Osječani u irskoj "bajci"

Znam mladića, tu iz Osijeka, koji već deset godina radi kao konobar. Veći dio toga na crno; ljeti, dakako, na Jadranu, a skoro svake godine kod drugog gazde. Ima dvoje dječice i ženu koja mu ovih dana pakira kofere za put do Dublina. Krenut će tamo okušati životnu sreću i pronaći neki pub u kojem bi nastavio raditi posao kojeg je radio i ovdje, ali za dvaput pa i triput veću plaću. Tomu se nada. Ako mu uspije, kaže, dovest će i obitelj.

Znam zreliji par iz šire okolice Osijeka s već odraslom djecom. Liječnici. Zadnjih mjeseci odvaguju ponude koje su im stigle preko agencije: Irska ili Švedska. Još nisu odlučili kamo će, ali su, čini se, čvrsto odlučili da ovdje više neće. Ne zato jer ne mogu skrpati krajeve sa svojim plaćama, već zbog djece. Neka se školuju i sazrijevaju u normalnoj zemlji. I da nakon školovanja čak i s diplomama ne strepe za budućnost.

Čujem i za slučaj nekog inženjera, radišnog i pouzdanog u svojoj struci. Firma u kojoj radi je pred stečajem. U većini drugih iz iste branše nije ništa bolje, a one malobrojne kojima posao ide već su kadrovski popunjene. Nije se dugo lomio dok nije prelomio da će diplomu i stručno zvanje na neko vrijeme okačiti mačku o rep. U Dublinu je našao štelu i sve dogovorio. Za početak će prati suđe u nekom restoranu. Plaća otprilike ista kao njegova ovdašnja inženjerska, ali sigurna i redovita. O struci za koju se školovao jedva da više i razmišlja.

Sve tri priče čuo sam zadnjih tjedana. Ali i još desetak sličnih od ljudi iz Osijeka i okolice koji ozbiljno razmišljaju potegnuti put nove "obećane zemlje" kako su Irsku krstili lokalni mediji. O razmjerima novog emigrantskog vala govori i neslužbeni podatak da samo u Dublinu kolonija Osječana i Osječanki već broji njih tisuću. Izraz "egzodus" koji pritom neki koriste možda nekima teško sjeda u uho, mada i nije pretjeran kako se na prvi sluh čini.

Vjerojatno svatko u gradu zna nekoga tko je već otišao ili se upravo sprema na pečalbu u Irsku. Svi koji odlaze umjereno su optimistični i oprezni. Svi su, pretpostavljam, a za neke i znam, u zadnje vrijeme imali mnogo besanih noći u kojima su tisuće puta prevrnuli razloge "za" i "protiv". Malotko će krenuti vruće glave, bez mnogo razmišljanja. Možda oni mlađi koji su tek završili školu i još nemaju svojih obitelji. Nedavno mi je čak jedan stariji gospodin, čovjek u friškoj mirovini s mnoštvom veza i poznanstava širom svijeta, rekao kako mu znanci u Irskoj sređuju nekakav posao prikladan njegovim godinama. Spreman je, kaže, otići i odraditi ondje par godina ne zato jer mu je nužda – ima relativno pristojnu mirovinu - već zbog dvojice odraslih sinova. Jedan je već pregazio tridesetu, a drugi je u poodmaklim dvadesetima. Iako s diplomama, obojica su bez stalnog posla. Fušare od danas do sutra i u Hrvatskoj ne naziru perspektivu. Njima bi, kaže taj gospodin, otišao "pripremiti teren". Da je ovdje imalo bolje, nikada se ne bi upustio u to. Vjerojatno kao i većina onih koji su već u Dublinu, da ovoga puta ne širimo priču dalje od Irske.

No, je li ona uistinu obećana zemlja? Iz aktualne hrvatske perspektive čak bi se, s kiselim smješkom, i Grčka mogla učiniti obećanom zemljom. A Irska je, podsjetimo, stekla takav imidž sredinom 1990-tih kada je prozvana "keltskim tigrom" i kada su tamošnje greenfield investicije privukle niz velikih tvrtki i koroporacije, naročito onih koje se bave visokim tehnologijama. No, Irska je nakon desetljeća napredovanja i blagostanja (godine 2005. proglašena je zemljom s najvišom kvalitetom života na svijetu) zaglibila u duboku recesiju 2007. godiner, a gospodarstvo se nakon godina rasta strmoglavilo skupa sa životnim standardom. Tada su i mnoge velike tvrtke preselile poslovanje u druge zemlje, što je izazvalo val iseljavanja domaćeg stanovništva. Oko 2010. keltski je "tigar" postao "svinjče" dospjevši u skupinu PIGS s državama čije su ekonomije najviše klonule pod teretom financijske krize – Portugal, Grčku i Španjolsku, dok je ono "I" neko vrijeme Irska dijelila s također recesijom teško pogođenom Italijom. No Irska koja se za razliku od Hrvatske s punim pravom naziva "društvom znanja" (visokoobrazovanih je između 40 i 50 posto po čemu je među vodećima u EU) uspjela se za kratko vrijeme izvući iz krize i od bijednog "svinjčeta" ponovno postati "tigrom". Ovogodišni rast gospodarstva od oko 3 posto jedan je od najsnažnijih u Europi. Potrošnja ponovno raste, nezaposlenost pada, a strana poduzeća ponovno "slijeću" na tamošnja zelena polja najavljujući otvaranja tisuća novih radnih mjesta. Iako su mnogi mladi Irci (previše ih je visokoobrazovanih za tamošnje potrebe) u međuvremenu odlučili potražiti posao vani, ponajprije u Australiji i Kanadi, njihova zemlja je na dobrom putu da opet postane "obećana". Vjerojatno su to u vidu imali i svi oni Hrvati, Slavonci i napose Osječani koji, za ovdašnje prilike masovno kreću put Zelenog otoka.

Nakon svih ovih navedenih fakata, pitanje je i dalje isto: je li Hrvatima Irska doista obećana zemlja? Odgovor, uobičajeno, nije jednoznačan. A i tvrdnja da "koliko je prednosti toliko je i mana" nije tek puka floskula.

Činjenica je da je tamošnja fluktuacija poduzeća koja otvaraju urede ili pogone vrlo velika, pa je samim time velika i fluktuacija radne snage. Našijenci koji su već neko vrijeme "gore" kažu da je ta rotacija neprestana. Jedno dolaze, drugi odlaze. Neko vrijeme silovita je bila navala Poljaka, prije toga Španjolaca. Mnogi su se vratili u domovinu, drugi otišli za novim posovima. Ono što je najprivlačnije u "irskoj" priči, nasuprot ovoj našoj, jest sigurnost plaće. Ako bilo što radiš možeš biti siguran da ćeš zarađeno i dobiti. A i za tamošnje najniže poslove plaće su u rangu ovdašnjih iznadprosječnih. Recimo, jedan lega koji ondje radi paleći i gaseći semafor na cesti dok se izvode radovi ili pak drugi kojemu je posao da po uredima uprave neke tvrtke mijenja vrećice za smeće uredno svakoga mjeseca dobiju dvije tisuće eura. U nas je to skoro pa direktorska plaća! Mnogi koji su otišli raditi takve poslove, zatomivši pritom ponos stečenog akademskog zvanja, govore o plaćama o kakvima bi ovdje jedino mogli sanjati. Naravno, pritom moraju "progutati" da rade one poslove koje mladi Irci, visokoobrazovani poput njih, ne žele raditi. Kažu da je u skoro 80 posto slučajeva takva sudbina tamošnjih gastarbajtera odnosno, kako se ondje kaže, guestworkera.

Osim "gutanja" akademskog ponosa onih koji u Irsku odlaze prati suđe po restoranima ili mijenjati vrećice za smeće po uredima korporacija, ima i niz drugih primjera koji potvrđuju da ondje ne teku "med i mlijeko". Dublin je među najskupljim europskim gradovima. Cijene nekretnina, pa time i njihovog najma, iznimno su visoke. Malo tko si može priuštiti samostalno rentanje stana, tako da i pola one, za naše uvjete "direktorske" plaće ode na plaćanje smještaja. S drugom polovicom valja (pre)živjeti, naročito ako se usput želi i ponešto uštedjeti. Kava u prosjeku košta tri eura, pivo pet, a kutija cigareta vrtoglavih deset eura. Restorani su također skupi kao i usluge mobilnih operatora... Mjesečna cijena vrtića je između 800 i 1.300 eura po djetetu. Nadobudni koji odlaze konobariti trebaju znati da zbog visokih cijena u barovima i pubovima jedva itko ostavlja bakšu od koje kod nas konobari uspijevaju namaknuti barem još pola plaće. Zdravstvo je skupo i, kažu, lošije nego ovdje, pa nije rijedak slučaj da naši guestworkers obavljaju preglede – od zubarskih do ginekoloških – kada povremeno dođu u zavičaj. Na koncu, naizgled manje bitna ali mnogima presudna okolnost za odlazak u Irsku ili ostanka ondje jest tamošnja klima (kišovito, oblačno, uvijek prohladno...) koja mnogima iz ovih južnih prostora ne odgovara. Unatoč svemu, interes za odlaskom ne jenjava. Irska se doima obećanom zemljom čak i po cijenu napornog rada i skupog života upravo zato jer Hrvatska, uza sva silna obećanja od 1990. naovamo, nije postala takvom. Ne čudi stoga što su mnogi Hrvati presretni kada dobiju i iskoriste priliku otići u Dublin gdje će i najniže poslove obavljati za novce kakve ovdje mogu samo sanjati. I gdje, povrh svega, znaju da će zarađeno, do posljednjeg centa i dobiti makar se pritom osjećali kao svojedobno Pakistanci u Londonu.












Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: Cacan

---

Pročitajte i ostale tekstove Jaroslava Bradice u kolumni Lijeva obala