Strip intervju: Alejandro Jodorowsky

- Danas prave filmove poput hot-doga, s ogromnim publicitetom. To nije umjetnost, to je industrija. Uđete u kino blesavi, pogledate film i izađete iz kina isto blesavi. Ništa se ne dogodi. To nije umjetnost. Umjetnost vas mijenja, kaže u razgovoru za e-Novine Alejandro Jodorowsky, autor nekih od najvažnijih priča suvremenog stripa.

Jodorowsky je u Beogradu boravio kratko, povodom izložbe "Re-spektiva" svog dugogodišnjeg suradnika i prijatelja Zorana Janjetova, upriličene u Francuskom institutu u Beogradu. U subotu mu je u Jugoslovenskoj kinoteci uručen Zlatni pečat, nagrada za životno djelo.

Pisac, redatelj, strip scenarist, skladatelj, pjesnik, slikar, tumač tarot karata, anarhist i šaman – proveo je dva dana u Beogradu kao gost Francuskog kulturnog centra, gdje je u petak otvorio izložbu svog dugogodišnjeg suradnika, proslavljenog strip autora Zorana Janjetova, zatim je u subotu održao prigodno predavanje u Jugoslovenskoj kinoteci, gdje mu je uručena nagrada za životno djelo, da bi potom odletio nazad u legendu koju tako vješto gradi već pedeset godina.



Alejandro Jodorowsky je majstor dobre priče. Njegov život, i kroz suhe biografske činjenice, nevjerojatno je razuđena, živopisna priča koja će prve poticaje naći u povijesnoj avangardi, a u svoj globalni zenit krenuti sredinom šezdesetih inscenacijom nadrealističkih eksperimenata sa snovima i percepcijom (prvi stripovi i kazališne predstave, Mouvement panique, film Fando i Lis) što će mu za svaki slijedeći preokret u životnoj naraciji, sve do Jordoverzuma, unaprijed osigurati status kultnog autora, već sedamdesetih omiljenu frazu onih koji su se opredijelili za novac i šljokice ali znaju što je prava umjetnost. Poslednjih desetljeća Jodorowsky je u suradnji sa Moebiusom, Manarom, Gimenezom, Janjetovim, ispričao neke od najvažnijih priča u povijesti stripa.



Muka je s takvim majstorom zapleta i neočekivanih digresija pričati na trećem jeziku a još veća kad, zbog gužve u prometu, za razgovor ostane svega petnaestak minuta – i to podijeljenih sa još dvojicom lokalnih novinara. Njihova su pitanja izdvojena, iz nužne pristojnosti, ali su svi odgovori Jodorowskog tu, napabirčeni u neredu razbijenog koncepta i vremenskog tjesnaca.

* Čitav vaš rad, bez obzira je li riječ o filmu ili stripu, može se čitati kroz vizuru sukoba i provokacije. Kakav ste odnos izgradili između poetike i politike?

Ne vjerujem u političku revoluciju, vjerujem u re-evoluciju. Politika je uvijek maska za diktaturu, sve je danas diktatura, svejedno je li demokracija... sve je isto jer nema više političke ideje već je novac osnov svega. S tim se mora završiti, nužno. Mi to očigledno ne možemo, ali slijedeće generacije... Oni će biti pametniji, evolvuirati će. Mi ćemo za njih biti poput majmuna. A mi i jesmo životinje, i normalno je što mutiramo. Neka slijedeća generacija će biti inteligentnija od nas, završiti će sa politikom i ekonomijom i započeti novi život, bolji od ovog koji mi živimo.

* Vjerujete u ljude, optimist ste?

Naravno, ne bih radio da ne vjerujem. Sve što radim, radim kako bih otvorio um i zato istupam iz industrije, radim izvan industrije. Danas prave filmove kao hot-dog, sa ogromnim publicitetom. To nije umjetnost, to je industrija. Uđete u kino blesavi, pogledate film i izađete iz kina isto blesavi. Ništa se ne dogodi. To nije umjetnost. Umjetnost vas mijenja, pruža vam nešto. Industrija ponavlja prošlost dok umjetnost gleda u budućnost. Pa i ja čekam budućnost, a ne prošlost. Zato već trideset godina ratujem sa producentima i podrivam ih. Publicitet mi ne treba, u svaku zemlju u koju dođem donesem i piratske kopije svojih filmova kako bih ih podijelio, tako stvaram svoju publiku...

* Prvi Vaš film koji sam vidjela bio je na piratskoj kopiji, tada još na video kaseti, Santa sangre.

I njega sam dijelio besplatno. Ne snimam filmove radi bogaćenja, prodaje duše. Ne želim to nikad. Zato sam sklopio savez sa piratima. Volim pirate.

*** Na pitanje kako vidi svoje heroje, Jodorowsky odgovara:

Uvijek pratim razvoj onoga što radim... kad pravite umjetnost vi se mijenjate. Recimo, uradite nešto, pogledate što ste uradili i shvatite - treba ići dalje. Na početku nisam bio svjestan žene jer dolazim iz takve sredine, Južna Amerika je mjesto gdje žena nema zavidnu ulogu. Ali svuda je isto, žena jednostavno ne postoji. Svaka religija je u rukama muškaraca, sva ekonomija je u rukama muškaraca. To je velika neravnoteža. I kada sam počeo ulaziti u svijet filma i stripa vidio sam da je i to bio monoseksualan svijet. Samo su ih muškarci pravili, samo su muškarci bili heroji. Za prosječnog filmskog heroja bilo je važno dobro zamahnuti nogom ili imati pištolj, zavisi u kom ste dijelu svijeta, ali svuda su to, u osnovi, militaristički heroji. Gdje su umjetnički, znanstveni, filozofski heroji? Nigdje. Gdje je žena? Nigdje. Žena može samo biti djevica, majka ili prostitutka - ili idiot. A muškarac je prvak, heroj, svetac i genij. Zato sam, recimo, u Metabarunima, koji imaju deset tomova, napravio u pet muškarca herojom, a u pet ženu. I to je moja prava revolucija. U filmu Sveta planina junaci su i muškarac i žena.

* Što ženu čini herojom?

Žena ne može biti prvak, ni heroj, ni svetac ni genij, ona sama mora otkriti što može biti. U muškom svijetu heroj je ubojica. U Deset zapovijedi postoji zapovijed „ne ubij“. Kada bi postojalo Deset zapovijedi za ženu, tu bi stajalo „voli život“. Žena-heroj je ona koja stvara i čuva život drugog, a ne uništava.

* Šta je psihomagija?

Psihomagija je počela kao sasvim izdvojena stvar. Ako pogledate, jedna linija u mom životu su literatura, filmovi, stripovi...

* Teatar?

A, ne. Kad sam se počeo baviti teatrom, pravio sam hepeninge, bilo je to još prije nego što se u Meksiku uopće znalo za taj koncept. Radio sam teatarsku predstavu tako što bih je izveo iz kazališne kuće, postavio bih je bilo gdje, onda bih „ubio“ pisca i samo sugerirao osobi što raditi. Pravio sam teatar bez publike, samo sa glumcem, tako da sve bude gluma na licu mjesta. Ali, u izvjesnom smislu sam htio liječiti, tako sam krenuo tim putem, jer sam htio nešto što psihoanaliza ne može. Psihoanaliza ne liječi već prilagođava bolesnu osobu životu u društvu - koje je bolesno! Znači samo prilagođava individualnu bolest društvenoj. A ja sam želio naći način kako bih odmah izliječio osobu. Ispitivao sam razne prakse, počeo sam proučavati tarot kao neki psiho-test koji ne služi za „gledanje" u budućnost već za otkrivanje neposrednog problema. I tako otkrijem problem i sad trebam prirediti neki oblik hepeninga za tu osobu, stvarni teatarski čin, bez publike. Ta osoba je „glumac" i treba učiniti nešto što nikada ranije nije učinila, tim činom izaći iz svoje rutine, iz svoje bolesti. To su šamanske prakse, takozvana magija primitivnih zajednica. Sa strane šamani djeluju kao luđaci, izvan stvarnosti, ali oni su sanjari i oni liječe osobu. Njihove tehnike daju rezultate. Tako sam osmislio tehniku koju sam nazvao psihomagija. Bliska je umjetnosti, ujedinjuje umjetničke i magijske prakse.
Dakle, radio sam u stripu, filmu, literaturi, crtežu, tarotu - i za sve sam imao različitu publiku. Vremenom je publika počela razumjeti kako sve to radi jedna osoba, ja, pa sam i ja vremenom počeo slobodnije miješati svoje „žanrove", ubacivao psihomagiju u strip, strip u film, film u crtež... i počeo otvorenije govoriti o stvarima manje uobičajenim...

*** Na novinarsko pitanje o suradnji sa Zoranom Janjetovim, Jodorowsky uzvikuje:

Savršena suradnja! Već 25 godina radim s njim. Znate, nije lako crtati strip, autor mora provesti sate i sate nad svakim kvadratom. Svaka strana stripa je vrlo skupa, dragocjena, za ovu malu knjižicu („Ogregod") bilo je potrebno skoro godinu dana. Kad pišem za Janjetova to znači da se suživim s njim, pričam s njim, pitam što želiš da radimo i onda napišem. Janjetov je fantastičan umjetnik, poznat je širom svijeta, „Prije Inkala" je prodat u milijunskom tiražu. Sve što sam radio sa Janjetovim bio je uspjeh!

Danas slikari ne uče crtati, nisu kao nekad, recimo za vrijeme Renesanse, kad su slikari voljeli crtež. Danas je dobar, voljen crtež preživio samo u stripu. A stvarno ima odličnih crtača, recimo Moebius, Gimenez, Manara... srećom radio sam svima. E to su fantastični crtači.


Janjetov i Jodorowsky

* Sa Moebiusom ste počeli u pokušaju da snimite film?

Htio sam snimiti „Dinu" Franka Herberta. Dakle, prije no što sam počeo raditi s Moebiusom u stripu, on je radio na Dini kao crtač knjige snimanja. Koristio sam ga, ne kao umjetničkog suradnika, već kao radnika, eto, tako smo se upoznali. I pošto nismo uradili „Dinu" predložio sam mu nešto drugo. Rekao sam mu, ne postoji neuspjeh, ne uspjeti u nečemu znači promijeniti način. Ako ne možemo napraviti film, napraviti ćemo strip. I tako smo počeli praviti stripove.

*** Objašnjavajući neuspjeh „Dine", Jodorowsky kaže:

„Dina" je vrlo teška priča za snimanje, vrlo je literarna. Morao sam joj dodati puno vizualnih detalja, a pošto nismo uradili film onda sam te vizualne razrade sačuvao i prenio u strip, u raznim verzijama. Bio je to vrlo ambiciozan projekat. Napravili su i dokumentarac o našem neuspjehu. Htio sam Orsona Vellsa, Gloriu Swanson, Salvadora Dalia... njega sam jurio po New Yorku, Parizu, konačno ga uhvatio u Barceloni, i poslije raznih peripetija on konačno kaže, u redu, pristajem, moja cijena je 100.000 dolara po satu snimanja. I ja kažem, može, uzeti ću Vas na jedan sat. Predložio sam mu i da napravimo hiperrealističnu skulpturu prema njegovom liku, a kojom bi on upravljao na setu. Izjalovilo se jer Amerikanci nisu htjeli pustiti nas u distribuciju, za povrat novca trebalo nam je prikazivanje u 2000 kina, i zato se od svega odustalo. Ni David Linch nije snimio film kako je htio, ne svojom krivicom već krivicom producenta. Kad producent ima više moći od redatelja onda to bude katastrofa.



*** Na pitanje o održivosti „zlatnog doba" stripa, Jodorowsky odgovara:

Djecu iz strip publike preuzima nova generacija video igara, ali ljudi koji danas čitaju strip nisu djeca. Ja imam sreće, jer kad ste dobro poznati u svijetu onda je lako. Teško je za one koji se tek probijaju kao strip autori. Japaske mange drže pola europskog tržišta, a Japan je zatvoreno društvo, njihovi autori izlaze van ali ne puštaju druge lako unutra. Doduše, „Inkal" sad izlazi u Japanu, eto, ja sam se probio, ali to je vrlo teško.

*** O planovima za nastavak filma „El Topo", pod radnim nazivom „Abel Cain", Jodorowsky kaže:

Naravno, imao sam problema sa producentima... Onaj stari mi nije dopustio koristiti naziv „El Topo“, pa smo uspjeli dogovoriti se oko imena „El Topov sin“.
Znate, snimam filmove kad imam nešto reći. Mnogo toga sam radio u stripu, često radim i sa po deset različitih umjetnika, volim to i uspio sam puno toga reći. E, sad je vrijeme za film. Ukratko, našao se ruski producent za „El Topovog sina", koji je naravno užasno okrenut komercijali pa traži filmske zvijezde, a ja neću zvijezde - kod mene uglavnom glumi obitelj, prijatelji. Onda mi ne dopuštaju da prikazujem nasilje u filmu. A kako da radim umjetnost bez nasilja? To je nemoguće, ja to ne mogu, ne mogu raditi sladunjave stvari. Umjetnost je kompulzivna, jaka, nasilna. Uglavnom, trebam odlučiti za mjesec dana, ali mislim odustati od tog posla.
Imam drugi projekat, Ples stvarnosti, film koji se snima po mojoj autobiografiji, za to imam produkciju. Ne znam kada će to biti gotovo, tu me još čeka hrpa kompromisa...










Razgovarala: Milica Jovanović