[MP3] [Osijek poslije bombe] Hadžo: Osječka rock scena u 80-ima nije bila tako bajna kako se danas mitologizira
13.02.2013. 9:01
U glazbenoj emisiji Drugi ponedjeljak, koja se emitira svakog ponedjeljka od 22 do 2 sata u noći na drugom programu Hrvatskog radija Zagreb, Ante Perković je ugostio osječkog blogera i inventar na koncertima - Hadžu, a tema je bila osječka scena u 80-ima povodom izlaska CD verzije kompilacije "Osijek poslije bombe '81 – '91".
Obzirom da kompilacija predstavlja dobar uvid u tadašnju rock/novovalnu scenu Osijeka, razgovor prenosimo u cijelosti, uz priloženu kompilaciju na kojoj se nalaze i dvije stvari u kojima je svira i pjeva poznati osječki profesor Davor Tanocki (Mrmorenje i Konjo).
Skriveno:
Ante: Evo bliži se ponoć i vrijeme je za ponoćne razgovore, tako da upravo sada zovemo našeg dopisnika Drugog ponedjeljka za Osijek i Slavoniju, glasovitog bloggera Zlog Hadžu. Hadžo, dobra večer.
Hadžo: Dobra večer kućo stara, kakav si?
A: Pa evo, ide, pričam nešto na mikrofon i tako. Sviramo dobru muziku i nadamo se da nas slušaju dobri ljudi. Dakle Hadžo, ti nam se javljaš s nekim vijestima iz Osijeka a sve to povodom onoga što će slušatelji moći čuti na kraju emisije a to je snimak live koncerta osječkog benda Why stakla još tamo iz '96. Riječ je o promociji koja se u Osijeku odigrala prošli tjedan, naime ponovo se pojavilo izdanje koje je trebalo okupiti sve osječke alternativne i rock bendove, ili većinu tih bendova 80-ih. To je kaseta „Osijek poslije bombe „'81 – '91“ koja je upravo reizdana kao CD. E pa sad, kao iskusan čovjek koji je proživio život u Osijeku u vrijeme kad su ti bendovi svirali, s nekim odmakom od 20-ak godina, kako to tebi danas zvuči?
H: Znaš što, prvo ću reći da je svakako dobro što se ova kompilacija pojavila na disku jer ona u krajnjoj liniji predstavlja dokument jednog zvuka, jednog vremena, jednog grada kakav je Osijek u 80-ima bio. S druge strane, danas, 2013. godine, objavljivati CD izdanje koje se originalno pojavilo još prije 20 godina kada su CD-ovi već postojali i koje se bez problema moglo svih ovih godina skinuti s Interneta, ne znam doista koliko to ima smisla. Tako da, što se samog izdanja diska tiče, moji osjećaji su tu dosta pomiješani: uvijek je lijepo ponovo se prisjetiti kako su zvučali neki od tih bendova, ali s druge strane ova kompilacija jasno pokazuje kako u Osijeku, unatoč tom imidžu velikog i važnog rock grada koji je dao neka velika imena, u 80-ima situacija i nije bila baš tako blistava kao što mi to danas mitologiziramo.
A: Da, to je zanimljivo imati tu drugu priliku poslušati neke stvari s vremenskim odmakom i na neki način dobiti novu sliku onoga što si možda upamtio drugačijim kada se zbivalo. Naime, jedna od tih priča o Osijeku koja nas je dočekala u 90-ima i kasnije je da je to bio grad koji je u bivšoj Jugoslaviji bio jedan od koncertnih centara u koji su dolazila mnoga inozemna imena te doista sva imena ex-Yu scene koja su iole nešto značila. Osijek je imao i živu izdavačku djelatnost, jaku alternativnu scenu koja je na koncu zamrla, raspršila se, i sada smo svjedoci prilične suše kada je riječ o kulturnim i glazbenim proizvodima iz Osijeka.
H: Točno. Pa gledaj ovako, 80-e godine su bile vrlo dobre što se koncerata tiče, dijelom možda i zbog same činjenice što se Osijek nalazi između Zagreba i Beograda pa kad god je netko išao na turneju iz jednog velegrada u drugi, Osijek mu je bio nekako usput. No, u ono vrijeme Osijek je imao mnogo mjesta i manifestacija gdje se moglo nastupati. Prije svega imao si sportsku dvoranu Zrinjevac koji i dan danas postoji ali rijetko se koristi za svirke; to je bilo mjesto rezervirano za najveća imena ex-Yu scene, od Novih fosila, pa Srebrna krila, Bijelo dugne, Riblja čorba, Bajaga, Azra, Valjak...Svi dakle „teškaši“ nastupali su tamo i uglavnom rasprodavali dvoranu.
Ipak, centar života što se koncerata tiče bio je Studentski centar, odnosno Stuc, koji je imao svoje koncertne programe četvrtkom koji su se održavali u studentskoj menzi. I to je bilo zanimljivo, znaš, bend ti dođe i radi tonsku probu a studenti još tamo sjede i jedu, i onda pred početak koncerta dolaze baje i užurbano sklanjaju stolove i stolice kako bi se oslobodio prostor za rulju koja se već okupljala pred ulazom. A u sklopu Stuc-a postojao je i klub „Oks“ koji je bio manjeg kapaciteta, u kojemu su se održavali koncerti utorkom i koji je zapravo bio epicentar tih underground zbivanja s kraja 80-ih i početka 90-ih godina.
Stuc je bio i organizator tada iznimno jakog i kvalitetnog Osječkog ljeta mladih, tradicionalna i dobro poznata manifestacija koja je doista trajala cijelo ljeto: od negdje 15., 20. lipnja pa do 1. rujna. Nije tu bilo samo koncerata već i promocija knjiga, performansa, filmskih i kazališnih večeri, ali koncerti su činili okosnicu programa i svatko tko je bio netko u bivšoj državi bar jednom je došao nastupati na OLJK-u u toj našoj famoznoj rupi koja se nalazi na mjestu bivšeg Radničkog doma a koji se, eto poveznice, nalazi na naslovnici kompilacije o kojoj govorimo.
Bilo je tu naravno i noćnih klubova u kojima se moglo svirati, sviralo se po školskim dvoranama, čak i neka bivša kina poput „Narodnog“ su jedno vrijeme služila kao koncertni prostor, a tu su naravno bile i zgrade mjesnih zajednica i vatrogasnih domova koje je svaki grad i selo u bivšoj državi imao, s binom, zastavom i Titovom bistom, i u ono vrijeme doista nije bilo teško doći nekom ćati koji je tamo radio i reći „Zdravo druže, ja sam taj i taj, imam mladi bend i mi bi htjeli svirati kod vas“ i bez problema si dogovorio svirku. To je pogotovo bilo zgodno za mlade bendove koji su tek počinjali. I doista, što se tog koncertnog života tiče, pogotovo ako ga uspoređujem s ovim danas, Osijek je onda bio u pravom smislu riječi velegrad.
A: Na neki način sama količina bendova i snimaka koji su objavljeni na ovoj kompilaciji tome svjedoči. Zaista tu ima veliki broj bendova od kojih većina nažalost nije izašla izvan okvira osječke rock scene, a neki su poput Rodericka i kasnije njihove reinkarnacije Roderick novi nešto i napravili...
H: ...neki su izašli, da, ali možda bi bolje bilo da nisu ali ajd' dobro (smijeh)
A: Ono što svakako nije izašlo a dosta je zanimljivo i na što si nam skrenuo pažnju na svom blogu kada si pisao o promociji ove kompilacije su dva benda koja ćemo sada čuti pa ćeš nam nešto reći o njima. Tvoja teza je da su to pripadnici izvornog osječkog humora, neke urbane spike koja je zaista specifična pa 'ajmo poslušati Privatnike i njihovu pjesmu „Čaruga“ te potom Nehajne skakače i „Mrmorenje“ pa se vraćamo razgovoru.
A: Objasni nam prije svega ovaj naglasak (smijeh) pjevača Nehajnih skakača, mislim da im je tu gost pjevač po imenu Davor čini mi se. Otkud ovo? Tako nešto zaista nikad nisam čuo i teško mi ih je smjestiti.
H: OK; Skakači su prestali postojati kad sam ja počeo pohoditi koncerte tako da ih nikada nisam gledao uživo i iskreno ti moram reći da ne znam gotovo ništa o tim bendovima. To je velika greška i sastavljača ove kompilacije koji se nisu potrudili dati zainteresiranoj publici nikakav popratni dokument koji bi detaljnije opisao bendove na njoj. Ono što si pustio su dvije pjesme koje jako dobro otcrtavaju taj jedan zafrkantski duh grada; nije to samo naglasak, tu su i teme o kojima se pričalo. Dosta bendova toga vremena, ne samo ova dva, prikazivali su život u Osijeku toga vremena, pa čak su i pokušavali dati neku kratku socio-političku analizu onoga vremena i društva kroz duhovite i satirične tekstove.
Pjevač oba benda je bio isti, Kušo, a Nehajni skakači su stariji bend od njih dva, čuješ po ovoj pjesmi da je to 2 Tone zvuk ranih 80-ih, znači The Specials, lakši Madness, dakle kombinacija ska i reggaea, a Privatnici su bend koji je bio stvarno ono što kažu zvijezde u nastajanju. Postoje priče kako su Privatnici čak imali ugovor potpisan s jednom velikom izdavačkom kućom, spominjao se Jugoton u ono vrijeme, međutim kako je došao rat i to sve skupa to je sve puklo. Ali, kad bolje poslušaš pjesmu „Čaruga“, znači opet naš lokalni motiv, motiv slavonskog Robina Hooda, tu se čuje mnogo kvalitetniji zvuk i čuje se da nije riječ o jeftinom snimku snimljenog u nekom podrumu ili garaži, što je problem velikog broja bendova zastupljenih na ovoj kompilaciji. Ovo je po kvaliteti snimke doista bio materijal spreman za miks, mastering i objavljivanje ali evo uslijed mnogih okolnosti to se nikada nije dogodilo. Tako su i jedan i drugi bend, a pogotovo Privatnici, ostali zaboravljeni dragulji osječkog rocka iz tog vremena.
A: Imamo li još takvih dragulja na „Osijeku poslije bombe“?
H: Pa znaš šta, ja ti mogu dati moje mišljenje sudeći barem po pjesmama koje se na kompilaciji nalaze. Naravno, uvijek je pitanje jesu li to reprezentativne stvari za svaki pojedini bend, ali ja bih svakako preporučio bend Spin, ovdje zastupljen s pjesmom „Radi promjene“ jer je to odlična kombinacija post punk zvuka s početka 80-ih, znači Gang Of Four, Wire, ali s jako puno melodije, plesnog ritma i pop začina i to je jedan od bendova koji bi možda u nekom alternativnom svemiru napravio nešto više. Tu su, recimo, bend vrlo zanimljivog imena Oslobodioci magičnih tonova i pjesma „Konjo“ koja je jedna suluda stvar i ne znam da li ćeš ju pustiti u program ali to je nešto „a must hear“.
A: Čekam da pogodiš ove stvari koje sam izbarao za pustiti, do sada nijednu (smijeh).
H: Vjerujem da su jedan od tih bendova Galebovi, ha?
A: Da, Galebovi su tu.
H: Cool, Galebovi su također jedan od bendova koji su imali veliki potencijal ali koji nikada nije prerastao u neku širu popularnost, a zanimljivo je da su oni imali dva kasetna izdanja za izdavačku kuću Plavi pilot, istu ovu izdavačku kuću koja se poslije 20 godina pauze ponovo pokrenula i izdala ovu kompilaciju na CD-u. Međutim, sve su to bili jako maleni tiraži, isključivo na kasetama, a pojavili su se u ono nezgodno predratno vrijeme tako da od toga isto nije bilo ništa. Moram ovdje spomenuti i najkultniji osječki bend ikada, Anti-music bend, to je bend čiju pjesmu sigurno nećeš pustiti u eter... (smijeh)
A: To je dosta anti music kao što im samo ime kaže...
H: Da, to je bend svirača koji ne znaju svirati i pjevača koji ne zna pjevati i jedan od uvjeta da budu u bendu je da ne nauče svirati (smijeh). To je jedan od onih bendova koji nikada nisu snimili album, nisu to niti htjeli, ali uživaju kultni status među nama starijim pratiteljima rock glazbe u Osijeku.
A: I sad iz svega toga, dakle imamo kompilaciju koja je skupila 20 bendova i objavljena je '91., onda vrlo brzo nakon toga imamo Noise Slawonische Kunst, bendovi kojima pripadaju Why stakla i još neki drugi, i što se zapravo dogodilo u Osijeku nakon toga? Naravno da je rat bio važan faktor da ta scena zamre, ali da li je bio jedini koji je doveo do toga da iz Osijeka stvarno više ne dolaze bendovi u hrpama već onako, kao na kapaljku, kapaju?
H: Čuj, zaboravo si spomenuti kompilaciju „Pogonsko gorivo“ iako je to bio više pop-rock materijal ali pokazivao je da bendovi koji su čak imali veliki radijski potencijal, okupljeni na albumu koji je zanatski bio vrlo dobro odrađen, Nikša Bratoš je bio producent što ti već govori da je cijela priča namjerno otišla previše u mainstream ali dobro, izdan za STUC, popraćen jako dobrim kritikama yada yada yada ali ni taj album nije došao do neke šire populacije iako je objavljen '87., dakle u vrijeme kada se još nisu počele događati stvari koje će bivšu državu poslati u vječna lovišta.
Što se 90-ih tiče, to nije samo pitanje pop kulture već i šire sociološko pitanje. Nije osječka rock i underground scena nestala u 90-ima; čak naprotiv, po mom mišljenju Osijek je možda imao bolju underground scenu u 90-ima nego u 80-ima. Tada je počeo Debeli precjednik, Gužva u 16-ercu, Die Hausers, Why stakla koja ćemo čuti kasnije ali što nije baš za ljude slabijih živaca (smijeh) ali jako dobar bend.
A: Iz te noise generacije, dakle druge generacije noisea svakako najistaknutiji hrvatski bend.
H: Apsolutno! I u tom smislu oni su bili nastavljači Sexe i drugih bendova koji su počeli s noiseom u drugoj polovici 80-ih. Znači, u 90-ima je bilo dosta bendova, a održala se i ta infrastruktura o kojoj sam ranije govorio, bilo je mjesta za svirku, za probe, postojala je nekakva scena... Imam utisak čak da je, kao inat i ratu i pljački i svom tom sranju koje nam se događalo, to je bilo nešto što je pogodno djelovalo na duh i bunt mladih bendova. Ono što se dogodilo je da je u zadnjih desetak godina taj urbani duh Osijeka počeo nestajati. Novi ljudi, nove navike, trivijalizacija medija, rock i urbana glazba odjednom su bili potisnuti u neki sasvim deseti plan i počeli su gubiti bitku s narodnjacima i zabavnjacima. Možda je i Internet tu odigrao veliku ulogu u smislu da je više odmogao nego pomogao mladim bendovima... U svakom slučaju danas smo u situaciji da često čujem ekipu kako govori: „Eh 90-e, kako su to dobra vremena bila!“.
A: To su neka pitanja s kojima se susrećemo u svakom razgovoru ovdje, ne samo u Osijeku...
H: Pa jasno, tako je i u drugim gradovima. Koliko puta sam ljude iz Zagreba čuo kako govore: „Ah, 80-e, Kulušić, Zvečka, novi val...“. Uvijek su ta stara vremena bila stara dobra vremena. Ali gledajući kroz te naočale, upravo na primjeru ove kompilacije osječkih bendova iz 80-ih, vidimo da su pola od ovih bendova stvarno loši i nisu ni mogli dobaciti do nekog albuma ili do neke šire popularnosti jer su jednostavno loši. I stvarno, kada gledamo unatrag u prošlost, vidimo da ipak nije sve onako bajno kako nam se možda nekad činilo...
A: Da, eto to je zapravo najbolja pruka za sve ove nostalgične tripove unatrag. Lijepo je da se to pojavi i lijepo je čuti ponovo te stvari, ali treba živjeti danas. Hvala ti Hadžo na ovim informacijama, eto nismo se baš poklopili u izboru ali čut ćemo dakle Galebove i „Bulevar sumraka“, pjesmu koja zatvara kompilaciju, prije toga slušat ćemo Roderick i Diskretni šarm buržoazije. A svi koji žele pratiti Hadžu i njegove opservacije o pop kulturi i kulturi uopće neka odu na www.zlihadzo.com. Hvala ti Hadžo i čujemo se.
H: Hvala i tebi.
Objavio: Redakcija 031 |
Komentari (1)
