Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Osjećao je toga dana neopisivu čežnju za vremenima svojih roditelja. Bila su to bolja vremena, mislio je, u skladu s dobrim starim ljudskim običajem veličanja prošlosti na uštrb sadašnjosti. Razdoblje bitangi i navodnih princeza kojima su očevi uglavnom bili prosvjetni miševi ili zemljoradnici, a majke mahom neuzorne domaćice koje nisu imale pojma da se njihove mile kćerkice troše okolo brže od impulsa međunarodnog razgovora.

Bilo je to vrijeme o kojemu je tako često maštao, slušajući priče svoga oca koji je također čeznuo za proteklim vremenom na pragu svojih četrdesetih, ne znajući još tada kako proživljava zadnje godine svoga života tonući sve dublje u priče ponikle iz sjete. Umro je mlad, njegov otac. Ne, nije umro prirodnom smrću. Vanja ga je pronašao ranog proljetnog jutra, točno na sestrin jedanaesti rođendan. Bio je mrtav, obješen na stablu breskve u njihovu dvorištu. Sanjao je često taj prizor u košmarnim noćima, čak i sada, šest godina kasnije. I svaki bi put iznova poželio da je to bio lucidan san koji bi mu omogućio da ga pita sve ono ostavljeno nedorečenim. Zadovoljio bi se bilo kakvim odgovorima, pa makar isti bili dobiveni u snu. Bilo je dana kada bi mu nedostajao, no nebrojeno je više bilo onih tijekom kojih bi ga mrzio. A u danima poput ovoga, obavijenima željom za boljim vremenom, nije mrzio svoga oca niti ga krivio. Krivio je cijeli svijet i vrijeme u kojemu živimo. Kuda sve to vodi? pitao se. Ljubav je postala receptualna, a strast horoskopizirana, krvlju trgujemo, a sanjari i romantičari trebali bi svoje osjećaje skrivati jer je sada doba nečega što imamo običaj nazivati mačizmom i feminizmom, a u suštini je to najobičnija ljudska izmišljotina i glupost. Sijemo sjeme rata na svim poljima života, pa tako i ljubavi, a žanjemo žrtve ljudskih duša i vlastitoga spokoja kamo god se okrenemo. Nije li Bog stvorio muškarca i ženu kako bi jedno drugome obogatili zemaljski život? Heh, Bog? Treba li uopće u njega vjerovati ili je to još jedna smicalica čovjekova uma kojom bi sam sebe uspio uvjeriti kako postoji nada u nešto bolje? Zašto ne možemo pronaći nešto bolje, baš ovdje, gdje smo sada? Život nam se ne bi trebao pretvarati u očekivanje smrti pored svega što nam je ponuđeno na svakom koraku naših jadnih života. Ne možemo li se osvrnuti na male stvari, prepune tog nekog svog jednostavnog savršenstva? Na pahuljicu snijega ili kap ljetne kiše, na pogled ili dodir, zagrljaj ili poljubac, usputni osmjeh nekog slučajnog prolaznika koji bi nam mogao uljepšati dan…? Ne, nismo mi ljudi takvi. Koliko god imamo, uvijek želimo više.

Pijem, to je konstanta. – promrmljao je sam sebi u bradu, prelazeći kažiprstom desne ruke po rubu napola prazne čaše pelinkovca, čineći neprestano te kružne pokrete. A mozak je čudna biljka kada je se dohvate šape alkohola. – pomislio je, osmjehnuvši se blijedo i s pola snage, ovoga puta ne izričući svoju misao na glas.

Razmišljao je o tome kako je toga dana sjedio na rubu bolničkog kreveta i držao ju za ruku… tako čvrsto da se na njezinom blijedom i ispijenom licu mogao vidjeti grč bola. Gledala ga je pogledom, snenim i umornim od svih sredstava za smanjenje bolova kojima su ju nakljukali toga dana, kao i svakoga prethodnog unazad dva i pol mjeseca. Karcinom je gadna stvar, osobito za nekog tako mladog kao što je bila ta djevojčica. Brzi metabolizam mladog tijela hrani tog neznanog gosta koji se iznenada pojavio i nastanio među njezinim stanicama. Pustio je svoje korijene, kao da mu je tu oduvijek bilo mjesto. A ona je propadala, svakim danom sve više. Bio je zahtjevan, taj gost. I proždrljiv, o, još kako. Hranio se, ne samo njezinom snagom i svakom živom stanicom, proždirao je i njezine nade i njezine snove.

Vanja je pored nje provodio onoliko vremena koliko mu je bolničko osoblje dopuštalo, iz razloga što je dolazio izvan vremena određenog za posjete, kada je pored nje bila njezina obitelj. Sjedio bi na stolici ili na rubu kreveta i držao bi ju za ruku satima, gledajući ju u oči i ne govoreći ništa. Tada je već bila preslaba da bi govorila. S njom su u sobi bile dvije žene srednjih godina, koje su se još uvijek potpuno samostalno kretale. Zbunjivalo ga je to. Neki od tih nepoznatih gostiju živjeli bi godinama u svom domaćinu, proždirući ga, ali diskretno. Ubijao bi ih postupno, premda bi većina ipak umrla iznenada. Neki bolesnici koje je viđao umirali bi vezani za krevet, ali ostao im je barem dar govora. Lauri, pak, nedragi gost nije ostavio puno… ali još uvijek je bila svjesna svijeta oko sebe i još uvijek su njezine oči, iako umorne, imale onaj sjaj i razboritost. Lijepe zelene oči ispod dugih i gustih, ali svijetlih trepavica.

Danas su prošle točno tri godine otkada mu je drhtavi glas njihove zajedničke prijateljice Irene na telefonsku slušalicu šapnuo kako operacija nije uspjela. Točno tri godine otkad se u njemu slomilo sve što se slomiti moglo. Tri godine od toga dana kada ju je zadnji put vidio živu i kada mu je bilo najteže u životu ali nije plakao. Nije mogao plakati.

Odjelna sestra mu je rekla kako je vrijeme da ode jer Lauru trebaju pripremiti za operaciju. Čitavo je vrijeme to i očekivao, sa zebnjom, moleći se u sebi da potraje što duže. Sada je znao da mora otići. Poljubio ju je u ruku, pa u čelo, a zatim joj je nježnim poljupcem dotaknuo jedno pa drugo oko… blijedo i slabo se nasmijala, a zatim se nasmijao i on. Znao je da je obožavala kada joj poljubi oči. Ustao je i krenuo prema vratima. Ništa nije rekao. Nije želio, jer je znao da mu ne može odgovoriti. Imao je osjećaj da joj na taj način pokazuje kako je uz nju. Nije mogao znati… ma, glupost! Znao je da ni ona ne želi čuti kako priča. Bio je to njihov zajednički jezik. Bio je to jezik dvoje mrtvih.

I danas, kad ga netko za nju pita, sa smiješkom slaže. Time druge uvjerava da je šaljivdžija, a sebe kako je pošten. Ali, iako su prošle tri godine od toga, a on je tek zakoračio u dvadesete, zna da će se uvijek sjećati one koja je u njemu izazvala dosad njemu nepoznate osjećaje. Zna da druge, barem za sada, neće moći voljeti. Jedino možda onom tamnom stranom srca koja će pokušavati zaboraviti osjećaje koje je Laura izazivala u njemu. A potpuno je svjestan toga koliko riskiramo prisjetivši se da nikad nismo prestali tiho voljeti one koje smo nekoć voljeli glasno. A ona je bila tako rijetka… toliko rijetka da je nezamjenjiva.

Kada je izašao u bolničko dvorište, kiša je padala i dalje, kao kad je nekoliko sati prije istoga dana tek dolazio u bolnicu. Mislima mu je prolazio njezin omiljeni stih iz njezine nekoć omiljene pjesme: čime sad od svijeta da se braniš, kao ruža sa dva smiješna trna ili snom… stavio je ruke u džepove i odšetao kući tiho ju pjevušeći.

Kiša je nastavila padati još danima, sve dok postupno nije ubila proljeće.

wendy



Na priču me potaknulo iskustvo jednog mog prijatelja od prije nekoliko godina… Istinita je u suštini, na žalost. Naravno, oblikovala sam ju malo što se tiče opisa osjećaja i pojedinih sitnica, ali sve ostalo je stvarnost. Htjela sam ju podijeliti s vama kako bih vam prenijela dio iskustva iz bolnice i dio priče te, meni toliko drage, osobe. Slučaj djevojke iz priče će vjerojatno nekome biti poznat, ali molila bih da raspravu o tome ostavimo sa strane, kao da je sličnost slučajna. Htjela sam ovo podijeliti s vama jer svaki put nakon razgovora s njim postanem svjesna da sve situacije koje smatramo «filmskima» i nama tako dalekima upravo u tom trenutku dok o njima razmišljamo jesu nečija zbilja. A vrlo lako može postati i naša.




Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::, a dosad objavljene priče ::ovdje::


 Stranica prilagođena ispisu






Zena trazi maserke za ...
Opis posla: - obavlja...
Višenamjenski brod dug...
Osijek – manji komplet...

Moj profil

Korisničko ime:
Lozinka:


Zaboravljena lozinka
Novi korisnik!

Posjetitelji

Ukupno online:183

Registrirani online (3): coolseal, NameNo, weki


Objektiv031

Prema Donjem grad