Biblioteke poznatih: Sanja Pilić

Sanja Pilić, pjesnikinja, spisateljica za odrasle i djecu, u knjižnicama jedna od najposuđivanijih hrvatskih autorica, rođena je 16. svibnja u Splitu. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Njezini su tekstovi prevedeni na slovenski, engleski, njemački, nizozemski, talijanski i mađarski jezik. Dobitnica je brojnih književnih nagrada, a trenutno živi i radi u Zagrebu. Što novo autorica priprema, zašto je djeca vole, kako u svojim knjigama uspijeva progovarati prisnim i prijateljskim glasom te ponešto o autoričinoj privatnoj biblioteci, za vas je u ovotjednom razgovoru i ovoga puta saznao Đelo od Gisko.

Nedavno ste u jednom intervjuu izjavili da, što ste stariji, sve vam se više živi, a sve manje piše! Za pretpostaviti je da ipak, unatoč tome, za svoje čitatelje pripremate novu literarnu poslasticu? Kada vaše nove stranice možemo očekivati na policama knjižnica i knjižara?

Ovo o pisanju zbilja je istina: samo bih putovala, družila se, provodila vrijeme s obitelji i jednostavno uživala… Život je, zapravo, nevjerojatno zabavan, a pisanje je usamljenički posao. Možda je i to razlog što me manje privlači – pogotovo pisanje za odrasle, kopanje po uspomenama, emocijama, frustracijama, određenom nezadovoljstvu ili buntu iz kojeg obično djelo i nastane… Za djecu pak redovno pišem i objavljujem: upravo mi je izašla zbirka pripovjedaka Baš sam hepi!, ali i slikovnica Maša i muzej… Inače, u nastajanju je novi roman za djecu koji još nema naslov, a trebala bi mi izaći i nova slikovnica Maša i klaun. Ako bude sreće izaći će i strip-knjiga o Kikiju, za koji strip već godinama pišem scenarije, a crta ga Darko Kreč.

Kako je u uvodu već rečeno, u knjižnicama ste jedna od najposuđivanijih autorica. U 2012. godini s Pavličićem i Gavranom dijelite prva tri mjesta. Za pretpostaviti je da će statistika pokazati slično i za 2013. godinu. Čini li vas to sretnom, zadovoljnom, ponosnom? Jeste li se iznenadili?

Da, iznenadila sam se. Nisam mislila da ću uopće biti na prvom mjestu, a još manje da će ta statistika izaći u novinama. U svakom slučaju, beskrajno sam se razveselila, prijatelji su me zafrkavali, a i ponosna sam. Nije to mala stvar. Drago mi je kad znam da sam čitana. Zapravo mi je žao što ne pišem na nekom velikom jeziku baš zbog komunikativnosti. Mislim da bih se tada još puno više igrala riječima.

Često nastupate u knjižnicama. Kakva je po vašem mišljenu budućnost knjižnica? Trebaju li lokalna samouprava i vodstva gradova ulagati u nove, privlačnije i modernije zgrade?

Joj, sigurno je da su moderne knjižnice potrebne, ali iskreno, ja volim knjižnice koje se nalaze u starim, davno sagrađenim zgradama, možda još u vrijeme Austro-Ugarske. Iako su često nepraktične, volim što ih obično okružuje kakav park, neko minulo dostojanstvo… Prelijepo mi je bilo svojevremeno odlaziti u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu koja se nalazila u secesijskoj zgradi na trgu Marka Marulića u Zagrebu. To je bio doživljaj! Sada se tamo nalazi Hrvatski državni arhiv. A što se tiče ulaganja, treba što više ulagati u kulturu, a samim tim i u knjižnice. Knjižnice su divne kulturne oaze pogotovo u malim mjestima.



Jeste li se u Vašim gostovanjima susreli s nekom novom knjižnicom koja Vas je posebno oduševila, kako arhitektonskim rješenjem, tako i funkcionalnošću?

Vidjela sam neka dobra i loša rješenja knjižnica u nekim školama, ali nisam zapamtila u kojim. Znam da postoje knjižnice sa staklenim zidovima i nikakvom zvučnom izolacijom, često puta vrlo bezlično dizajnirane, otuđeno. To ne volim. Lijepa mi je knjižnica Jurja Šižgorića u Šibeniku. Tamo često navratim kad sam u Šibeniku. Uopće, knjižnice su mi draga mjesta u svim gradovima. U Zagrebu je moja omiljena ona Knjižnica Bogdana Ogrizovića, a volim i Knjižnicu Marije Jurić Zagorka kroz čije se prozore vidi slikovita Tkalčićeva ulica.

Iako ste prepoznatljivi kao autorica knjiga za djecu i mladež, vrsna ste pjesnikinja i autorica priča za odrasle. Pišete o ženskim sudbinama, suočavanju sa samim sobom, obrađujete teže teme. Kako kao spisateljica uspijevate razdvojiti ta dva svijeta, dječji i odrasli, stilove pisanja?

To jesu, zapravo, dva različita svijeta i nije mi teško skakati iz jednoga u drugi. Ali kao što sam prije rekla, kako s godinama bivam sve sretnija, sve manje se bavim tzv. težim temama. Čak se može reći da i bježim od njih, ili ih pak obrađujem na ironičan način… Volim pisati pjesme ili kratke priče, volim sažete forme... Pišem ih kad me uhvati inspiracija, ali nisu dio mog svakodnevnog repertoara…

Struka kaže kako vaši romani pomažu djeci i mladima da izrastu u vedrije i stabilnije osobe. Vaši su naslovi često na listama preporuka knjižničara. Odakle crpite tu prijateljsku energiju koju pretačete u priče?

Ovaj svijet nije idilično mjesto: čim otvorite novine ili upalite televizor, zaspe vas gomila crnih informacija, negativnih i zastrašujućih vijesti. Kako toga ima puno previše, ne želim i sama zagađivati literarni prostor crnjacima i bezizglednošću, već radije smišljam energične, samostalne i vedre junake koji svoje probleme rješavaju bez puno kuknjave. Osim svega, volim i pomalo odgajati svoje čitatelje pa na indirektan način poručujem kako su obrazovanje, kultura, prijateljstvo, hrabrost, ljubav važne vrijednosti koje treba cijeniti i čuvati.

Kako najjednostavnije odraslima i djeci objasniti važnost čitanja te ih u isto vrijeme potaknuti da to uistinu i čine?

Da bi se djecu potaknuli na čitanje, a bogme i odraslima objasnili važnost čitanja, bilo bi uputno upozoriti ih da je sve što rado gledaju ili slušaju netko napisao. Zgodne televizijske serije, duhovitog Sheldona iz Teorije velikog praska netko je izmislio, stvorio… Mi živimo u svijetu koji prvenstveno mora biti napisan da bi postao stvarnost… A nema pisanja bez čitanja, a čitanje može biti stvaranje novog, može biti i korisno i zabavno, a ne tlaka kao što se prikazuje… Djeci treba ponuditi sadržaje koji ih zanimaju, oni vole čitati o sebi, vole naći djeliće sebe u knjigama… Barem na početku, a kasnije će istraživati sami.

Koje knjige možemo pronaći u vašoj privatnoj biblioteci? Što vas zanima, koje knjige skupljate? Imate li omiljenog pisca? Što najradije čitate kad odmarate i gdje sve te silne knjige držite?

Dobro pitanje: Gdje sve te silne knjige držim? Svugdje. Živim u tavanskom stanu i nemam puno mjesta za police i ormare, tako da se knjige nalaze u svim sobama, na različitim visinama, a ima ih, bogme, i u kutijama. Knjige manje kupujem, uglavnom zbog nedostatka prostora. Radije kupujem razne priručnike, rječnike nego bestselere. Njih posudim u knjižnici. Nedavno sam kupila Agramer, rječnik njemačkih posuđenica u zagrebačkom govoru, kako bih se prisjetila svog ranog djetinjstva i bake koja ih je često koristila. Nemam više omiljenog pisca, a pisci koji su me na neki način formirali bili su Dostojevski, Nabokov, Kundera, Marques, Wilde, Selimović, Cvetajeva, Singer, Kiš… Ali zapravo gotovo da ne postoji knjiga iz koje nisam izvukla neku mudrost.

Možete li korisnicima Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek preporučiti nekoliko naslova koji su po vašem mišljenju apsolutno vrijedni čitanja te bi ih bilo dobro imati u privatnim zbirkama?

Teško je to izdvojiti jer svako životno razdoblje ima pregršt knjiga koje baš u tom razdoblju valja čitati. Vrlo sam neodlučna kad nešto treba odabrati kao najdraže ili najbolje… Kad me pitate isto pitanje za film, hranu, zemlju, sva se obeznanim jer mi je teško izabrati… Tako da preporučujem čitateljima da slijede svoju intuiciju, a vjerujem da se takve knjige već nalaze na vašim policama. Ima nešto u tome da knjige pronalaze svoje čitatelje onda kada je to potrebno… I obrnuto.

Sanja Pilić često ističe kako se ne može kvalitetno pisati za djecu, a u isto vrijeme biti pun bijesa ili gorčine. Preporuča voljeti život, živjeti ga dječje i neopterećeno. Kako Sanja živi pročitajte u brojnim naslovima koje možete posuditi u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici Osijek. Neki su od njih: "O mamama sve najbolje", "Sasvim sam popubertetio", "Mrvice iz dnevnog boravka", "Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije", "Što mi se to događa?", "Hoću biti posebnaaaaa!", "Maša i gosti", "Hej, želim ti nešto ispričati!"…



Tekst i fotografija: Srđan Lukačević