Jára (da) Cimrman - genij koji nije postojao

Znate li kako je Jára Cimrman u praksi dokazao da je svjetlost brža od zvuka ? Na istu stranu pozornice postavio bi - jednoga pored drugoga - dvojicu ljudi i jednome od njih u ruke bi dao svijeću, a drugome zvonce. Potom bi naložio da se u dvorani ugase svjetla i od dotičnih zatražio da u nastaloj tami prijedju s jednoga na drugi kraj pozornice. Onaj sa svijećom u ruci svoj je zadatak ispunio relativno brzo i lako, jer je vidio kamo ide, no onaj sa zvoncem - koliko god njime zvonio - u mraku se saplitao itd. pa je na drugi kraj stigao puno kasnije od "svjetlonoše". I - evo ga (iliti "a je to", što bi se reklo u onome slavnome češkome lutkarskome serijalu, a što znači upravo to), svjetlost je dokazano brža od zvuka !

Ako vam se ovo čini kao nekakav humoristični scenarij (koliko god ingeniozno bilo), u pravu ste. Da, to je humor, specifični češki. Naime, riječ je o jednome posebnome, sada već slobodno možemo reći legendarnome humoristično-satirično-društvenome projektu koji u Češkoj, odnosno bivšoj Čehoslovačkoj, postoji 50-ak godina, a zove se "Kazalište Járe Cimrmana", odnosno u originalu "Divadlo Járy Cimrmana". Projekt je sredinom 60-ih godina protekloga stoljeća u praških kavanama osmislilo nekoliko tamošnjih vrlo duhovitih mladih intelektualaca, da bi ga potom dvojica od njih - Zdeněk Svěrák (u svijetu najpoznatiji kao scenarist Oscarom ovjenčanoga filma "Kolja", u kojem je tumačio i jednu od dviju glavnih uloga) te sada već na žalost pokojni Ladislav Smoljak (izgledom svojevrsni dvojnik Alberta Einsteina) - kao autori tekstova te u većini slučajeva i protagonisti u predstavama i nastupima doveli gotovo do savršenstva.

Dakle, tko je, odnosno bolje reći - tko je bio Jára Cimrman ? U drugoj polovici 19. stoljeća u Beču rođeni Čeh njemačkoga podrijetla ( ! ), krajnje svestrani i svakovrsno talentirani, ali od strane svojih suvremenika potpuno nepriznati i neshvaćeni genij. Bavio se svime i svačime te uglavnom u životu prolazio loše, osobito u financijsko-materijalnome pogledu, a kada je negdje tamo 30-tih godina 20. stoljeća (valjda) umro, sav mu je mukotrpni i vrlo opsežni cjeloživotni rad i trud pao u potpuni zaborav. No, onda su jednom prigodom, slučajno, pri rušenju neke stare kuće negdje u dubokoj češkoj provinciji gradjevinski radnici otkrili škrinju s njegovom ostavštinom, a ona je potom, na sreću, dospjela u ruke nadobudnih čeških znanstvenika (dakako, te ekipe humorista koju smo u prethodnome pasusu predstavili) koji su pak slijedom toga započeli neumorno proučavati lik i djelo zaboravljenoga genija te ga prezentirati javnosti. I tako je Jára Cimrman (odnosno prema nekim tumačenjima čak "Jára da Cimrman", s obzirom da je bio barem jednako genijalan i univerzalno nastrojen kao i Leonardo da Vinci) napokon, iako posthumno, doživio svojih warholovskih pet minuta slave. Odnosno, svojih 50 godina slave.

Naravno, Jára je potpuno izmišljen lik. Kako drukčije ?!? Ali, kada čovjek ne zna o čemu je riječ i kada premijerno na TV-u ili negdje drugdje gleda snimku neke od predstava "Kazališta Járe Cimrmana", u prvi tren može pomisliti da se uistinu radi o nekakvome ozbiljnome znanstvenome ili sličnome skupu. Naime, na pozornici sjedi pet ili šest ozbiljnih sredovječnih muškaraca u odijelima s kravatama, medjusobno se tituliraju s "gospodine doktore", "kolega profesore" itd., pored njih je govornica, a oni se za tom govornicom izmjenjuju i kao predavači predstavljaju publici konkretne dijelove "Járina opusa". Prva naznaka da nešto s tim tobožnjim simpozijem nije baš posve u redu pojavljuje se u trenucima kada - u potpunome neskladu s ozbiljnošću svoga izgleda i glasa - izgovore neku komičnu bedastoću i kada se publika tome urnebesno nasmije. A potom shvatite da je zapravo u pitanju prvorazredna parodija.



Nastupi "Kazališta Járe Cimrmana" redovito bivaju sastavljeni od dva dijela: najprije je na redu navedeni, otprilike polusatni "simpozij", uvijek posvećen nekoj pojedinoj od tih mnogobrojnih znanstvenih disciplina i profesija kojima se Jára tobože bavio (a bio je spisatelj, novinar, glazbenik, biolog, kemičar, fizičar, matematičar, lingvist, filozof, pedagog, umjetnički impresario, glumac, putujući trgovac, izumitelj, poduzetnik / tvorničar i što sve još ne), a potom slijedi otprilike jednosatni igrokaz. To je uvijek tobožnja moderna inscenacija nekoga od Járinih originalnih i u onoj slavnoj škrinji - te potom kojegdje drugdje po Češkoj i daljnjim dijelovima negdašnje Austro-Ugarske - pronadjenih scenarija za predstave, koje isti ti "doktori, profesori i inženjeri" uprizore.

Više-manje sve te izvedbe u Češkoj su definitivno već kultne, a većina njih uistinu su vrhunska dostignuća intelektualnoga humora, satire i parodije. Ima ih ukupno šesnaest, nazivi su im: "Akt" (prva izvedena predstava iz 1967.g.), "Istraživanje nestanka razrednoga imenika", "Domaća svinjokolja", "Umorstvo u kupeu" (gdje se po prvi puta pojavljuje lik genijalnoga policijskog inspektora Trachte kojim je Jára Cimrman htio konkurirati Sherlocku Holmesu), "Nijemi Bobeš", "Cimrman u carstvu glazbe", "Dugi, Široki i Kratkovidni", "Kurir iz Liptákova" (inače, Liptákov je izmišljeno selo u središnjoj Češkoj, u kojem je tobože otkrivena ona famozna škrinja), "Pljusak", "Osvajanje sjevernoga pola", "Blaník" (riječ je o gori u Češkoj pod kojom, prema drevnoj legendi, spava vojska čeških vitezova koji će se probuditi i krenuti u akciju kada Česima bude najgore), "Zamjena", "Šljiva", "Afrika", "Češko nebo" (gdje su "cimrmanovci" upravo beskrupulozno izvrgnuli ruglu najpoznatije velikane češke povijesti) te "Gostionica na proplanku", u kojoj se pojavljuje antologijski lik tipa koji je cijeloga života strašno čeznuo za tim biti gostioničar, ali istodobno nije želio da mu u gostionicu dolaze gosti ( ! ), tako da si je na posljetku tu svoju žudjenu gostionicu otvorio na proplanku duboko u šumi, kamo nitko ne navraća, ali mu je tamo svejedno slučajno pao padobranac koji je promašio cilj pri skoku pa mu je time sve pokvario ( ! ).



Dakle, ima tu bez dvojbe mnoštvo detalja koji bi se mogli svrstati u teatar apsurda, ali u isto vrijeme i mnoštvo zaista originalnih i neizmjerno duhovitih igara riječi na kojima je nerijetko zasnovana komika tih različitih situacija, a koje se pri tome gotovo uopće ne mogu prevesti na bilo koji strani jezik, budući da su karakteristične samo i isključivo za češki, na kojem su napisane. Jedna od slavnih takvih situacija vezana je uz već spomenuti lik inspektora Trachte: kriminalcu kojega je uhitio htio je "plastično" pokazati da nema razloga da ovaj i dalje negira svoja zlodjela, jer je sve jasno, tako da mu je počeo puštati vodu iz gumenoga crijeva u cipele. Naravno, i svaki će Hrvat (ili bilo koji drugi poznavatelj hrvatskoga jezika) shvatiti da nije uopće ugodno kada ti netko puni obuću vodom, a ti na to ne možeš reagirati, no Česima je to neusporedivo simboličnije i smješnije, budući da u češkome jeziku postoji izreka "teče mi do bot" koja se na hrvatski doslovce prevodi kao "teče mi (voda) u cipele", no značenjem u potpunosti odgovara našoj izreci "voda mi je do grla". Ali, nitko prije inspektora Trachte, odnosno prije Járe Cimrmana kao njegova literarnog oca, odnosno prije dvojca Svěrák - Smoljak kao literarnih otaca Járe Cimrmana, nije tu izreku na takav fantastično izravan i duhovit način predočio javnosti !



Na priloženim, s različitih internetskih stranica skinutim fotografijama možete vidjeti sve negdašnje glumce "Kazališta Járe Cimrmana" (u medjuvremenu su, uz Ladislava Smoljaka, umrla još dvojica najslavnijih članova toga glumačkog ansambla - Pavel Vondruška i Jan Kašpar), dalje Zdeněka Svěráka i Ladislava Smoljaka u sceni iz predstave "Afrika", a tu je i fotografija (stvarne !) spomen-ploče, postavljene na mjestu gdje su u noći izmedju 28. i 29. lipnja 1900.g. Járu tobože izbacili iz vlaka, jer su ga uhvatili da se vozi bez karte ( ! ) No, na žalost, problem je predstaviti vam vizualno samoga Járu osobno, budući da se iznimno nerado slikao pa njegovih fotografija jednostavno nema (ili barem još nisu pronadjene), a jedan od glavnih razloga za to bila je činjenica da spomenuto švercanje u vlaku nije ni slučajno bio njegov jedini prekršaj protiv zakona pa je stoga često bio u situaciji da se mora skrivati pred predstavnicima represivnih organa. Kako bi im, dakle, što uspješnije umaknuo, odbijao se fotografirati. Zbog toga vam jedino možemo prikazati ne baš osobito upečatljivu ilustraciju nečijega profila koji MOŽDA jest Járin, ali možda i nije...



Tekst i foto: Zlatko Starčević

---

Rođeni Osječanin, po struci diplomirani ekonomist koji se godinama profesionalno bavio novinarstvom, a potom je "otplovio" u poduzetničke vode i još uvijek njima "brodi". S obzirom na to da je bio dopisnik hrvatskih i slovenskih medija iz Češke i Slovačke, godinama je djelomice u Hrvatskoj (malo u Osijeku, malo na Jadranu), a djelomice u Češkoj, konkretno u Brnu, gdje se posve udomaćio, gdje je sjedište tvrtke čiji je suvlasnik i izvršni direktor i gdje mu žive i djeca, blizanci Andrea i Miroslav. Zainteresiran za štošta toga u životu, no s obzirom na to da mu nedostaje novinarstvo, želi to koliko-toliko nadoknaditi povremenim pisanjem za portal Osijek031.com