviše bavim edukacijskim radom kroz Filmsku školu i radionice, a u Kinoklubu Zagreb uskoro pokrećemo i novi projekt PlatformuKKZ-a koja će omogućiti mentorstvo mladim autorima i biti most prema profesionalnoj produkciji njihovih filmskih projekata.

Matija: Rekao bih da mi je razvojni dio rada na filmu najdraži. Velik dio europskih filmova priprema se oko tri godine prije početka snimanja te imam dojam kako je to period kada producent vrši najkreativniju funkciju svog posla. Osim scenarija čiji razvoj konstantno prati i usmjerava, nužno je postaviti mnogo strateških elemenata po kojima će se zatim film razviti. Mnogo me u ovom dijelu, također, ispunjava odlazak na koprodukcijske markete, pitching forume i scenarističke radionice. U razvojnom se procesu naprosto zadaju krucijalni temelji filma i uzbudljivo je pratiti njegov razvitak dok je još daleko od prvog snimajućeg dana. Istaknuo bih projekt „Pad“ kao potencijalno jedan od najdražih projekata. Ili barem najdražih budućih projekata. Naime, projekt se nalazi tek u fazi pisanja scenarija, no zbog već spomenutog, sviđa mi se taj dio posla i drago mi je biti od samog začetka prisutan u filmu koji bi mi osobno mogao postati prvi dugometražni kao producentu i koscenaristu. Vrlo je ambiciozno postavljen i već me raduju izazovi tog filma.

Volio bih raditi na projektima transmedijalnog tipa, da imaju mogućnost prijeći iz jednog medija u drugi i stvarati priče koje imaju takav potencijal. Osobito su mi zanimljive video igre i njima bih se volio više posvetiti u bližoj budućnosti.








Tekst: Danko Delač i Ines Jokoš
Foto: Petra Mrša i Ana Rajić


 Stranica prilagođena ispisu





Prodajem stence Kane K...
Jednosobni stan na Sje...
Na ovom mestu moze...
Odgajivacnica Petar Ve...

Moj profil

Korisničko ime:
Lozinka:


Zaboravljena lozinka
Novi korisnik!

Posjetitelji

Ukupno online:83

Registrirani online (): Nitko


Objektiv031

Spomenik Pablu Picassu