Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Nedavno sam pročitao članak jednog hrvatskog novinara i publicista o tome kako je boravio u Italiji. Bio je na ručku u restoranu, običnom nekom ovako usput. Nije bio nikakav otmjeni sa zilijun zvjezdica. Naručio je vino, primjetio je da je dno stalka čaše malo okrhnuto. Čaša je bila potpuno čista i uporabljiva, oštećenje je toliko sitno, ali staklo je staklo i sve se vidi. Nije rekao ništa konobarici, nije se žalio. No, par minuta kasnije, konobarica je samoinicijativno prišla stolu, ispričala se zbog čaše i donijela mu drugu. Bez oštećenja. Nitko ju to nije tražio, nitko joj nije rekao da mora, nitko se nije žalio. Autor članka je bio toliko oduševljen tom gestom da je to nazvao Božjom milošću. Par dana kasnije pročitam u novinama vijest o tome kako je neka cura našla novčanik na ulici s 4000 kuna i uredno ga vratila vlasniku sa svime što je bilo unutra. Slavili su ju kao heroinu. Pa zatim vijest o tome kako je neki čovjek pomogao trudnici na ulici koju uopće ne poznaje, a koju su uhvatili trudovi, stavio ju u svoj auto i odvezao u bolnicu. Svi su ti činovi u medijima opisani kao, pa skoro i herojska djela…ono što je bilo zajedničko svim tim člancima je bilo što su spomenuli svijet u kojem živimo. Tipa…“U svemu lošemu što nas svaki dan okružuje, evo i jedna lijepa vijest“.

Kakvo smo to društvo pobogu postali kada se čudimo i javno hvalimo djela koja bi trebala biti uobičajena i svakodnevna? I kamo to isto društvo ide? Naravno da treba pohvaliti dobra djela i dobre ljude, žrtvu, nesebično pomaganje, uskakanje u pomoć, spašavanje stradalih. Sve je to nešto što treba javno hvaliti i spominjati, ali smo došli na to da novine i portali prenesu copy/paste članak o mladiću koji se spasio mačku s vrha bandere. Popela se jadna gore, nije mogla sići i zatim je mijaukala na sav glas dok nije dozvala pomoć. Našli su se dobri ljudi u blizini i pomogli. Sve je to lijepo, sve je to pohvalno i naravno da treba pomoći životinji u nevolji, ali čemu čitava pompa i priča oko toga?? Kao da je taj mladić spasio malo dijete od utapanja u ledenoj rijeci…

Zar smo toliko postali naviknuti na sve ono loše što ljudi oko nas svakodnevno isijavaju iz sebe? U prvome redu laži, tračeve, izmišljotine, zatim frustracije, komplekse, krađe i vijesti o ubojstvima. Zar smo toliko postali imuni zbog svega lošega što svaki dan doživljavamo da nas se mora s vremena na vrijeme podsjećati da još uvijek postoje dobri ljudi koji će nesebično učiniti i dobra djela? Znam da zvučim naivno i djetinjasto, kao da sam tek nedavno postao svjestan svijeta oko sebe, ali nisam. Svaki dan slušam priče ljudi koje poznajem, o tome što sve dožive na poslu svaki dan. Od bezobrazluka, vrijeđanja, laži, ponižavanja, krađa, zabadanja noževa u leđa od strane kolega s posla, pa čak i toga da im klijenti dolaze i direktno prijete smrću. O tome se u medijima ne piše. A to se događa svaki dan. Dakle, sve ono što je loše, pa čak i odvratno je postalo svakodnevno. Postalo je navika, nešto što se očekuje svaki dan i čak uzima pod normalno. Dok jedan izgubljeni novčanik pun novaca postaje glavna vijest dana, nakon što ga poštena djevojka vrati njegovom vlasniku. A mačak Micko se napokon skloni s ulice nakon što ga spase s bandere. Jer se odmah pokrene kampanja na fejsu za udomljavanje tog malenog heroja. Nađu mu i dom i daju ime i karakter, osobnost, nazivaju ga malenim junakom. Iako ima pet godina. Jer je preživio banderu. Nemojte me krivo shvatiti, ja osobno jako volim mačke jer su zaista divna stvorenja, ali što je previše, previše je.

Zašto je tako? I tko je kriv? Naravno mi svi. Ljudi su ti koji stvaraju društvo, izbor je naš hoćemo li stvoriti zdravo i pozitivno društvo, ili ćemo biti čangrizavi, namrgođeni jadnici ljuti na sve oko sebe, ovisni i navučeni samo na crnilo i depresivne priče i vijesti. Što zatim naravno stvara sve ono što sam naveo ranije. Frustracije i komplekse koji se nekako negdje i na nekome moraju prelomiti. Neki svoje komplekse i frustracije liječe alkoholom, neki konstantntim lažima, neki kladionicama. Neki jednostavno čistom zlobom i pakosti. Svi imaju nekakve traume i psihološku prtljagu, odnosno nedostatke koje pokušavaju neutralizirati, kompenzirati ili ignorirati u sebi. Što nije lako. I nije to nikakvo opravdanje, ne tražim isprike za sve gadosti koje ljudi rade. Izreka kaže da je čovjek čovjeku vuk. Ne bih rekao. Ljudi nisu protivnici jedni drugima. Već se samo bore za sebe. Pregazit će druge na tom putu, ali ne zato jer ih toliko mrze i žele upropastiti, već zato što se bore za sebe i svoju korist. Što isto tako nije nikakvo opravdanje, ali to je ono što je urođeno u svima nama. Bazični instinkt sa samoočuvanjem. Nekada je to bio mehanizam koji je u prapovijesti služio čisto za puko preživljavanje, odnosno da nas ne požderu divlje zvijeri, ali kako je čovjek evoluirao, tako je i taj instinkt također evoluirao i prilagodio se društvu u kojem živimo danas. Više nas ne proganjanju divlje zvijeri koje nas hoće ubiti i pojesti, već nešto sasvim drugo. Mi smo ti koji proganjamo jedni druge…

Do sljedeće kolumne pozdrav svima. Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.





Tekst i foto: Severus


Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego najbolji prijatelj. U kojemu je lakše prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne.


 Stranica prilagođena ispisu





Prodajem kučiće BIGLA ...
Gvozdeno siva zenka 11...
Prodajem razni elektro...
Na prodaju izuzetno kv...

Moj profil

Korisničko ime:
Lozinka:


Zaboravljena lozinka
Novi korisnik!

Posjetitelji

Ukupno online:116

Registrirani online (1): eyewear


Objektiv031

Prema mostu