Biblioteke poznatih: Sanja Polak

Đelo od Gisko u ovotjednom intervju razgovara s učiteljicom i poznatom književnicom za djecu, Sanjom Polak. Sanja je rođena 1968. godine u Zagrebu gdje je završila osnovnu i srednju školu, diplomirala na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu te stekla zvanje diplomirane učiteljice razredne nastave. Radi kao urednica časopisa za djecu "Prvi izbor", aktivna je kao autorica tekstova u časopisima "Smib" i "Radost", piše scenarije za dječje radijske i televizijske emisije, a doživljaji Pauline P. mogu se čitati u izuzetno popularnim knjigama za mlade ove nadarene autorice.



Često čitamo obeshrabrujuće naslove u medijima o ne tako svijetloj budućnosti o izdavaštvu kada je u pitanju dječja književnost. Kakva su Vaša promišljanja o toj temi, što učiniti kako bi se u javnosti osvijestila važnost i uloga čitanja?

U pitanju navodite obeshrabrujuće naslove u medijima o dječjoj književnost. Mislim da su upravo mediji, kojima mnogi nekritički pristupaju i uzimaju izjave zdravo za gotovo, djelomično zaslužni za društveni stav prema razvoju čitanja i književnosti za djecu. Zamišljam da krećemo u eksperiment u kojem će mediji tijekom nekoliko mjeseci ili godinu dana afirmativno pristupati čitanju i književnosti. Zamislimo da se tijekom nekoliko tjedana uoči Dnevnika svakodnevno emitira spot koji prikazuje roditelje i djecu kako zajednički čitaju i poručuju "Čitanje je jako, jako važno". Krenimo dalje u sanjarenju. Zamislimo nekoliko dnevnih novina koje sustavno objavljuju prikaze knjiga za djecu i apostrofiraju njihovu vrijednost. Zamislimo da tezu "Lektira je naporna i dosadna" koju često čujemo, zamijenimo tezom "Lektirom se obogaćujemo" koju dalje pojašnjavamo tekstovima o vrijednosti riječi, blagodatima čitanja i nužnosti ulaganja napora da bi se ostvarila vrijednost. Potpuno sam uvjerena kad bi se osmislio kvalitetan nacionalni program promoviranja čitanja djece i djeci i kad bi mediji sustavno pratili aktivnosti vezane uz program, da bi se odnos prema knjizi za djecu i čitanju promijenio nabolje.

Može li u tome pomoći činjenica da ste već godinama u vrhu najprodavanijih i najčitanijih autora u Hrvatskoj?! Ostvarujete li velike naklade?

Bezobzira što često čujemo da djeca malo čitaju, da je čitanje lektire dosadno, da roditelji zbog prezaposlenosti malo vremena posvećuju djeci i njihovu odgoju i obrazovanju moja osobna iskustva to demantiraju. Do sada sam napisala osam knjiga za djecu. Samo prvu knjigu pisala sam samoinicijativno. Sve ostale knjige pisala sam kao odgovor na poziv djece da pišem još jer žele dalje čitati. "Dnevnik Pauline P." i "Drugi dnevnik Pauline P." na popisu su lektire za treći razred osnovne škole. Većina djece te knjige čita s veseljem. Mislim da je u mojem slučaju lektira odradila zadanu misiju jer nakon pročitanog prvog i drugog Paulinina dnevnika, djeca posežu za čitanjem još tri moje knjige koje su nastavak spomenutih lektirnih naslova. Javljaju mi se mnogi roditelji osobno na književnim susretima, telefonom ili elektroničkom poštom i zahvaljuju mi što pišem. Mnogi mi kažu da su sretni jer vide kako im djeca s oduševljenjem čitaju. Neki roditelji imaju i problema s mojim knjigama. Dogodi se da djeca i po nekoliko puta čitaju moje knjige dok ostale ponuđene stoje na njihovim policama. To mi je malo žao jer bih željela da djeca osim mojih pročitaju mnogo drugih dječjih knjiga. Što se tiče naklada, ovako napamet, mogu spomenuti da je "Dnevnik Puline P." doživio trinaesto izdanje, "Drugi dnevnik Pauline P." dvanaesto izdanje, a sve ostale knjige nekoliko ponovljenih izdanja. Prije dvije su me godine pitali koliko se do tada tiskalo mojih knjiga. Zbrajajući izdanja i naklade stigla sam do brojke od sto tisuća primjeraka. Vjerujem da se u posljednje dvije godine ta brojka popela na oko sto trideset tisuća. To su zbilja brojke kojima se svaki autor može radovati, pogotovo autor knjiga za djecu.

Nagrađivani ste ili nominirani u brojnim književnim nagradama, prema Vašim tekstovima nastaju kazališne predstave, s Paulinom P. upoznata su već sva djeca. Ako uzmemo u obzirom opće nepoticajno stanje u državi, koliko je teško zadržati tu razinu izvrsnosti?

Osnovno pravilo stvaranja jest vjera u ono što radiš, pozitivno razmišljanje i ignoriranje svih negativnih silnica. Tijekom pisanja ne razmišljam o imperativu izvrsnosti. Razmišljam o stvaranju nečeg novog, radosti zbog mogućnosti stvaranja i vrijednostima koje želim utkati u tekst koji stvaram. Drago mi je da čitatelji prepoznaju te vrijednosti i što se raduju svakoj mojoj knjizi.

Doživljaji Pauline P. pronašli su svoje mjesto i u obveznoj školskoj lektiri. Kako gledate na popis obavezne lektire u osnovnim školama? Bi li ga trebalo revidirati i kako?

Nemam nikakvih zamjerki na popis lektire. Popis lektire nije ključan u razvoju čitanja kod djece. Za razvoj čitanja važni su učitelji i roditelji. Svaka je knjiga na popisu lektire vrijedna, dokazala je svoju vrijednost i samim je time je na popisu. I mislim da je vrijedna čitanja. Trebalo bi svake godine popis lektire nadopunjavati vrijednim novim objavljenim knjigama. Ljuti me kad čujem komentare kako su djeca preopterećena čitanjem lektire, kako im je čitanje zamorno, kako nema smisla čitati neke naslove koji djeluju arhaično. Tu odrasli upadaju u zamku pedagoškog konformizma. Lakše je prihvatiti argumente za nečitanje, nego se uhvatiti u koštac s motiviranjem učenika na čitanje, otkrivanjem i objašnjavanjem vrijednosti nekog djela koje je na prvi pogled nije dovoljno atraktivno. I roditelji, učitelji i o stali stručnjaci u obrazovanju trebali se više angažirati u poticanju djece na čitanje. Osobno se u svom razredu trudim da djeca zavole čitanje. Svake godine smišljam i provodim s djecom i roditeljima različite projekte čitanja. Moji učenici čitaju puno više knjiga nego ih je na lektirnom popisu. Zbog čitanja pokazuju bolje rezultate i u pisanju i u govorenju.

Za Paulinu P. često kažu kako je po važnosti za hrvatsku dječju književnost u rangu s britanskim Harryjem Potterom. U kojim ćemo još situacijama ćemo vidjeti poznatu junakinju; možemo li očekivati ekranizaciju?

Vjerujem da ćemo jednom u budućnosti vidjeti ekranizaciju romana o Paulini P. Vjerujem da bi to mogli biti zanimljivi i duhoviti filmovi ili serije. Djeca i roditelji žude za domaćim filmovima za djecu. To dokazuje brojna gledanost svih domaćih filmova za djecu u našim kinima. Mislim da od svih filmova domaće produkcije, filmovi za djecu imaju najveću gledanost. Zbog toga mi je žao što se snima tako malo filmova i serija za djecu u domaćoj produkciji.

Često Vas možemo vidjeti u hrvatskim knjižnicama i školama. Kako djeca reagiraju na Vas? Prepoznaju li Vas na ulici, u trgovačkim centrima?

Djeca se raduju kad im dođem u goste ili kad me prepoznaju u svakidašnjem životu. Uvijek uz sebe imam vrlo tanki crni flomaster jer me vrlo često, na različitim mjestima, zamole da potpišem svoje knjige. Potpisujem knjige na krilu, na klupama u parku, na krovovima automobila, na školskim torbama, na ljuljačkama, na stolovima u slastičarnicama ili kafićima… Kad djeca shvate da sam ja ta čije je ime na koricama njihovih omiljenih knjiga, zastanu malo u nevjerici. Mnogi se čude da sam živa i stvarna osoba. A ja se samo smijem i s veseljem ih promatram. Najslađe, ali i najnapornije mi je kad dođu do mene djeca držeći u rukama četiri, pet ili čak sve knjige koje sam napisala i zamole me da im se u sve potpišem. Tada to malo dulje traje jer onda trebam smisliti čak nekoliko poticajnih posveta koje pišem uz svoj potpis.

Što Vas je na samim počecima potaknulo na pisanje?

Zapravo, ne znam. Vjerojatno učenici koji su u drugom razredu imali problema s čitanjem pa sam pomislila da bi možda s većim zanimanjem čitali ono što njihova učiteljica napiše. Uz to, na pisanje me je u početku poticao i moj prijatelj Darko koji i je često znao reći: "Sanja, pa ti pišeš bolje priče od onih u čitankama." Nisam mu to vjerovala, mislila sam da me samo ohrabruje, ali ipak sam na njegov nagovor nastavila pisati priče. Nakon objavljene prve knjige, nastavljala sam pisati jer su me na to poticala djeca koja bi često rekla: "Hoćemo još!"

Možete li nam ukratko opisati proces nastajanja Vaše nove knjige, priče … Kako počinjete, kako završavate, koliko traje proces prije prvih uredničkih čitanja?

Pisanje svake knjige posebno je i novo iskustvo. Prije svakog početka pisanja oblikujem glavnu ideju koju relativno dugo razrađujem u glavi. Puno razmišljam i to je period kad skoro ni s čim nisam zadovoljna. Nezadovoljstvo prati i poseban izraz lica koji moji ukućani već prepoznaju i ponekad komentiraju: "Opet je u onom svom filmu." Kad iscrpim snagu za daljnja razmišljanja, zaključim: "To bi bilo to. Dala sam sve od sebe." I tada sjedam za računalo. Prvih je dana pisanja najteže. Često se ustajem od računala i sumnjam u kvalitetu napisanog. Kad napisan tekst dosegne duljinu trideset ili četrdeset stranica, već je puno lakše. Ali tada počinju nove brige. Tijekom pisanja uvijek me prati strah da će se sve napisano izbrisati ili izgubiti u računalu pa na nekoliko adresa šaljem nedovršen rukopis, napisano spremam na nekoliko USB stickova, obavezno radim ispis teksta. Strah od gubitka teksta ponekad poprima oblik paranoje. Sve svoje knjige počinjem ili završavam ljeti tijekom ljetnih praznika. I barem jedan dio svake knjige napisan je u kućici uz jezero Sabljaci kraj Ogulina. Za svaku knjigu potrebno mi je oko šest mjeseci rada, što razmišljanja, što pisanja.

Pretpostavljam da je teško pisati nakon svakodnevnog rada u školi i uređivanja mjesečnika? Priželjkujete li si iskustvo življenja isključivo od pisanja dječjih knjiga? Koliko je to izvedivo u hrvatskim prilikama?

Uopće ne pomišljam napustiti ni učiteljski ni urednički posao zbog pisanja. Posao učiteljice i urednice časopisa za djecu obogaćuje me i mislim da bolje pišem ako poučavam i uređujem u isto vrijeme. Izabrala sam puno teži put. Puno je komotnije baviti se samo pisanjem, nego stalno biti pod pritiskom protoka i imperativa izvrsne organizacije vremena. Ali, na sve se čovjek navikne. Tako je i meni potpuno normalno raditi tri posla. Ne mislim da je neizvedivo živjeti samo od pisanja knjiga za djecu. Sve je stvar izbora. Bitno je nakon izabranog uložiti maksimalan napor da se izbor pretvori u uspjeh i radost zbog pravilnog izbora. Meni je bolje biti i književnica i učiteljica i urednica nego samo jedno od to troje, iako mi mnogi kažu da to ne bi mogli. Zadovoljna sam sobom takvom kakva jesam i ne mislim za sada baš ništa mijenjati.

Koje ste knjige voljeli kao dijete, a što sada rado čitate?

Na početku školovanja imala sam poteškoće u čitanju i čitanje mi nije bila omiljena aktivnost. Čitala sam jako sporo i uz mnogo grešaka. Prvu knjigu koju sam s guštom čitala bila je knjiga o doktoru Dolittleu. Sjećam se, grickala sam medenjake, čitala i uživala. Bilo je to, mislim, u četvrtom razredu osnovne škole. Voljela sam i knjigu "Mama, volim te" i slikovnice o djevojčici Maji. I svi Lovrakovi romani bili su mi jako dragi. Njih sam čitala zajedno s bakom koja je svaku zimu provodila sa mnom. Istinski sam se zaljubila u čitanje tek krajem sedmog razreda. Danas rado čitam skoro sve. Sve me zanima pa ponekad paralelno čitam dva ili više naslova. Na polici iznad kreveta uvijek su tri ili četiri knjige. Ipak, nekako me najviše ispuni čitanje dječjih klasika. "Šegrta Hlapića", "Pipi dugu čarapu" ili "Emila i detektive" mogu čitati svaki mjesec i nikad mi nije dosta. Mislim da bi se odrasli puno bolje osjećali kad bi više čitali knjige za djecu.

Kako izgleda Vaša privatna biblioteka? Koje knjige skupljate?

Imam nekoliko biblioteka, na nekoliko lokacija, jer mi u stanu u kojem živim ne stanu sve knjige. Kupujem jako puno knjiga jer mislim da pisci to trebaju raditi. Jednostavno treba održavati krug u kojem se izmjenjuju davanje i primanje. Za knjigu mi nikad nije žao potrošiti novce i nikad ne kalkuliram kad je u pitanju kupovina knjiga. Zato se knjige u našoj obitelji brzo nagomilaju i treba ih preseliti na neko drugo mjesto. Kompletnu biblioteku književnosti za djecu preselila sam u svoju učionicu. Prije selidbe naručila sam kod stolara mnogo crvenih polica koje smo smjestili na zidove učionice. Beletristiku sam preselila na brojne police kućice kraj jezera. Monografije, manji dio beletristike, publicistiku i stručne knjige preselila sam u staru kuću na brijegu iznad Zagreba koju sam naslijedila od roditelja. Kod kuće smo okruženi stručnom i znanstvenom literaturom. Trenutno proučavam razvoj čitanja u ranom učenju hrvatskoga jezika za što su mi potrebne brojne strane i inozemne knjige. Kćerima sam savjetovala da već tijekom studija počnu stvarati svoje stručne biblioteke. Starija kći studira kroatistiku, a mlađa psihologiju. Obje kupuju sve knjige potrebne za polaganje ispita jer smo im suprug i ja tako "naredili".

Za sam kraj ovotjedne "Biblioteke poznatih", možete li se sjetiti koju ste knjigu prvu kupili/dobili? Koje knjige danas poklanjate?

Prva knjiga koju sam dobila na dar bila je "Družba Pere Kvržice". Nju su mi darovale tete u vrtiću kad sam iz njega odlazila zbog upisa u školu. Iako nisam baš voljela čitati, tijekom prva četiri razreda osnovne škole dobivala sam mnogo knjiga na dar. Još sad čuvam pedesetak knjiga iz biblioteke Vjeverica koje sam dobivala kao dar za rođendan ili nagradu za uspješno učenje. Danas najviše volim darivati knjige koje sam pročitala i koje su me nečim oduševile. Želim to oduševljenje dalje širiti. Najbolje prolaze prijatelji i poznanici koji imaju rođendan ili me pozovu u goste tijekom ili nakon Interlibera. Oni uvijek dobiju najbolje književne paketiće. I ostalima se trudim darovati dobre i poticajne knjige. Za mene je posebna uživancija u knjižari birati knjige razmišljajući o osobama koje ću darivati. Želim da što više ljudi prepozna tu uživanciju, ulazi u knjižare i kupuje knjige za drage ljude.

Romane Sanje Polak možete pronaći i na policama Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek. Neki od njih su: "Dnevnik Pauline P.", "Drugi dnevnik Pauline P"., "Petrica Pričalica", "Pobuna Pauline P.", "Mali Jan ima plan", "Dnevnik dobrih anđela", "Morski dnevnik Pauline P.".

Knjiga "Drugi dnevnik Pauline P." nagrađena je 2004. književnom nagradom "Mato Lovrak" za najbolji roman za djecu, a "Petrica Pričalica" nominirana je 2006. godine za međunarodnu književnu nagradu "Mali princ".







Tekst: Srđan Lukačević