Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

Omega intervju s konceptualnim Pajom Pakšuom. Jedan od vrsnih blogera, kolekcionara i poznavalaca domaćeg stripa, autor zbirke kratkih priča „Welcome shit pack“, te druge koja će uskoro ugledati svjetlo dana „Crveni Tata, Bijeli Zec“, odgovorio je kolegi Ivanu Trenklu, u već klasičnoj duhovitoj maniri na niz pitanja. Pa pročitajte ovaj opsežni intervju...

PP: Dobro došli. Što ste nam to donijeli?

TRENKL: Bolje te našli, Pajo! Morat ćemo odstupiti od svog običaja postavljanja uvodnog evergreen pitanja, te ga zamijeniti drugim, možda u tvom slučaju i bitnijim, budući da zapravo ne znamo kako se zoveš. Dakle, iako su iza tebe desetljeća priznatog i prepoznatog rada u svijetu stripa, zapravo ne znamo tvoje ime, a o prezimenu da i ne pričamo. Kolege koji te duže i navodno bolje znaju, tvrde da znaju tko je Pajo Pakšu, ali, kao, ne žele nama reći. To je zapravo iz razloga što ni sami ne znaju. Možeš li nas, dakle, sve prosvijetliti? Koliko god neobično bilo početi intervju s nekime pitanjem tko je osoba s kojom razgovaraš, ipak nam učini tu uslugu!

PP: Normalno da neću otkrit svoj idemtitet. Pa kruteranijo, ja sam ko mali gorijo od želje da saznam kako Fantom izgleda i nikad nisam sazno. Zamisli da svi znaju da je Klark Kent ustvari Supermen il da je Pit Parker Spajdermen. Sad zamisli situaciju - ruši se avijon kojeg su oteli teroristi, a uz to avijon opremljen nuklearnom bojevom glavom (nuklearnu bojevu glavu i teroriste sam dodo zbog dinamike i da naglasim dramatiku), Klark Kent trči da se presvuče u Supermen konbinezon, a raja na ulici ga pita: 'Kud trčiš, Klarče Kente?', a on im odgovara: 'Trčim u telefonsku govornicu da se presvučem u Supermen tange, pa da još jednom spasim svijet.' Oni svi u glas: 'Pa ne moraš. Svi znamo da si ti Supermen.' On se lupi dlanom o čelo, kao ono - koji mi je, digne ruku u zrak i poleti u crnom versači odjelu s fitilj kravatom, a u drugoj ruki aktovka. Mislim, na što bi to ličilo?
Jel bi ti čito Luna Kralja Ponoći, da je umjesto Frederik Ešton pisalo pravo ime autora, Mitar Milošević? Pa, rečimo naprimjerice, u najavnoj špici filma 'Spartak', umjesto 'Glavna uloga: Kirk Daglas', piše njegovo pravo ime - Išur Danielovič Demsky. Išur, pa holivudski glumac. Ajte, molim vas. Il štajaznam, Jasmin Stavros da vrati svoje pravo ime Milo Vasić. Pa ko bi slušo Milu Vasića? O Mili Hrniću, Eliju Pisku, Mati Miši Kovaču, Vladimiru Bakariću neću ni da pričam. Njima nikad nisam ni sazno prava imena, znam samo ova umjetnička.

TRENKL: Ili je možda zaista Pajo Pakšu? Svi znamo što znači Pakšu, ali odakle Pajo? Ima li veze s Donaldom ili Duffyjem, da ne kažemo neretvansko-hercegbosancski, Paškom?

PP: Ufff... Naporno bi bilo biti stalno Pajo Pakšu. Znaš, on ti je jebivjetar. Njemu se živo za sve. Navuče gaće na glavu, stavi tamne naočare, litru 'Ribara' i to crnog pod mišku, još jedan litar radi pričuve kad mu usfali i rokaj. Svejedno je njemu 'ko će to platiti i di će završit, u kanalu il' pored kanala. Zato ponekad mora biti ja, kako bi ipak imo neke obaveze. E, Pajo Pakšu, sa'ću ti reć kako je to nastalo. U stripu Dubravka Matakovića 'Mali Ivica i Rambo 2' na jednoj sličici se pojavljuje tip kojeg inspektor Dane legitimira, a na osobnoj iskaznici piše Pajo Pakšu. E, tako ti je on preuzeo taj identitet.
De dobro je, ej! Dam ti da odgovoriš na jedno pitanje i ti ga zasereš do balčaka. Ajde, gibaj. Ja bi još nešto htio reć, mislim ja, Pajin alter ego koji sam stvaran, a on je samo moj alter ego, a ne ja njegov, i još bi rek... De, dobro je, odjebi, Altere Egče, moš ić, ti si završijo. Eto, saste saznali drugo, ja se zovem Alter Ego. Mali je glup, košto bi reko drug Stari. Mislim, ne ja, nego Alter Ego.

TRENKL: Sad kad smo to razjasnili (recimo…), vratimo se uhodanom ritmu. Kada si i kako započeo s radom na stripu? Što je ili tko na tu odluku utjecalo?

PP: A kako? Nikako, jebogati. Imaš šes' godina starijeg brata i jedanajst godina stariju sestru koji te šikaniraju. Znaš, ja sam bijo malo i ružno dijete i puno sam volijo jest banane. A kako sam bijo najmlađi, tako sam bijo omiljen kod roditelja, pa su mi kupovali banane na kile, a ja sam uvijek bijo prokleto dijete pa sam sam ždero te banane. Gledaju me brat i sestra kako žderem i komentiraju: 'Vidi prokleto majmunče kako se guši u bananama', pa kad roditelji negledaju, oni meni ćušku, a ne'š vjerovat, sa pet godina sam nosijo broj cipela 43, pa su me još i zvali bigfut.

TRENKL: Ma ne, nisam te to pitao.

PP: A što si me pito?

TRENKL: Pitao sam te kada si i kako započeo s radom na stripu? Što je ili tko na tu odluku utjecalo?

PP: A untisunpora, kako ću odgovorit kad me stalno prekidaš? Dobro, da skratim. Krenijo ja u prvi osnovne prvi put i dobijo od staraca đeparac za jauznu, štajaznam, nekoliko iljadarki dinara, taman za masan burek, i zaustavi mene moj stariji brat i kaže: 'Kusi krenijo?' 'Pa u školu' - odgovorim. 'Kolko si para dobijo?' 'Toliko' - pokažem. 'Štoš s tim parama?' 'Pojest masan burek, slanu kiflu i krempitu-dvije kod Šabana.' 'E, a kako bi bilo da kupiš tri komada 'Ibra' sa filterom (tad su se cigare kupovale na komade) i nekoliko crtani romana, a jesćeš kokuće kad se vratiš iz škole?' Kažem ja: 'Nikako ne bi bilo i ne sviđa mi se.' Tu me brat primi za uvo, opali dvije-tri macole, pa pita: 'Jel' ti se ovo više sviđa?' A diće ti se sviđat, kad te neko lema, kruteranijo, oma sam popustijo i počeo kupovati sve živo od crtani romana. To je bijo moj prvi susret sa stripom, a kasnije sam se i sam navuko, mislim na strip. E, a kako smo počeli raditi stripove. E, tu je opet zaslužan moj stariji brat. Štaćeš, zeznuo fakultet, mislim, nije završijo, pa tako, dok smo meditirali, kaže on: 'Kako bi bilo da počmljemo crtat stripove?' I, šatćeš, meni se dopalo, ujutro oma po hamer, tuš, gumice, pera i olovke, pa udri. Nismo mi ni znali kol'ke veličine mora biti strip tabla, nego vidili onu sliku Andrije Maurovića iz 'Starta' di drži svoju tablu stripa u rukama, pa smo zaključili da to mora biti ogromno. Kad smo nacrtali, niko neće objavit. Srećom, ja dobijem nagradu u strip reviji 'YU strip', jer sam znavo da je 'Lucifer' prvi strip fanzin u tadašnjoj Jugi i ko nagradu dobijem na poklon dva nulta broja strip fanzina 'Gavran'. Ni pet, ni šest, ja pošaljem pismo Zvonku Jesenkoviću, tadašnjem uredniku 'Gavrana' - taka i taka stvar. On kaže: 'Šaljite radove!' i mi poslali. Kasnije bili na dvojima Danima stripa u Virovitici i ožderali se ko majke i, naravno, tamo objavljivali. Ima jedna prispodoba sa ti Dana stripa u Virovitici. Oni su tamo znali zvat nekog od već afirmiranih ondašnjih jugoslavenskih crtača, pa tako bijo Željko Pahek. I stojimo mi u birtiji, a Pahek pored nas i šapće meni na uvo jedan od 'Gavranovih' autora: 'Pogledaj Paheka, do juče nam je bijo idol, a sasmo i mi elita ko on.' Štaćeš, tad je zbilja bilo zeznuto objavit' strip, pa makar i u strip fanzinu, pa nije ni čudo što nas je usporedijo sa Pahekom, a vjerojatno i sa ostalim etabliranim strip crtačima (smijeh). Kasnije smo se uspjeli probiti na natječaju beogradskog omladinskog lista 'Mladost', gdje je glavni urednik bijo Slobodan Ivkov. Radilo se o natječaju od jedne table i taj strip se pojavijo u budicama za kupit, na što smo buraz i ja bili jako ponosni. Objaviti strip u istom broju zajedno sa Dubravkom Matakovićem, Goranom Parlovom, Darkom Macanom, Edvinom Biukovićem, Srećkom Puntarićem, Dušanom Gačićem i drugima, za nas nije bila mala stvar, rođače. Na slijedećem natječaju smo isto prošli i trebao nam u 'Mladosti' izaći novi strip i bijografija, al' onda došla neka ružna vremena i sve propalo, 'Mladost' se ugasila, a nama ostala ta tabla i kajiš stripa tamo. Prije par godina čuo sam se sa Ivkovom i pito ga jel to još postoji, reko je: 'Ne postoji', i tu se završava moje i bratovo crtanje stripa.

*CENZURIRANO PITANJE I ODGOVOR, A VEZANO UZ OSTALE DJELATNOSTI KOJIMA SE BAVI PAJO PAKŠU. CENZURA JE UVJETOVANA MOGUĆOM POVREDOM DRŽAVNE TAJNE. (Cenzura by ©Sale, vrlo jeftino cenzuriram po kućama, portalima i magazinima, javiti se na andjusticeforall@net.hr)

TRENKL: Spominjući izvanstripovske izlete, bili smo svjedoci objavljivanja „Welcome Shit Packa“, pribora za veliku nuždu, koji, osim nekoliko svitaka toaletnog papira, sadrži i istoimeni bedž i upaljač, te zbirku kratkih priča. Na projektu su, uz brojne druge zaslužnike, u svom elementu (elementu stripa, koji najviše zanima nas petoro, tj. naše čitatelje) sudjelovali i Dubravko Mataković i Nenad Barinić. Čini se da si s njima u neraskidivoj stvaralačkoj vezi. Koliko su oni utjecali na „Welcome Shit Pack“, no i na tvoj rad i život u cjelini?

PP: Dubravko Mataković puno. U stvari, on je moj idol. To je genije od čovjeka. Pa u svom pisanju sam ga ja puno pokro. Mislim, stil, ijako ja nikad neću biti ko Mataković, ali mene to moje pisanje zabavlja. Ja sam se prvi put glasno nasmijo i od srca kad sam počeo čitat njegove stripove. Jednom sam mu reko: 'Ti si moj idol', a on se nasmijo i reko: 'Daj, Pajo, ne seri.' On me je i stvorijo. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni Paje Pakšua. On mi dođe ko otac, ijako je samo četr godine stariji od mene. Gaće na glavi su njegova ideja. On i Bumušku Kušlu su se prvi pojavili s gaćama na komcertu 'Septice' i onda sam ja počeo to nositi i ići po njihovim koncertima. Da pojasnim, ako ne'ko ne zna, Dubravko Mataković je Govnar Smrti i ima najbolju hard rock metal grupu SEPTICA. SEP SEP SEPTICA! Pored njega, tu su još i legendarni drugi vokal Bumušku Kušlu, Yukka Kunilunginen Kleme, Dač Dortmund Jodl i sad da ne nabrajam. Mislim, SEPTICA nije glazba, to je pokret. Tjera te da se krećeš.


Pajo je jači od Chuck Norrisa - zagrlio je i samu smrt (lijevo, pritegnut u Pajin zagrljaj) - Govnar smrti, (desna margina) - Pajo Pakšu. *(komentar i fotografija je maznuta sa bloga Nenada Barinića zahvaljujući organizaciji PUK, koja znači POMOĆ, UTJEHA, KORIST, a ne pljačka, ucjena, krađa kako neki misle)

PP: S Nenadom Barinićem sam odrasto i on mi je nacrto i onu naslovnicu WSP, i to potpuno besple. A sad u novoj knjigzi, koja bi se trebala pojaviti pod naslovom 'Crveni Tata Bijeli Zec', Nenadovih je 17 besplatnih ilustracija te jednu ilustracija moje bijografije Dubravka Matakovića, pogovor napiso Stojan Matavulj, a to bi sve trebo upakovat' i objavit' moj školski xVladan, predgovor je pisao Ranko Stažić, pa što će bit - bit će. Sad ostaje samo da čekam i nadam se.


Welcome shit pack


Crveni Tata Bijeli Zec

TRENKL: A što je s ostalim zvijezdama domaćeg, a Boga mi i „onostranog“ svijeta stripa? Koga bi, osim već navedenih individua iz prethodnog pitanja, naveo kao korektne suradnike, ljude otvorenog uma i spremne na širenje stripa među svekolikim pučanstvom?

PP: STRIPOS, ne, i ne, ne uvlačim se. Ovo što radi zadruga 'Stripos' je prava stvar. Sviđa mi se što radi i ekipa iz 'Strip revije', Darko Macan sa 'Qjuom' i Vjeko Đaniš sa 'Kvadratom'. Znaš zašto? Zato što daju strip po pristupačnim cijenama. Nekad je strip bijo pristupačniji svima i dostupan. Danas on postaje elitističko sranje sa skupim strip albumima koji dosežu cijene od 100 i nešto kuna, do nekih 200, 300 kuna. Tiskajte strip na jeftinom papiru, samo ga približite mladima. Nek' strip košta k'o litar 'Ribara' pa klinci možda ponekad i kupe strip umjesto 'Ribara'.

TRENKL: Što je s drugom, tzv. tamnom, stranom? S kime ne bi nikada surađivao? Tko, odnosno koje institucije, izdavači i sl., ti nije ostao u najboljem sjećanju? Pri tomu ne mislimo na osobe kojih se ne sjećaš „jutro poslije“ kada boli glava i napada žgaravica, nego dapače kojih se jasno sjećaš, ali ne baš po dobru?

PP: Igor Kordej! Neće da me zafejsa. I ope' sam ga davijo na CRŠu da me zafejsa, a on uporno neće. Untisunpora, svi me zafejsali, i Mataković, i Zima, i Enki Bilal, i Zoran Janjetov, i Željko Gašić, i Alem Ćurin, i Zlatko Milenković i... i... znaš što mi je reko? Da mu već idem na k....c i da sam dosadan. Nema veze, ne mora me zafejsat, ja i dalje volim njegove stripove i smatram ga jednim od najvećih strip crtača.

TRENKL: Je li prethodno pitanje bilo preškakljivo? (ha, pazi fore za nadopunu prostora: pitanje o pitanju unutar samog interviewa) Ima li išta što je previše za Paju Pakšua? Smatraš li sam sebe propisnim jebivjetrom ili si možda iza fasade zafrkanta čvrst moralni stup konzervativnog društva?

PP: Ma jok. Nije. Ne smatram. Ja samo kad stavim gaće na glavu, nalijem se 'Ribarom' i stavim sunčane na oči, na trenutak zaboravim na sto problema koji me muče, pa se propisno opustim, nekad i nepropisno, a 'ko ga šiša, to mi je ventil da pobjegnem od stvarnosti.

TRENKL: Kad smo već kod toga, zašto hodaš s gaćama na glavi? Smatraš li se dupeglavcem ili si odlučio ukazati na pragmatičnost razmišljanja s obje „glave“ odjednom?

PP: Pa to sam ti sa gaćama već i ranije objasnijo, a možda je najbolja definicija: nosim gaće na glavi tako da, ako mi neko sranje pane na pamet, nek završi tamo di mu je i mjesto, u gaćama.

TRENKL: Hoćeš li pokloniti jedan bedž iz „Welcome Shit Packa“ premijerki koja voli nositi broševe? To bi bila izvrsna reklama za slavonski strip…

PP: Malo joj je jedan bedž. Mislim da bi cijeli tiraž bedžova bijo premal za nju. Bar što se tiće šita.

TRENKL: Vratimo se tvojim literarnim uratcima. U prethodnom, četvrtom broju 'Striposa' (Udruga je „STRIPOS“, a fanzin (koji je zapravo klasificiran kao knjiga, pa ga, molim, zovite barem „revija“ ili „magazin“) je Stripos, pa se po padežima sklanja bez „-“ na kraju) objavljen je tvoj dramski tekst „Pajo Pakšu i 40 napaljenih Ivankovčana“. Je li uradak temeljen na istinitoj priči? Možemo li očekivati nastavak ove uzbudljive epske storije o vjekovnoj bezvremenskoj univerzalnoj borbi zla i lošega?

PP: Je. Temeljen je na istinitoj priči i zato je napisan nakon tol'kog vremenskog odmaka da bude bar meni smiješno, ijako tada nije bilo. Ja inspiraciju crpim iz tih malih ljuckih šljakerskih dogodovština jer cijeli moj život je baziran na jeftinoj cugi, teškoj šljaki, bauštelama, jeftinim birtijama, a i nije mi žao. Da nije bilo toga, ne bi' imao o čemu ni pisati, a možda i nisam u pravu. Jesi primjetijo kako sam malo pokro u odgovoru citate Azre?

TRENKL: Moramo se malo posvetiti i stripu, no budući da još uvijek nismo sigurni lažeš li nam o svom real-life identitetu ili pak koristiš još pokoji pseudonim, teško se osvrnuti na tvoje recentno objavljena djela u toj grani umjetnosti, svima nama tako dragoj. Zato se zadovoljimo završnim evergreenom: Kako gledaš na novonastala čuda tehnike i njihov utjecaj na (potencijalnu) strip –publiku i sam opstanak stripa kao takvog?

PP: Misliš na računala, internet i to? Pa to samo olakšava protok informacija i tisak je postao jeftiniji, a samo su stripovi postali skuplji. Nekad je tisak bijo užasno skup, a stripovi jeftini. Sada dolazimo u neki paradoks, kad je tisak jeftin, a stripovi preskupi ili se to meni samo čini.

TRENKL: Novouvedeni evergreen: postoji li išta što te nismo pitali, a trebali smo, odnosno što ti osjećaš da nezaobilazno moraš istaknuti?

PP: Mislim da na ovo pitanje ne bi znao odgovor.

TRENKL: Znajući koliko si blagoglagoljiv, to bi moglo potrajati, pa proslavimo (bezuspješno) provaljivanje tvog pravog identiteta tako što ćeš nam platiti po tri-četiri piva svakome.
Uz čašicu razgovora, ali i tekućeg kruha, ne možemo se ne osvrnuti na to da je jedna od stvari koje čine brand Paje Pakšua činjenica da ne gledaš prijekim okom na povremeno umjereno uživanje napitaka sa skromnim udjelom razarača brakova, obitelji i poslovnih veza, popularnim alkoholom. Kažu da ti je najdraži 'Ribar'. Zbog povoljnosti, okusa, ili nekih uspomena? Koliko gore navedeno činjenično stanje utječe na tvoj rad? Odmaže ili pomaže? Ili oboje, ovisno o količini?


PP: Štajaznam, pijem da bi se napijo. 'Ribar' pijem zbog uspomena. To je bilo piće koje sam loko ko mlad i bilo je jeftino, pa smo znali onako ekipa skupit pare pa otić lokat u dvorišće velikog kina. Kol'ko pomaže? Zavisi o količini. Kad pišem, litra mi pomaže inspiraciji za pisanje, dvije mi je premalo, a nakon treće ne mogu više pisati, pa ti vidi kol'ko pomaže ili odmaže.

TRENKL: Pajo, puno ti hvala!

Živijoooooooooooooo!!!!!!!!


PP: Fala vama i živijooooooooooo!!!!!!!!!!!

Priredili:

Ivan Trenkl – Krajken – ispitivao, propitivao, u principu bio klasično dosadan...
Pajo Pakšu – odgovarao, otkrio više nego je smio, no nije umakao cenzuri kao ni kolega mu gore...
Nenad Barinić – prisutan
Dubravko Mataković – i on se spominje
Isaac Asimov – odavno nije među nama, a toliko nedostaje
Saša Torquemada Paprić – cenzurirao, ispravljao, pisao neumjesne komentare, krao slike s blogova, općenito prigovarao

Općeniti prigovor glavnim akterima intervjua:

Kad slijedeći put vas dva desperadosa odlučite razgovarati o stripovima, prolaznosti života i ostalim stvarima mene nemojte mješati u tu prljavu rabotu!!!


Poruka čitateljima:

Poštovani čitatelji, mogao bih sad još i vama štošta prigovoriti, no neću jer sam meka srca i grbavog nosa, pa pročitajte jednu od priča koja će izaći u novoj knjizi Paje Pakšua:


MANDRAK

Ljeto 2009. godine. Nedjelja popodne. Baš sam prekopavo špajz, nebili pronašo one dvije litre "Ribara" koje sam sakrijo od druga Starog. Nemoš ih nać da si avijon, a meni se pijeeee. Poslije obilne konzerve sardina, uvijek paše popit litar-dva crnog vina, da ribice imaju u čem plivati. Tako bar kažu stari i pametni ljudi. Češkam se po glavi i razmišljam: "Sunpormujebem, tako sam ih dobro sakrijo da ih ni sam ne mogu naći."
U tom razmišljanju me prekine zvono na ulaznim vratima. Neki majmun nalego, pa ne pušta.
Evo, evo! - sad već ljut, vičem dok idem prema vratima.
Otvaram vrata, a ono neki čikica od skoro devedeset godina, reklo bi se vršnjak druga Starog. "Opet neki matori prosjak", pomislim.
Deda, nemamo ništa za dat, i mi smo sirotinja. Navrati tamo poslije Uskrsa kad maknem komšiji šunku iz pušnice i podvadim mu jaja ispod nesilica, pa će se naći neki kurac od šunke i jaja i za tebe - kažem i krenem zatvarat vrata.
Tu deda gurne štap i zaglavi vrata. Guram ja vrata, al nejide od dedinog štapa.
Deda, ej! Miči taj štap, da te baja ne pići! Koji ti je kurac! Jesi normalan! – vičem, vidno uzrujan.
Jel tu stanuje Mandrak? - kaže deda.
Ko? – pitam, jer ne kužim mokre kifle.
Jel tu Mandrak? - ponovi deda.
Mandrak? Saš mi reć da si ti Lotar? Jesi ćelav, al' nešto si mi mnogo bijel. Čito sam ja te stripove. Nemoš mene preveslat. - sad tek vidim da je deda skroz naskroz puko. Uvatijo ga napad skleroze i to baš pred mojim vratima.
U to izleti drug Stari iz sobe, opasno ljut:
- Pizdamumaterina, kaka je to galama? Nemože čovjek na miru bacit ni popodnevnu dremku. Mali, opet praviš sranja!
Nisam ja, druže Stari, već ovaj matori posenilijo i priča pizdarije. Neda se otjerat. - počmljem se pravdati.
Mandrače, jesi to ti? - zaurla deda.
A ko je to? - pita drug Stari.
Lotar!
A što ne kažeš! Ajde, uđi!
Sjeli oni u sobu, sjeo i ja, da vidim koji se to kua događa. Saginje se drug Stari, i ispod kreveta vadi dvije boce "Ribara", i to crnog.
A ja se baš pito di su mi nestale te dvije flaše - vrtim glavom uznevjereno.
Mali, ne seri, već donesi dvije čaše iz kujine, pa da ja i Lotar nazdravimo za stara vremena.
Druže Stari, jel može da donesem tri čaše, pa da i ja srknem koju? Ipak je to moje vino - pitam onako umiljato, nebili smekšo druga Starog.
Kupljeno mojim parama, znači, moje vino. Odgovor je ne. Nego, reci ti meni, Lotare, kad smo se ono zadnji put sreli?
Davno je to bilo. Mislim tisućudevetstočetrdesete u srpnju mjesecu 'Kod Miše Balkana'.
Preciznije, 14. srpnja 1940. - tu drug Stari digne značajno kažiprst u zrak.
Zaboraviš izvadit kitu kad pišaš, a sjećaš se gdje si bijo prije 70 godina! - promrmljam sebi u bradu.
Kako vrijeme leti! - doda Lotar.
Leti. Koda je juče bilo. Nego, reci ti meni, jel sretneš koga iz naše ekipe? Jebga, ne sretnem. Slabo se krećem.
Baš me čudi! Inače se devedesetogodišnjaci redovito okupljaju i piće mali nogomet. - dodam sarkastično.
Mali, ti si glup. Nego, reci mi, Lotare, šta je bilo s onim malim... Kako se ono zvao... - sve se češka drug Stari iza uha.
Misliš, onaj što smo ga zbog frizure zvali Princ Valijant?
E, da, on. Uvijek je bijo izvan svog vremena. Imo je dugu kosu ko "Bitls“ još 1936. godine.
Znaš, Mandrače, i sam, da je on bijo prelac...
Prelac? Što vam je to? Nešto je preo? - pitam znatiželjno.
Prelac ti je onaj koji ide sa ženama na prela. Vi mladi kažete peder. - odgovori vrlo precizno Lotar.
Pusti maloga, mali je glup. I što je bilo s njim?
Kad je izbijo rat, on ti je nastupo u hotelu "Kod Miše Balkana" ko plesačica. Sve bilo dobro, međutim, '42. godine u njega se zagledo šef Gestapoa Hans Ditrih Kajzerslautern. Znaš da je on bijo skoro ćosav, pa bi se naveče presvlačijo u žensko i pleso, a po danu bi pijo sa Hansom i ostalim gestapovcima. Niko nije znao da on nije žensko, osim Hansa, koji mu je bijo ljubavnik. I tako jednom, on obučen normalno, ko muškarac, pije sa gestapovcima. Malo popijo koju viška, pa uvati Hansa za jaja i uvali mu jezik pred cijelim Gestapom. Hans skoči ko oprljen i dade ga streljati. Jebga, Hans ga je volijo i nije ga mogo prebolit, pa se i on ubije nakon par dana. - završi svoju priču Lotar.
Ovo dođe ko ljubavni vikend roman. Skoro sam se rasplako. – dodam, opet sarkastično.
Što ćeš, takav je život. A jesi čuo što o Đimu iz đungle? - pita drug Stari Lotara.
E, on ti je ošo '41. u partizane. Prvoborac.
I mislijo sam. On je uvijek bijo onako prpošan. I di je sad?
A nema ga. Došo mu duvan glave.
Dobijo rak pluća?
Ma nije. Ubili ga u partizanima.
Švabe, majkuimjebem švabsku, ubili moga Đima! - rasplače se drug Stari.
Ma nisu Švabe, već partizani.
Partizani? Pa zašto?
Zbog motanja duvana.
Znam, sigurno je na straži pušijo, pa se vidijo žar, te time odavo položaj agresoru - pronicljivo će drug Stari.
Ma nije. Bijo ti on delegat 29. 11. 1943. u Jajcu na drugom zasjedanju AVNOJ-a. Dao mu drug Edvard Kardelj knjigu 'Manifest komunističke partije' i još svoje rukopise da ponese u partizansku tiskaru. Ovom nestalo papira za duvan, pa lepo smota 'Manifest'. Kako je puno pušijo, pa mu nije bilo dosta, popuši on i rukopise od druga Kardelja. Šutijo on, al đaba, pročulo se. Ovi odma preki sud i strijeljanje. Ma 'Manifest' bi mu još i oprostili što je popušijo, ali rukopisi druga Kardelja, jebiga... Znaš kako je. Šta da ti pričam! - širi ruke i klima glavom Lotar.
Ijonako bi umro od raka pluća, kolko je pušijo. A što je bilo sa Mika Mišom?
Mika Miš ti je...
Čekaj malo. Stani, jeboga led. Mandrak, Lotar, Princ Valijant, Đim iz Đungle, Mika Miš... Pa imate sve nadimke iz stripova. - počmljem nervozno trest rukama.
Pa nismo mi onda imali televizor U BOJI ko ti sada! Normalno da smo čitali crtane romane! - raspizdi se drug Stari.
A što si onda mene pićijo kad sam ja čito stripove? - pitam.
Mali, ti si glup! Ja sam čito stripove do devetnajst godina, a ti ih čitaš i dan-danas. Da sam te tuko kako treba, ne bi u fabriki radijo i krpo gurtne u pogonu, već bi bijo drug gospodin čovjek ko i ja. Sad si još osto bez posla zbog alkohola, pa si mi pao na teret po stare dane, a ni ti nisi više mlad! Kolko ti je ono godina? 50?
A nije tolko, nemam još ni 48. - kažem pokunjeno.
I šta je bilo sa Mika Mišom na kraju? - okrene se drug Stari prema Lotaru.
Mika Miš ti je isto bijo prvoborac. E, on je preživijo rat. Nije talaso, pa izbjego i Goli otok '48. Tamo 1952. posto šef kabineta druga Vladimira Bakarića.
E, to volim ćut, da je bar neko osto živ.
Ma je, samo puno je išo po tim sastancima, pa jeo masno i pijo. Znaš da je bijo onako mali, pa se još udebljo ko svinja, te ga spuca jedan infrakt, pa drugi, i na kraju, tamo '72., onaj jarac, moždani. Kaže on doktoru, znate, doktore, ja znam i volim živit. Đaba mu to sve. Nije bilo pomoći.
A Popaj? Di je on?
Šta da ti pričam Mandrače. Znaš i sam kaka je bila '48., a on se oždere, pa u birtiji veliča Staljina. Ubilo ga na Golom otoku. Tamo ga preodgajali, a on tvrdoglavo: 'Živijoo drug Staljin i Crvena armija! Tucite, drugovi, ja se smrti ne bojim.' Jebiga, a ovi udri.
A di su Fantom, Stari Mačak, Polagana Smrt, Flaš Gordon...
Mislim, Mandrače... da smo još samo ja i ti ostali... Svi su mrtvi... jebga... - jedva izgovori Lotar i spusti glavu među šake.
Drugu Starom zasuze oči, htjede nešto reći pa mu usne zadrhte, te i on spusti pogled.

Mom ocu, drugu Starom
(1922. – 2010.)
Pajo Pakšu


Vi koji ste došli do kraja ovog opsežnog intervjua, čak i pročitali ovu odličnu priču na kraju, poslušajte i megahit Septice - Sočne ženske, a jerbo ista na dan objave ovog teksta svira u osječkom Mini Teatru:




 Stranica prilagođena ispisu
11-20-2010 10:01:04 pm :: nenoos
Nužno je raditi besple, jer kada radiš za pare, onda te nitko ne doživljava za ozbiljno. Bolje džaba pisat, nego džaba spavat'. Bolje džaba pisat' i džaba objavljivat', nego sve to radit' za pare ili uopće ne pisat'. A i zdravo je prste gibat'...
11-21-2010 04:25:35 am :: andjusticeforall
Što se tiče vještine gibanj prstiju po tipkovnici, dva od niza aktera intervjua marišu cca 150 otkucaja u minuti....

Ovo gore je zapravo izazov, sekudanti se mogu dogovoriti Smile
11-21-2010 10:43:36 pm :: krajken
Ja kucam 22, al' nemam pogriješaka! >Smile
11-22-2010 07:28:37 am :: nenoos
Ja kucam toliko da više nema oznake na tipkama A,S,D....ili je to od video gamesa?
11-22-2010 11:13:28 am :: Mladjo
zaboravio si w Smile

svaka čast na trudu! da ste bar iznajmili vremeplov pa ga upitali koju o rezultatu subotnjg derbija Smile

i ono što me oduvijek zanimalo; zašto osječani kažu budika a vinkovčani budica?!
11-22-2010 11:51:30 am :: andjusticeforall
E pa sad, ne moš baš sve otkriti.

A rezultat derbija se znao unaprijed Smile Smile










Top leglo americkog st...
Javi se ženo usamljeno...
Bojleri, elektricni, p...
Odgajivacnica Petar Ve...

Moj profil

Korisničko ime:
Lozinka:


Zaboravljena lozinka
Novi korisnik!

Posjetitelji

Ukupno online:156

Registrirani online (): Nitko


Objektiv031

Pogled prema mostu

Propustili ste? Pogledajte!