Biciklom kroz Hrvatsku

Mislim da nisu bitni razlozi zašto sam se počeo baviti bicikliranjem, niti kada sam to počeo. Bitno je da sam uvijek imao želju za putovanjem i da sam uvijek trošio najviše novaca na putovanja, i to uvijek radije nego na neke materijalne stvari. Uspomene traju dok si živ, stvari se brzo pokidaju i odbace, zamjenjive su drugim stvarima. Bit će da me ta želja za putovanjem nekako i vukla ka nekom dužem putovanju biciklom, ka nečem što će stvoriti nove uspomene, novo iskustvo, potpuno drugačije od onoga što sam do sada doživljavao. Jedno je putovati avionom, drugo vlakom, treće busom, četvrto autom – nešto sasvim deseto je putovati biciklom. Putovati vlastitom snagom, vlastitim pogonom, uvijek taman dovoljno brzo da se sve vidi, da se sve procesuira, da se zastane i zađe kad god je potrebno i gdje god je potrebno.

Bicikli sam počeo voziti polako. Prvo po selu, onda do drugog sela pa do grada, sve dok nisam napravio 180 km u jednom danu i bio prokleto presretan što sam sve usput vidio. Vremenom sam obišao sve gradove u okruženju: Osijek, Vukovar, Vinkovce, Sombor, Valpovo, Donji Miholjac, Beli Manastir, Mohač, Ilok, Apatin, itd. Vremenom to sve postane malo, a onda želiš još više, još dalje. Tako se valjda javila i želja da se ode negdje preko godišnjeg, negdje daleko, na nekoliko dana. Uz avanturu kampiranja, boravka na otvorenom, ispod zvijezda u toplim ljetnim noćima. Imao sam nekoliko opcija u glavi i sve su bile izvan Hrvatske, prvo na zapad, onda na istok. No, kako sam igrom slučaja put počeo dogovarati s prijateljem Tomasom iz Velike Gorice, nekako smo se odlučili za Gorski kotar i Istru. Tomas biciklira duže nego ja, daleko je iskusniji u tome i zna manje-više sve o biciklima. Ja sam nešto iskusniji u kampiranju i boravku na otvorenom pa smo jedan drugog savjetovali oko nabavke opreme i ostalih potrepština. Čitali smo baš ovakve putopise, gledali You Tube snimke, rondali po forumima, pisali ljudima koje znamo, koji su već ranije putovali biciklima i dobili smo prilično slične informacije – osim informacija o medvjedima u Gorskom kotaru. Neki su tvrdili da medvjeda nema, neki da medvjedi upadaju ljudima u dvorište i sve uništavaju; neki da se ne treba plašiti medvjeda, drugi da ih se treba kloniti, treći bla bla bla. Bilo je stvarno svakakvih priča, toliko da sam iskreno razočaran što nismo sreli ni jednog medvjeda, i ne samo da ih nismo sreli, nego od medvjeda nije bilo ni traga sva tri dana koliko smo proveli u Gorskom kotaru.



Sam put trajao je 13 dana, tijekom puta prevalio sam oko 1000 kilometara, obišao blizu 30 gradova i doživio pregršt predivnih stvari. Najveći problem bili su mi usponi u Gorskom kotaru i Istri, jer nisam navikao na uspone osim onog kod Aljmaša i nešto malo oko Vukovara što sam vozio, što se zapravo i ne mogu nazvati usponima nakon što prođeš brda i planine koje smo Tomas i ja prošli.



Prvi dan puta prevalio sam 200 km, od Vukovara – preko Vinkovaca, Slavonskog Broda, Nove Gradiške, Novske - do malog sela na Savi, Drenovog Boka, odmah nakon Jasenovca. Tamo sam prethodno dogovorio couchsurfing, prespavao kod ljubazne domaćice Dražene, koja mi je predložila da do Zagreba nastavim uz Savu. U tom dijelu sela su dosta mala, ali sa simpatičnim drvenim kućicama, mirnim okruženjem u kom se više čuju ptice nego ljudi, dok u nekim selima i živi više ptica nego ljudi. Iako je cesta loša, priroda je predivna. Ljudi još uvijek vode krave na ispašu kraj rijeke, cesta prati Savu sve do Siska, a nakon Siska se brzo stigne do Zagreba. Sam nisam zalazio u Zagreb, slikao sam se kod table na ulazu u grad, a potom se vratio u Veliku Goricu, gdje sam i prespavao kod Tomasa. Treći dan smo krenuli u 5 ujutro iz Gorice preko prvih uspona, do Karlovca, gdje smo nešto pojeli i popili te se zaputili u Dugu Resu, gdje smo sreli Tomasovog prijatelja i njegovu djevojku koji su se isto zaputili biciklima prema Istri, ali su išli nešto lakšim tempom. Mi smo ubrzo nastavili ka Generalskom Stolu i dalje prema Ogulinu, što nam je bila krajnja destinacija za taj dan. To je ujedno bio i prvi dan divljeg kampiranja, a kamp smo smjestili odmah pored predivnog jezera Sabljaci, na 2 km od Ogulina. Tomas je nosio hammock, ja običan šator i nismo imali problema s kampiranjem. Uvijek smo tražili mjesto gdje imamo dovoljno drveća da on stavi hammock i pored toga malo ravnine za šator. U Sabljacima smo se i okupali prije večere, upoznali susjeda kampera iz Pule koji tamo dolazi već nekoliko godina, pokupili koji koristan savjet te malo kasnije otišli na neki party na otvorenom koji je bio na 100 metara od nas, popili pivo i otišli na spavanje.

Prvu noć je padala solidna kiša, ali je oprema odlično izdržala. To nas je malo usporilo, ali nakon spremanja – u čemu smo tada još bili pomalo spori i nenaviknuti – krenuli smo prema Vrbovskom, uz nešto niže temperature. Sa slavonskih i zagrebačkih 30 i nešto, u Vrbovskom nas je dočekalo 17 stupnjeva. Usput smo vidjeli predivnu scenu odmah iza Ogulina, kako se magla i oblaci spuštaju s Kleka u podnožje planine, jedna od mnogih scena koje se ne mogu fotografirati, koje se ne mogu prepričati riječima, koje se samo mogu vidjeti da bi bile sasvim jasne i predivne baš takve kakve jesu. Nakon kavice u hladnom Vrbovskom, krećemo ka Severinu na Kupi, na samoj granici sa Slovenijom, gdje smo obišli napušteni i ruinirani dvorac, Frankopanski kaštel. Ručali smo u dvorištu nepravedno zapuštenog dvorca, a potom se vratili uz Kupu, makadamom do sela Vele i Male Drage, da bi nas tu već počela hvatati večer. Nije nam bilo druge do postaviti kamp tu negdje, na prvo pogodno mjesto, s drvećem i čistinom. U selu Brod Moravice našli smo savršenu lokaciju pored osnovne škole, dovoljno uređenu, a opet dovoljno izoliranu da nikome ne smetamo. Nakon spavanja, uhvatila nas je jaka kiša u putu prema Brodu na Kupi, tako da nažalost nismo imali priliku previše uživati u putu uz Kupu. U Brodu smo sreli i par iz Francuske koji je putovao biciklima od Trsta do Dalmacije i nazad, a bili su taman u povratku ka Trstu. S njima smo malo popričali i čim je kiša stala, krenuli smo dalje na put, na gadan uspon do Delnica. S 222 metra, penjali smo se na 700 metara nadmorske visine, u dosta strmom usponu koji sam ja jedva prešao. Inače, na usponima sam često znao stajati, odmarati, gurati bicikli, dok Tomas nije imao takvih problema. Nakon ručka u centru Delnica, čekao nas je malo lakši put, uz autocestu, sve do Fužina. Prvenstveni plan je bio provesti još jedan dan u Gorskom kotaru, ali nas je vrijeme potjeralo prema toplijoj Istri. Kiša i hladnoća nam nisu baš bili ugodni. Fužine su nas oduševile, doduše jednako kao i gotovo svako mjesto kroz koje smo prošli u Gorskom kotaru. Kampirali smo u napuštenom kampu kraj jezera Bajer, blizu autoceste, a ja sam se čak usudio malo i okupati u jezeru.



Šesti dan smo krenuli put Istre. Iz Fužina smo se penjali na Gornje Jelenje, na 900 metara nadmorske visine, da bismo se tim putem spustili u Rijeku, a sam spust u Rijeku je bio nešto posebno. Od onog prvog pogleda na more s vrha planine – nakon što prevališ put od Vukovara, preko Zagreba, kroz brda i planine, sve do Rijeke – preko spusta koji je dug 15ak kilometara, sve do one temperaturne razlike koju nosi obala. U Rijeci smo dosta lutali, tražeći prije svega mjesto gdje bih mogao kupiti novu vanjsku gumu i zamijeniti je (osim izlizane gume, negdje u Gorskom kotaru mi je pao gepek sa sve bisagama kad sam udario u neku rupu na spustu i to su sve nedaće koje smo imali na putu, na sreću!), a kad smo to obavili krenuli smo dalje na Ćićariju. Preko Matulja, penjali smo se na Permane, potom Vele Mune i Vodice, s 0 na gotovo 1000 metara nadmorske visine, što je za mene bio priličan napor. Tu nas je put doveo i u Sloveniju, a da nismo tada ni znali da smo ušli u Sloveniju (granični prijelaz je bio valjda zajednički i to u teritoriju Slovenije). Kasnije mi je jedan biciklist na specijalki rekao kako te Istra na biciklu nagradi i kazni – u smislu da je puna uspona i spustova – pa nas je tako Istra nagradila veličanstvenim spustom do Buzeta, nakon Ćićarije. U istom danu doživjeti spust do Rijeke i do Buzeta je nešto neopisivo divno. Pogled je nezamisliv, a sam spust na trenutke čak zastrašujuć koliko brzo vozite, uz dovoljno dugo ravnu cestu da nema potrebe da kočite. S obzirom da smo u jutro krenuli iz Fužina, dugo se zadržali u Rijeci i proveli veći dio dana u penjanju, u Buzet smo stigli prilično kasno i jedva našli dobro mjesto za kampiranje. Obišli smo okolicu Buzeta i tek u nekim njivama slučajno naiđemo na djedicu koji je šetao psa i prstom nam pokazao na jednu napuštenu kuću u blizini. Kao da je bio neki prst sudbine ili čega već, pored kuće su bila dva oraha, savršena Tomasu za hammock, pored kuće čistina za moj šator, a ispred kuće čak i klupica i stol za večeru, sve savršeno. Vlasnik je navodno umro, rodbina posvađana oko naslijeđa, kako to obično biva, u okolini nigdje nikoga, u blizini rijeka Mirna – savršeno mjesto za kamp.



Sedmi dan smo se zaputili iz Buzeta za Motovun, uz prve veće gužve na cesti, osim u Rijeci. Srećom, glavna cesta do Motovuna je skroz ravna pa nije bio problem voziti do tamo, ali je problem nastao pri usponu u grad. Cesta je užasno strm uspon od 2 km i rupa do rupe je sve do vrha. U samom gradu gužva, a grad kao da je dizajniran da odbije svakog mogućeg biciklistu. Nakon tog teškog uspona, po kamenitom pločniku teško je voziti bicikli, posebno natovaren bisagama i torbama. Ipak, festivalska atmosfera u gradu i prekrasan pogled mogu očarati, posebno ako se u grad dođe autom. Nakon Motovuna, nekoliko dana penjanja učinilo je svoje i umor me savladao pa sam ostavio Tomasa da se sam penje do Oprtlja, a potom i Grožnjana. Tu sam odlučio da ne moram sve vidjeti, posebno da se ne moram penjati po kojekakvim makadamima, kad nema normalne ceste te da mi je draže čuvati zdravlje u nogama, kad već nisam navikao na uspone. Tomasa sam ostavio da obiđe što je naumio, a ja sam glavnom cestom krenuo za Buje. Nakon novih uspona i spustova i divnog pogleda u okolici Buja, napokon smo izbili na more. Nismo se htjeli gužvati u Umagu – a ja sam odustao i od moje namjere da odem na brzinu do Trsta – pa smo se smjestili u Lovrečici, apartmanskom naselju uz more, južnije od Umaga. Kampirali smo odmah uz more, u divljem kampu pored Nijemaca, Austrijanaca i Slovenaca. Tu smo upoznali prijateljski nastrojenog vatrogasca iz Slovenije koji isto redovito vozi bicikli, malo popričali sa susjedima o tome dolazi li policija te imaju li neke kontrole. Kad smo saznali da je policija zapravo bila na tom mjestu tjedan dana ranije, odlučili smo podići kamp kasnije u večer i sutradan se rano zaputiti dalje.



Osmi dan smo putovali obalom do Novigrada i Poreča (gdje sam slučajno sreo jedinu poznatu osobu tijekom cijelog puta – a inače sam vidio svega 3 ili 4 auta s osječkim registracijama, vukovarske nigdje, ništa od Slavonaca) te dalje prema Rovinju. Prema Limskom zaljevu prvo smo se lijepo spustili, a onda prema Rovinju i dobrano penjali po uskoj cesti na kojoj ide auto za autom kolika je gužva. Gužva ne prestaje sve do Rovinja, a zbog uspona i gužve ja se nisam ni spuštao u grad, nego sam nadomak grada čekao Tomasa te smo se nakon Rovinja nastavili kretati sporednim putevima i makadamom blizu obale, dok nismo naišli na plažu kod mjesta Barbarige. Barbarige su isto apartmansko naselje, malo udaljenije od mora, koje najviše posjećuju Slovenci, dosta aktivni u bicikliranju. Ipak, plaža je bila relativno mirna gdje smo se mi smjestili pa smo odlučili ostati tamo jedan dan duže i odmoriti se, napraviti pauzu od pedaliranja i uživati u moru. Tamo smo upoznali i susjeda koji je kampirao sa ženom, veterinar iz Pazina, koji je sa mnom podijelio čašu vina i malo razgovora o tome kako je država u banani, kako je sve propalo, a kako je nekad sve bilo bolje.



Nakon dana odmora provedenog na plaži, deseti dan smo ponovno makadamima krenuli prema Pazinu, nazad u mirniju (i ljepšu) unutrašnjost. Prvo smo se zaustavili u Balama, na doručak, kavu, punjenje mobitela i GPS-a, kako smo svako jutro i radili. Inače, na to smo svakog dana trošili određeno vrijeme – svaki dan moraš puniti mobitel (bar ako imaš lošu bateriju kao što je moja) i GPS, a onda smo sjedali po kafićima, gdje bismo često održavali higijenu, punili boce i bidone vodom, popili nešto i napunili uređaje, ali i odmorili se malo od puta. Nikad ne bih mogao izbrojati u koliko smo to kafića bili, ali gotovo u svakom su nam svi vrlo ljubazno punili boce vodom i prihvatili staviti uređaje na punjenje, na čemu im iskreno hvala. Ipak, u Balama se dogodilo da smo jednostavno nakon običnog rituala u kafiću morali posjetiti i drugi kafić i u njemu popiti pivo. Kamene priče, kako se zove ta jazz konoba, je baš bila konoba u jazz štihu i to pred jazz festival. Tu su se okupili neki muzičari, pjevačice, organizatori festivala, a mi popili po jedno Bujansko – Tomas dobio na poklon jednu knjigu iz pozamašne kolekcije knjiga na policama u kafiću – i tako nam Bale ostadoše u vrlo specifičnom sjećanju po toj atmosferi u samo nekih sat vremena koliko smo proveli tamo. Teška srca zaputismo se dalje, prema Kanfanaru, da posjetimo povijesni Dvigrad, a nakon toga odlazimo u Sveti Petar u šumi te napokon ka Pazinu. Pazinom smo isto oduševljeni, a od ljubaznih lokalaca saznajemo da možemo kampirati na potoku, kako ga oni zovu. Nakon pomno praćenih instrukcija, nalazimo famozni potok, Pazinčicu, nešto izvan grada, taman na mjestu gdje taj potok zapravo presušuje i spušta se poput vodopada u nešto veću rupu te nastavlja dalje teći kao rijeka. Predivan prizor, predivna lokacija za kampiranje, ali i prilika za kupanje. Nakon Sabljaka, Bajera, nakon mora, okupati se u Pazinčici je bilo odlično na tom mjestu.



Jedanaesti dan napuštamo divni Pazin i krećemo se opet ka obali, prema Plominu, odnosno Labinu. Tomas se penje biciklom do centra, do starog grada, a ja sam odlučio da je za moje noge pametnije čekati ga u podnožju. Tu smo već vidjeli par biciklista s opremom, bisagama, šatorima, koje inače nismo toliko sretali usput. U Istri je bilo puno biciklista, ali svi su vozili neke lokalne ture, bez opreme. Nakon Labina, vraćamo se istom cestom prema Plominu, a tu već, nakon uspona, pogled puca na sve strane: na more, na Cres, na Rijeku pa kasnije i na Velebit. Uz takav pogled, vozimo se obalom sve do Brseča, gdje smo mislili kampirati, ali kad smo vidjeli kakav je teren, brzo smo se zaputili dalje, preko Mošćeničke Drage, sve do ulaska u Lovran. Tu je s jedne strane obala, ne baš prijateljski nastrojena i stjenovita, a druga strana je strma i nepristupačna za kampiranje. Na samom ulazu u Lovran, Tomas je srećom spazio jedno mjesto koje ima i drveća i nešto čistine, a koje je dovoljno zaklonjeno da se ne primijeti iz auta s ceste, savršeno za kampiranje, s pogledom na Rijeku, na Cres, na Velebit; jedno od ljepših mjesta za kampiranje i to našu zadnju večer provedenu u kampu. Iako zbog terena meni nije bilo baš udobno u šatoru, uspio sam se nekako naspavati te smo dvanaesti dan pošli nazad prema Rijeci. Nismo više imali vremena za vožnju, s obzirom na druge planove te smo iz Rijeke krenuli vlakom za Zagreb. Od Lovrana smo se usput zaustavili u Opatiji, u kratkom obilasku grada, a u Rijeci onda proveli popodne – pričajući s jednim lokalnim taksistom o biciklizmu, politici, lokalnim i globalnim problemima i o svemu o čemu je on već pričao (više nego mi). Nakon razgovora, na trgu ispred riječkog kazališta skuhali smo si ručak, pojeli, otišli na pivo i kavu i potom se vratili na kolodvor, čekati vlak. U vlaku smo pak putovali s troje Francuza koji biciklima obilaze Hrvatsku ili Europu ili koji već vrag, nismo previše toga saznali – ali smo zaključili da sudeći po tome kako su njihove bijele bisage potpuno čiste, a naše crne bisage prljave, blatne, prašnjave (moje čak i poderane, ranjene od onog pada s gepeka), dakle zaključili smo da oni možda baš i ne putuju tako avanturistički i robinzonski kao mi – oni su proveli putovanje pričajući na francuskom, mi smo se držali za sebe i tako nakon 4 sata klackanja vlakom i to prilično sličnom rutom koju smo mi po Gorskom kotaru već ranije obišli (Rijeka – Fužine – Delnice – Brod Moravice – Ogulin – Karlovac – Zagreb) stigli smo u Zagreb oko 21 sat, vozili biciklima do Velike Gorice, prespavali kod Tomasa i sutradan, dakle trinaesti dan ponovno otišli biciklima do Zagreba, gdje sam ja sjeo na vlak za Vinkovce i iz Vinkovaca do Vukovara došao biciklom.



Čini mi se da smo i Tomas i ja brzo shvatili da sve ono što smo doživjeli ne možemo prepričati drugima. Svake bismo večeri, nakon večere i postavljanja kampa, sjeli negdje kraj jezera, mora, rijeke i pričali o putu, biciklima, opremi, nekim novim rutama, o doživljajima, o tome što smo vidjeli i shvatili smo da moraš biti na cesti da bi to sve mogao razumjeti i da se moraš odvažiti i samo krenuti na put, ako već želiš to napraviti. Ja sam iz tog razloga i sjeo i napisao ovo, kako bih s nekim podijelio bar djelić naše avanture, ne bi li ona možda potakla nekoga da učini isto ili samo informirala o tome što smo napravili. Tomas je lijepo primijetio da mi nismo napravili nikakav nevjerojatan pothvat, nismo otišli u neke nezamislive daljine ili divljine, napravili smo ono što bi svi mogli napraviti, kad bi imali dovoljnu želju ili dovoljno volje.

Prijateljica s kojom sam se posavjetovao prije puta, a koja je već išla biciklom na more, pisala mi je da te takav put promijeni, da budeš drugačiji nakon puta i sada se mogu složiti s time, ali se to manje-više odnosi na svako putovanje, osim što si na putovanju biciklom malo bespomoćniji nego inače, ukoliko nešto pođe po zlu. Naravno da me je to putovanje promijenilo, to mi se i čini svrhom svakog putovanja – da vidiš nešto novo, da upoznaš nekog novog, da doživiš nešto novo i da, na kraju toga svega, ti postaneš netko novi ili bar malo drugačiji od onoga koji je krenuo na put. Na putovanju sam imao baš dosta vremena za razmišljanje – bez posla, interneta i ostalih stvari koje te inače odvlače od bavljenja sobom – a iako jesam po zanimanju filozof i puno razmišljam o sebi i svijetu oko sebe, ne mogu reći da sam na putovanju dobio neke super jasne uvide u ljude, prirodu, svemir, postojanje. Sve je i dalje onakvo kakvim je bilo i prije puta, ljudi su i dalje uplašeni, priroda se i dalje svakodnevno mijenja, svemir je tu gdje je i bio, a ja samo imam želju otići još dalje biciklom, napraviti još više kilometara, vidjeti još više stvari, upoznati još više ljudi, radovati se nekim novim izazovima i nekim novim kilometrima koji već negdje čekaju da se ostvare.



Tekst i foto: Zoran Kojčić