[INTERVJU] Zvonimir Zvonar o dokumentarcu "Majority Starts Here": Trebamo krenuti dalje i razdoblje sukoba ostaviti iza nas

Tko je Zvonimir Zvonar? Mladi Osječanin, magistar povijesti i filozofije, sada profesor, svira u bendovima S-kapada i D.O.L.L., a između ostalog voli avanture. To je i razlog zbog kojeg smo se našli s njim - da popričamo o jednom dokumentarcu u kome je nedavno sudjelovao. Kako je cijela ta priča krenula?

- Krenulo je tako da smo ovo ljeto, krajem srpnja, moj prijatelj iz benda Žulj i ja krenuli iz Dubrovnika za Istanbul bez novaca, stopirajući i koristeći CouchSurfing za prenoćište i svirajući na ulicama. Taj članak je izašao u novinama i jedna djevojka koja studira filmsku režiju u Beču koja je dobila ponudu da sudjeluje u tom dokumentarnom filmu, no pošto ona nije mogla sudjelovati zbog obaveza, a čula je za mene i Žulja da smo tako malo avanturistički nastrojeni, pitala nas je jesmo li mi zainteresirani. Mi smo naravno bili zainteresirani, Žulj zbog posla nije mogao ići tako da sam ostao samo ja. Film su financirali Europska unija, Norveška i Švicarska preko BIRN-a, novinarske organizacije za područje Balkana što se tiče ratnih zločina. Njihov stožer je u Sarajevu. Koncept je bio takav da je došao redatelj iz Belgije, Lode Desmet, koji je uzeo po jednu osobu iz svake države ex-Jugoslavije osim Slovenije da sudjeluje u projektu. Putovali smo po zemljama ex-Jugoslavije da otkrijemo kakve su danas u odnosu na 90-e, što se promijenilo, što je ostalo isto, kakvi su ljudi danas, kakvo je mišljenje ljudi o svemu što se događalo prije 20 godina. Nije sve bilo samo u tim putovanjima: nevjerojatna organizacija, oni su nas vodili na rafting, na horse riding, paintball, carting, bilo je tu i puno dobre zezancije. -



Na pitanje kako je bilo biti dijelom te družine Zvonimir odgovara:

- Išao sam tamo ne znajući ništa osim stereotipova kojima nas mediji filuju svakodnevno, a to je da postoje sukobi i netrepeljivost između Srba, Hrvata i Bosanaca, svi mrze sve i cijeli Balkan je i dalje u ratu iako bez oružja. Mi smo cijelim putem funkcionirali kao jedna obitelj. Zanimljivo je da su spojili ljude koji svi imaju pozadinu u muzici. Svi smo ili svirali violinu, klavir, ili su pjevali u nekom punk bendu i tako smo se svi prvo našli u glazbi a kasnije smo shvatili da smo svi normalni ljudi koji imaju takav pogled na svijet da se ne smije zaboraviti što se događalo ali je krajnje vrijeme da se krene dalje. Zato je radni naziv filma "Majority Starts Here", kao većina napokon treba krenuti dalje, razdoblje sukoba treba ostaviti iza nas jer svi smo mi manje više isti. -

Cijelo putovanje trajalo je ukupno tri tjedna, po tri-četiri dana u svakoj državi. Prva postaja bilo je Sarajevo...

- Tamo smo pričali s generalom Divjakom koji je branio Sarajevo, on je rođen u Beogradu ali se izjašnjava kao Bosanac koji nam je pričao priče o bombardiranju Sarajeva. Zanimljive su bile priče o tome kako su se Srbi i Bošnjaci nalazili jednom tjedno, utorkom ili srijedom, u jednoj kući koju nam je pokazao. Dogovorili su prekid vatre i našli su se u toj kući: Bošnjaci imaju cigarete, Srbi imaju hranu, razmijene cigarete za hranu, vrate se natrag i onda ponovo paljba. Redatelj je u Sarajevu htio malo eksperimentirati s nama pa nas je zatvorio u podrum na dva dana i jednu noć. Ostavio nam je točno one namirnice koje su ljudi koji su se skrivali u podrumima tijekom rata imali tamo: mlijeko u prahu, tvrdi keksi... Htio je da doživimo taj osjećaj kako je to kad si zatvoren. Mislim, ja znam kako je to jer sam bio u Osijeku. Djevojka iz Bosne se dosta izbedirala zbog toga a meni je to bilo dosta smiješno, ja sam imao svoju gitaru, svirao sam, zezao se s ljudima... Ostavili su nam i dvije boce travarice pa smo se malo i zabavili... Naravno, nije to taj osjećaj, vani se ne puca, možeš izaći van i prošetati... Tu noć su nas vodili u ratno kazalište gdje smo gledali neku potresnu predstavu, bila je baš dosta zeznuta... -



U Hrvatskoj je ekipa bila u Osijeku i potom su išli na Hvar.

- Osijek su odabrali zato što sam ja iz tog grada i redatelj je htio snimiti S-kapadu. Tražio je da pozovem dečke iz benda na ručak u Galiju da popričamo malo o mogućnostima mladih danas u Hrvatskoj. Znaš ono, završiš fakultet, srednju školu, bilo šta, kakve su ti mogućnosti da se zaposliš, kakvu ti budućnost imaš u svom poslu jer stariji uvijek pričaju kako su čim su završili školu našli posao i osamostalili se, a danas to ne možeš. Evo ja: završio fakultet, radim za 1600 kn i još sam sretan što imam nešto. -

Na pitanje kako bi globalno ocijenio razmišljanje ljudi u zemljama regije vezano uz ono što se događalo na ovim prostorima prije 20 godina, Zvonimir kaže:

- To je isto bilo jedno od pitanja u samom filmu. Cura iz Makedonije i dečko iz Crne Gore rekli su da im je drago što nisu bili dio svega toga, iako je Crna Gora bombardirala Dubrovnik 1991. ali znaš što je zanimljivo? Crnogorci i Srbi više pamte bombardiranje NATO-a, oni su zaboravili na Hrvatsku i sve to. Makedonija i Crna Gora baš zbog toga što nisu imali neku veću ulogu u sukobima 90-ih, tamo smo imali malo drugačije teme. U Crnoj Gori još postoji živo sjećanje na 2. svjetski rat. Tamo smo našli jednog partizana od 90 godina i jednog četnika jer u to vrijeme obitelji su se doslovno dijelile na partizane i četnike i događalo se da sin puca na oca. Ja sam doživio na jednom brdu u pizdi materinoj da meni deklarirani četnik svira na gusle pjesmu o Draži Mihajloviću na uho. Znači, nešto što nikada prije nisam mislio da ću doživjeti. Pitao me redatelj da li se možda osjećam uvrijeđeno zbog toga. Kako da se osjećam uvrijeđeno, čovjek ne zna ništa drugo: njemu je otac bio četnik, djed mu je bio četnik, on je odrastao u takvom svijetu i ostaje takav jer ne zna za ništa drugo. -



Za razliku od Beograda gdje je bila malo drugačija situacija...

- U Beogradu smo posjetili čovjeka koji je predsjednik ratnih veterana Srbije, a osim toga je predsjenik i udruge koja okuplja ljude koji dijele slično nacionalističko mišljenje kao i on sam. Čovjek nas je kulturno primio u sedam ujutro, ponudio nas pravom srpskom šljivom, onda je počeo pričati i to je bila jedina situacija na cijelom putovanju koja me je baš nanervirala. Rekao je: "Država, pa obitelj!". On će radije žrtvovati svoju obitelj za dobrobit države. Njegov sin ima 17 godina, on ga iduće godine šalje u vojsku kako bi mogao ići obraniti [i]njihovo Kosovo. Kraj njega stoji onaj dečko s Kosova, ali sreća pa je momak bio totalno cool i nije reagirao na provokacije. Što se tiče Hrvatske, rekao je nešto kao 'ajde dobro, neka ste vi dobili svoju državu, ali njegove riječi su bile: "Mi nismo vršili agresiju na vas, mi smo branili Jugoslaviju". -[/i]



Na Kosovu im je također bilo zanimljivo...

- Dečko s Kosova je jedva dobio vizu za Bosnu, a za Srbiju nije bilo problema. Imaš jedan kao granični prijelaz, s kosovske strane su napravili uobičajen granični prijelaz dok kod Srba imaš samo par automobila granične policije. Par dana prije smo ih nazvali i najavili da će ekipa tuda prolaziti i da će biti i momak s Kosova i nije bilo nikakvih problema. Srbi ne priznaju Kosovo pa ne priznaju ni da postoji granica. Jedino kad je izlazio iz Srbije u Hrvatsku morao je ostaviti putovnicu na granici i kod nas je ušao s nekom potvrdom. -

Kakav je život u Prištini?

- Glavni trg Prištine još je polurazrušen, sve se nešto gradi, ali nevjerojatno je koliko oni imaju nade u svoju budućnost. Pričali smo s dečkom koji drži jedan prelijep kafić gdje imaš hrpetinu knjiga koje možeš uzeti i čitati uz piće i taj momak je pričao kako se nadaju da će jednom biti k'o Švicarska što je malo [i]science fiction priča ali ljudi tamo vjeruju u sebe, vjeruju da će se uspjeti izgraditi. Na Kosovu smo posjetili selo u kome žive pravoslavci, katolici i Muslimani i tamo smo pričali sa svim stranama, a najzanimljivije mi je bilo kad smo otišli kod jedne romske obitelji i ja sam se osjećao k'o Angelina Jolie: 30 malih Roma oko mene, ja im dijelim bombone a oni svi skaču oko mene i vuku me za rukav. -[/i]



Makedonija?

- U Makedoniji će po mome mišljenju u budućnosti biti još sukoba jer tamo Albanci i Makedonci ne podnose jedni druge. Skopje danas izgleda kao svaki europski glavni grad, tamo su izgradili kip Aleksandra Velikog koji je visok kao naša katedrala. Potrošili su tolike novce na to, a Albanci koji čine oko 30% stanovništva Skopja, što nije malen broj i plaćaju jednak porez, nemaju nijednu skulpturu kojom mogu dokazati da su i oni tu. To njima jako smeta pa su organizirali prosvjede zbog toga, na tim prosvjedima pojavili su se i Makedonci, izbila je velika tučnjava i napetost se još osjeća. Kad prolaziš kroz Skopje svuda oko tebe su te neke megalomanske skulpture, a na ulazu u grad možeš vidjeti obitelji koje doslovno žive u kontejnerima. Umjesto da su gradili bolnice, škole i slično, oni su 400 milijuna eura potrošili na izgradnju Velikog Skopja, odnosno projekt Skopje 2014. Pričali smo i s Makedoncima i Albancima i vidjeli toliku količinu netrepeljivosti da ja smatram da će sigurno doći do eskalacije sukoba jer se izlaz iz ove situacije ne vidi. -

Na pitanje što je zaključio nakon cijele te avanture Zvonimir odgovara:

- Zaključio sam da u Hrvatskoj, koliko god se mi žalili da je loše, mi ipak dosta bolje živimo nego u svim ostalim državama bivše Jugoslavije. Tamo je kaotična situacija, od Kosova koje je presiromašno i pola razrušeno, preko Sarajeva koje je i dalje podijeljeno na istočno Sarajevo gdje su pretežno Srbi i ostatak Sarajeva gdje su pretežno Bošnjaci a svaki od njih (iako u istom gradu) dan danas imaju svoju vlastitu upravu, svoju vlastitu vodoopskrbu, električnu struju, nemaju ništa zajedničko... -



Konačan cilj svega toga bit će film koji će biti iduće godine premijerno prikazan na Sarajevo film festivalu, a pojavit će se i TV serija od šest epizoda koje će BIRN prodati nacionalnim televizijama svake države u kojima su Zvonimir i ekipa bili. Svakoj državi bit će posvećena jedna epizoda. A što se tiče planova za budućnost i Zvonimirovog eventualnog ponovnog angažiranja na ovakvim projektima, osječki avanturist je odgovorio:

- Apsolutno! Ja sam sad otkrio ta putovanja, a jako mi se sviđa područje Balkana. Kad smo bili u Osijeku postavilo se pitanje da li mladi ljudi odlaze s Balkana ili žele ostati, većina nas iz S-kapade ali i grupe koja je putovala po regiji tvrdila je da svi žele otići odavde. Jedino smo Slavko, pjevač S-kapade, i ja rekli da bismo htjeli ostati ovdje jer ovdje je prelijepo. Gdje god da dođeš bit ćeš stranac, bit će ti mnogo teže. Možda ćeš imati više novaca ali nije sve u novcu... -

Tekst: M.M./Osijek031.com
Foto: Vanja Lazić