[VIDEO] Pogledajte film Krešimira i Luke Pejića "Višnjevac 2: Strava i paranormalno"

Jučer se na Internetu našem svagdašnjem konačno pojavio novi amaterski kratkometražni film braće Pejić (Krešimira i Luke) i udruge Novi Film pod nazivom "Višnjevac 2: Strava i paranormalno".

"Višnjevac 2" je na neki način nastavak filma "Višnjevac: Moć i raščika", snimljenog 2008. godine koji je vrlo brzo stekao kultni status među, prvenstveno, osječkom publikom. U prvom filmu autori su se bavili fenomenom višnjevačkog turizma, gospodarstva i bogate povijesti, a ovaj put su odlučili snimiti film o paranormalnim pojavama, izvanzemaljskim bićima i narodnim legendama o demonima i čudovištima koji obitavaju u tom mjestu. Dakle, na tragu svojih ranijih filmova poput "Civilizacija propasti" ili "Misterija gospodina Jakubova", ali i kratkog filmića "Curse of the toilet paper".

Višnjevac 2: Strava i paranormalno



Film je rađen oko šest mjeseci, što je uključivalo pisanje scenarija, snimanje i montažu a, prema riječima autora, on je bio dosta složeniji od prethodnih jer je u njegovoj izradi sudjelovalo dvadesetak ljudi uz korištenje specijalnih efekata poput plavog platna i 3D animacija, a film ima i svoj soundtrack koji potpisuju multiinstrumentalist Boris Badovinac, Krle i Inspektori i mnogi drugi s originalnim skladbama, te neke već poznate stvari uključujući čak i fuckin' Phila Collinsa.

Što reći o samom filmu? Braća Pejić (zapravo bratići, navodno, ali who cares) očito su dosta gledala Leteći cirkus Montyja Pythona zbog surealne atmosfere koju u filmu pokušavaju prikazati, zatim je tu stara "Top lista nadrealista" i njihovo nastojanje da humor bude izražen kroz lokalni dijalekt i upotrebu lokalnog žargona, a konačno tu je i Željko Malnar i njegov Nightmare Stage u smislu uzimanja priprostih ljudi, seljaka i domaćica, isključivo starijih osoba, kao glavnih glumaca. Film je pseudodokumentarac utoliko što su scene intervjua dokumentarne, ali film ima i glumljenih dijelova, uključujući okvirnu priču o detektivu, istraživaču natprirodnih pojava, nekoj vrsti višnjevačkog Dylan Doga (Igor Vilupek), koji istražujući višnjevačke natprirodne pojave misteriozno nestaje ostavljajući za sobom samo dnevnik svojih istraživanja.

Film je u većoj mjeri brz, dinamičan i duhovit, premda ne u svim svojim dijelovima. Meni osobno najviše su se dopale igrane scene i izmišljene legende poput uvodne priče o Petuniji Retfalačkoj, zatim one o harmonikašu kojem se ne mogu sjetiti imena a kojeg su gnjevni svatovi objesili jer im je na lokalnoj svadbi svirao isključivo francusku šansonu, a možda najjača scena u filmu je intervju s Gadafi Delićem, reinkarniranim Moamedom Gadafijem, koji je došao u Višnjevac zavesti strahovladu i čiji program uključuje uskraćivanje pitke vode i struje građanima, osnivanje sabirnih logora na izlazu iz mjesta te nedjeljne matineje – javna smaknuća oponenata kao prigodni program za cijele obitelji.

Super mi je i priča o Branku 8000, androidu koji se doselio u Višnjevac, obrađuje zemlju, ide na misu i u slobodno vrijeme se opija s Darthom Vaderom. Navodno je snimljena i scena kako Darth Vader prolazi pokraj predizbornog skupa HDZ-a u Višnjevcu ali ona na kraju nije završila u filmu, valjda kako ne bi imali problema s višnjevačkom mafijom. Najbolja lajna cijelog filma je naziv jedne od harmonikaševih tobožnjih pjesama "Kad je sunce i na groblju je veselo"...

Onaj dokumentarni dio filma nešto je manje uspješan. Prvo, uzeti za protagoniste starije i neobrazovane ljude je već izlizan koncept koji funkcionira u kratkim YouTube skečevima, ali razvučen kroz 45 minuta brzo dopizdi. Jednostavno, tih intervjua je previše, kao da su svakom sugovorniku postavljali ista pitanja i dobivali manje-više identične odgovore. Drugo, glavni komični efekt ne dolazi toliko od njih već od voditelja intervjua (Luka Pejić) koji postavlja zaj*bantska pitanja poput "Kako se slažete sa susjedima androidima u vašem mjestu?", "Ima li u Višnjevcu dovoljno paranormalnih aktivnosti za mlade i stare?" ili "Da li biste se zbog posla preselili u drugi grad ili na Saturn?" koja su sama po sebi duhovita bez obzira što intervjuirani odgovorili. To je ono što ja oduvijek tvrdim: svaki dokumentarac je zanimljiv onoliko koliko su njegovi likovi zanimljivi, a likovi iz Višnjevca jednostavno nisu dovoljno zanimljivi, kao što vjerojatno ne bi bili ni slični likovi iz Osijeka, Zagreba ili Singapura. Pejići su možda mogli osvježiti film uvođenjem mlađih likova, jer uopće ne sumnjam da u Višnjevcu nema dovoljno nogometaša, manekenki, vječnih studenata i studentica ekonomije ili besposlenih kladioničara čiji bi odgovori bili podjednako zanimljivi kao i ovi ponuđeni.

No, u načelu ovo je vrlo dobar film, pogotovo uzevši u obzir uvjete u kojima se radio a pogotovo financijsku konstrukciju koja kod ovakvih projekata često iznosi 0 kuna ili čak i manje. Braća Pejić će s ovim filmom krenuti u još jedan pohod na varaždinski Thrash festival, a u planu im je i poslati film na nekoliko međunarodnih festivala. Ja im želim puno uspjeha jer, unatoč određenim manama, ovo je vrlo zanimljivo ostvarenje koje zaslužuje da ga se vidi i izvan Višnjevca, inače centra naše galaksije...




Tekst: M.M./Osijek031.com