Biblioteke poznatih: Silvija Šesto

Silvija Šesto, rođena je 1962. u Zagrebu gdje je 1986. diplomirala filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Upisuje poslijediplomski studij iz područja dramaturgije, surađuje u elektronskim medijima, ponajviše radijskim (radio 101, Radio Velika Gorica, Obiteljski radio, HR I, II i III program), bila je kreativna direktorica u samim počecima Obiteljskog radija, surađuje u dnevnim listovima (Vjesnik, Večernji), studentskim glasilima (Studentski list, Polet), u časopisima za djecu (Modra lasta, Smib, Zvrk, Prvi izbor). Kako nastaju Silvijini romani, radio drame, scenariji te ponešto o autoričinoj privatnoj biblioteci te planovima za budućnost, u ovotjednom je razgovoru za vas i ovoga puta saznao Đelo od Gisko.

Manje je poznato da ste u mladosti bili reprezentativka stolnog tenisa i slijedom toga završili Višu trenersku školu. Bavili ste se i sportskim novinarstvom. Što je donijelo prevagu pri odabiru Vašeg budućeg zanimanja?

Sve se vrti oko pisanja. Sport me naučio disciplini, sposobnosti da iskoristim dan, mjesec, godinu, no pisanje je nešto što radim kontinuirano. Izazov. Pisala sam doslovno sve i svašta; od scenarija za glazbene festivale, reklame, slogane, tekstove za glazbenike, preko klasičnog novinarstva do književnosti. Ovo mi je potonje najteže napisati u toj formi. Je li to književnost ili nije, vrijeme će pokazati, za sada se dobro držim, većina me doživljava kao književnicu za djecu i mlade hehe... No, meni je najvažnije kako me doživljavaju čitatelji, osobito najmlađi.

Pišete scenarije za radijske, televizijske i propagandne emisije, osmišljavate reklamne kampanje i slogane. Dobitnica ste "Zlatnog i kristalnog zvona" 1996. godine za tekst i produkciju radijske propagandne poruke! Kako je raditi na takvim projektima?

Trenutno to više ne radim, možda samo nešto sitno povremeno. No, teška sam se srca morala odlučiti hoću li zarađivati puno ili malo. Osobito zbog toga što su mi reklame, njihova produkcija, pisanje tekstova prirasle srcu. Obožavam radio, no odluka je pala jer nedostajalo je vremena da kvalitetno realiziram sve svoje želje. Sada pišem isključivo književnost i protestne dopise.

Predsjednica ste Kluba prvih pisaca, odnosno Društva književnika za djecu i mlade. Na početku mandata najavili ste rješavanje nekoliko velikih pitanja kao što je regulacija autorskih prava! Pitate li se zašto je u Hrvatskoj zaštićena partitura, a roman nije?! Nazire li se rješenje za autorska prava hrvatskih pisaca?

Samo ćemo upornošću nešto postići. Teško je živjeti u zemlji gdje vam neki nagrađeni kolege gladuju dok premijer nabavlja vozni park kao da ležimo na nafti i pravda to poštivanjem zakona. Kad bi me netko usred noći pitao što me u tom smislu najviše muči i izaziva tjeskobu, opalila bih kao iz praćke: veleizdajnička rasprodaja lijepe naše i kontinuirano ignoriranje i gaženje autorskog prava. Da smo tako gazili zelje, kontinuirano, temeljito i smjerno, mogli smo napraviti najveću sarmu na svijetu.

Upravo se vrši odabir udžbenika sastavljenih od autorskih djela. Kao autor često nemate saznanja o uvrštavanju Vaših tekstova u čitanke, udžbenike, do honorara teško dolazite! Kako Vi, tako i Vaše kolege. Traže li izdavači suglasnosti, potpisuju li se ugovori?

Stvar oko eklatantne krađe autorskih dijelova djela u čitankama pokrenulo je Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade. Kod resornog ministra nismo imali baš nikakvog sluha te se sve svelo na pojedinačne dogovore, a neki su predmeti i na sudu. Međutim stvar se mogla vrlo jednostavno riješiti da je bilo sluha. Naš je prijedlog bio da ministarstvo obrazovanja, koje i daje pristanak na plasman udžbenika samo provjeri jesu li sva autorska prava zadovoljena. Prije nego li smo to tražili, apelirali smo na izdavače da nas barem obavijeste ili pošalju jedan primjerak čitanke u kojoj jesmo, kako bismo imali informaciju. No, u tom permanentnom otuđivanju pokrivaju se autorski honorari od čistačice, korektora, lektora, tiskare do enormnih svota izdavaču, a mi smo praktički sadržaj čije se autorsko djelo uzima doslovno zdravo za gotovo s amenovanjem onih koji bi nas trebali štititi, što je sramota koja nije riješena na pravi način. Većina autora koja je potraživala obeštećenje, bez obzira na status, nagrade i kvalitetu jednostavno je izbačena iz udžbenika. U konačnici, izdavačima su najmiliji pedesetak godina mrtvi autori jer oni ne potražuju ništa i nemaju pravo na autorsku naknadu, oni jer su mrtvi, a njihovi nasljednici također jer se nakon 50 godina od smrti autora gubi pravo na svaku naknadu.

Na stanje u izdavaštvu i nebrigu države upozoravate brojne ministre i vlade. Mijenja li se išta?

Ne mijenja se ništa na korist autora. Situacija nikad nije bila lošija. Hrvatska ima dva velika književnička društva i mi smo se kao Hrvatsko društvo za djecu i mlade morali stvoriti kako bi se izborili za nešto za što "veliki" nemaju interesa. Dijeljenje književnosti na taj način ide na dušu "hrvatskim intelektualcima".

Zbog svega navedenog odlučili ste pokrenuti vlastitu nakladničku kuću ili priča ima drugačiji početak!? Radikalan ili uspješan potez?

Nisam pokrenula nakladničku kuću, naslijedila sam urednički posao od svog preminulog oca. Jasno, bilo bi puno bolje da samo pišem, no od pisanja nisam ni namjeravala živjeti sa svoje troje djece. Radim desetak poslova istovremeno. Ipak, slobodna sam i ne volim biti pod lošim uzusima sitnih trgovaca. Na ovaj način, barem na književnim susretima mogu dijeliti knjige i imati pod kontrolom svako svoje slovo. To mi je sasvim dovoljno!

Stručno Povjerenstvo revizijom osnovnoškolske lektire uvrstilo je Vaših pet naslova na lektirni popis (Vanda, Bum Tomica i Bum Tomica 2, Tko je ubio pašteticu, Debela). Kako je buditi se s osjećajem da generacije mladih odrastaju uz Vaše knjige?

Kad sam pisala nisam pisala za lektiru ni za nagrade. Radim ono što volim, a zadovoljstvo kad zainteresiram svojim štivom obvezama prenatrpanu djecu veličanstveno je. Osobito kad mi se jave i mame, pa i poneki tata koji čitaju moja djela zajedno s dječicom.

Nedavno su Vas neopravdano optuživali kako roman "Bum Tomica" hiperseksualizira djecu, dok se u isto vrijeme potpuno zanemarivao puno veći problem, a to je pubertetom smušeni "Tomica"! Koliko zaostajemo za razvijenim zemljama?

To je bila slika i prilika naše stvarnosti, jalovo je to politiziranje, no bez obzira što me oni koji su trebali nisu "branili" i što su moja djeca i obitelj prolazila neviđeni linč, ništa nije slučajno. Prije ili kasnije svaka stvar dođe na svoje. Žao mi je što je moj "Bum Tomica" oblaćen, no to je blato skliznulo s njega. Ipak, osjećaj da nakon 32 djela i dvadesetak nagrada bivaš procjenjivan paušalno i ubačen u neku sitnu političko-trgovačku igru te pritom neobranjeno bivaš kamenovan uvredama zbog kojih je moj 87-godišnji svekar završio u bolnici, nije ugodna. No, život se sastoji i od toga.

Čini li Vam se da se roditelji i određene grupacije zapravo bore protiv spolnosti svoje djece, a ne protiv spolnog odgoja?

Iskreno mislim da se za djecu ne valja boriti na taj način, to je licemjerje. Djeca se trebaju jednostavno voljeti i na nama je odraslima zadatak da toj djeci osiguramo bolju mogućnost. Za sada baš i nismo na dobrom putu i to se reflektira i na djeci. Djeca sve promatraju. Djeca su naši suvremenici!
Vaše knjige lako pronalaze put i do odraslih i do nešto mlađih čitatelja, nagrađivani ste, izvođeni u kazalištima, na radiju je emitiran niz Vaših drama.

Zahvaljujući Vašem talentu i revnom radu, put do publike, čini se, za Vas je bio dosta jednostavan!? Što dalje? Kakve nam literarne poslastice pripremate?

Pisala sam već u srednjoj pa na fakultetu. Za djecu sam počela kasno. Svoj prvi roman za djecu "Vanda" napisala sam rodivši treće dijete. Poslala sam rukopis izdavaču čiju sam biblioteku voljela i za samo mjesec dana roman je bio vani. Sreća?! Možda sam doista imala sreće. No i sreću treba zaslužiti, tješim se!

Potiču li vaše dramske izvedbe gledatelje na čitanje? Što preporučate roditeljima, bakama, suradnicima, stručnim djelatnicima … kako mlade zainteresirati za knjigu?

Jednostavno. Umjesto u trgovačke centre, vikednom djecu voditi u kazalište, čitati s djecom, ne ostavljati sve školama, bivati s djecom. Posebno je bitno gostovanje pisaca po školama i knjižnicama, no to se provodi još uvijek aposlutno letimično i sporadično, ovisi o volji knjižničara, učitelja...Godinama govorim kako je riječ o minornim sredstvima koje bi na razini države trebalo podijeliti školama i knjižnicama kako bi književnici uz minimalnu naknadu barem za put mogli doći do svog čitateljstva. Svaka vlada ima puna usta djece i promicanja čitanja, a zapravo su djeca uvijek povod da se dobro zaradi.

Koje knjige možemo pronaći u vašoj privatnoj biblioteci? Što vas zanima, koje knjige skupljate? Imate li omiljenog pisca?

Diplomirala sam filozofiju i komparativnu književnost, studirala ruski. Vezana sam uz ruske klasike, Čehova, Gogolja, Gončarova i ekipe. Nikada dosta bezvremenskog u nevremenima. No čitam doista sve, od produkcije svojih kolega, Platonovih dijaloga, dramskih djela, starih, novih do poezije. Poeziju obožavam!

Kad odmarate najradije uživate uz? Uz sve obveze, stignete li uopće odvojiti vrijeme za sebe?

Sve je to moje vrijeme. Kad odmaram, uživam uz svoju djecu, pse, svoje dvorište i mali kulturni klub u kojem se družim, izlažem divne umjetnike, promoviram drage kolege.

Modni gurui često će preporučiti malu crnu haljinicu za svaki ormar. Možete li korisnicima Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek preporučiti nekoliko naslova koji su po Vašem mišljenju apsolutno vrijedni čitanja te bi ih bilo dobro imati u privatnim zbirkama?

Moj je prvi pisac Zvonimir Balog, prvo izdanje "Nevidljive Ive" nedavno mi je potpisao autor i ukazao mi čast da napišem predgovor njegovim sjajnim "Malim ljudetinama". Druga knjiga čije izdanje iz daleke 1928. Sebično čuvam, riječ je o "Janu Bibijanu" Elina Pelina. Od suvremenih dječjih pisaca preporučam sve svoje kolegice i kolege, a da ne duljim za užitak igre riječima preporučam C.K. Steada: Svi prijatelji na obalu. Ima, naravno još puno papirnatih ljubimaca koje čuvam, a kako sam uz svoju podosta opsežnu biblioteku naslijedila još jednu, "zatrpana" sam ljepotama koje su mi bezrezervna utjeha kad me stvarni život lupi po glavi.



Silvija Šesto sebe će predstaviti riječima: "Sve što radim, ne radim za kune, nego zato što to volim", a takvi "borci", često su "najopasniji"! Brojna djela ove "borbene" spisateljice možete posuditi i na policama Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek. Neki od njih su: "Bolja polovnjača : priča sa zagrebačke strane", "Dani plavih djevica", "Debela", "Deveta ovčica", "Dnevnik prve ljubavi", "Dramatično", "Leon Napoleon", "Uličarke iz ormara"…



Tekst: Srđan Lukačević
Foto: Ana Šesto