Barutana: Predstave 'O prijateljstvu' i 'Garbage Epic'

U subotu i nedjelju, 04. i 05. rujna 2010. godine, u osječkoj Barutani (Tvrđavica 192, Osijek), gostuje kazališna skupina De facto koja će se predstaviti dvijema koprodukcijama sa zagrebačkim Teatrom &td – predstavama „O prijateljstvu“ i „Garbage Epic“ redatelja Saše Božića.

O prijateljstvu
Subotu, 04. rujna 2010. u 20 sati

Garbage Epic
Nedjelju, 05. rujna 2010. u 20 sati

Predstava „O prijateljstvu“, inspirirana filmovima Ingmara Bergmana („Persona“) i Federica Fellinija („Satyricon“), propituje vječnu temu prijateljstva, ali i odnose kazališnog i filmskog medija, dok „Garbage Epic“ kombinira formu trailera, ideju komičnog tijela i melankoliju.

Garbage Epic

Autori: Marko Jastrevski i Saša Božić
Izvedba: Marko Jastrevski
Glazba: Schubert: Der Tod und das Mädchen, D.810 I.Allegro
Zvuk: Damir Šimunović
Produkcija: de facto

Projekt Garbage Epic započeo je kao istraživanje Marka Jastrevskog u sklopu projekta Nomad Dance Academy 2008.

Garbage epic zamišljen je kao umirujuća, polagana komedija zavođenja koja je u isto vrijeme prožeta melankolijom. Rad predlaže 2 tipa kretanja: jedno koje počiva na reprezentaciji figurativne i skulpturalne geste i drugo temeljeno na ideji komičnog tijela.

Konceptualno, projekt se zanosi idejom trailera, najave neke neobične epske radnje. Sama forma trailera, filmske najave, inzistira na brzini, akumulaciji naizgled nepovezanog materijala, svojevrsnoj montaži atrakcija koje žele svojom spektakularnošću „kupiti“ potencijalnog gledatelja.

Ono na čemu počiva dojmljivost izvedbe jest tjelesna i posebice facijalna ekspresivnost Jastrevskoga, koji ima zadivljujuću sposobnost naizmjeničnog prikazivanja cijelog raspona osjećaja, ponekad samo najjednostavnijim, a opet toliko sugestivnim migom oka... Komedija koja zahvaljujući pojavnosti plesača Jastrevskog na mahove u um prizivlje neke od antologijskih scena Charlieja Chaplina, posebice kada se plesač nalazi u situacijama grotesknog gega, a potencira ih svojim začudnim licem koje kao da se pita kako li se samo našao u takvoj okolnosti... Takovi pogledi upućeni u gledalište potvrđuju najavljenu melankoliju, koja sasvim potiho obuzme i gledatelja, a da ni sam ne može odrediti njezin uzrok. (Zrinka Zorčec: Vjesnik)

Sadržaj predstave »Garbage epic« čine nagomilani počeci; sve sami pokušaji do novih pokušaja. Njihov se protagonist klima i sagiba, juriša i naglo zastaje, trza i začuđuje naglom »krutošću« svog tijela, ali kao da ga najviše zanima početi još jednom, početi iznova, ostati što dulje u startnoj poziciji. Neobično živa, stalno pokretna granica ozbiljnog i neozbiljnog najzanimljiviji je element ove predstave... »Garbage epic« odredila bih kao inspirativno istraživanje inventara komike, prvenstveno one filmske i cirkuske, najavljujući ujedno nove žanrovske izazove u domaćem glumištu. (Nataša Govedić: Novi list)



O prijateljstvu

Koncept i režija: Saša Božić
U suradnji sa izvođačima: Petra Hraščanec-Herceg, Mirela Videk, Marko Jastrevski, Silvio Vovk
Suradnik za pokret: Ksenija Zec
Kostimi: Zdravka Ivandija
Zvuk i izbor glazbe: Damir Šimunović
Svjetlo: Bruno Pocheron
Koprodukcija: SC-Kultura promjene - Teatar &TD i de facto

Projekt je kazališni esej na temu enigme prijateljstva, pri tome raspravljajući odnos kazališnog i filmskog medija. Kao početna točka istraživanja služi tretman filmskih autora naspram zadane teme: istospolnog prijateljstva. Bergmanov film Persona minimalistička je studija misterije ženskog prijateljstva, dok Federico Felini u svojoj maestralnoj obnovi antičkog Rima, pristupa muško-muškom prijateljstvu u namjerno fragmentiranim slikama eksplozivnog semanticiteta. Rad nastavlja istraživanje i kreaciju hibridnih formi, koje idu izvan granica kazališnih ili plesnih predstava. Redateljski postupak ukazuje na razliku gledateljeve percepcije u kazalištu i na filmu, baveći se fokusom i onim što se vidi (prikazuje), nadaje gledateljevom pogledu, baveći se pitanjima transpozicije medijski posredovanih realnosti, narativnih paradigmi i strategija generiranih u okolišima različitih umjetničkih izraza: kazališta i filma.

Govorimo o prijateljstvu.
O načinu kako se o prijateljstvu govorilo. Jer ono samo ne postoji.
Ako postoje samo konstrukcije, paradigme, dispozitivi, diskursi, varijante prijateljstva, onda možda govorimo o prijateljstvu, nikako o prijateljstvu. Da bi se govorilo o prijateljstvu uvijek se mora govoriti o onome što nadmašuje konstrukcije, paradigme, dispozitive, diskurse, varijante. Protiv varijanti historizma kojem su njegovi predmeti jednakovrijedni, za kojeg ti predmeti zapravo niti ne postoje - opklada ili pakt. Na to računam.
No budimo oprezni. Ako govorimo o prijateljstvu, na kraju možda više nećemo biti prijatelji. Razdvojili smo se zato što smo si došli preblizu ili zato što smo se međusobno suviše udaljili.
Alexandar Garcia Duttman: Prijatelji i Neprijatelji.Apsolutno

Posebnost predstave sastoji se u gostovanju francuskog umjetnika Brune Pocherona, jednog od top europskih light designera, stalnog suradnika imena poput Xavier Le Roya, Eszter Salamon, Martena Spangberga i drugih.

O prijateljstvu se sastoji iz dva jasno odijeljena dijela:

1.dio: Persona
Personu nazivam komornim radom. Ona je poput komorne glazbe u kojoj se kroz izrazito malen broj glasova i figura istražuje bit određenih motiva. Pozadine su ekstrapolirane, smještene u maglu. Ostalo je destilacija. (Ingmar Bergman)
Persona nastaje po motivima Bergmanova scenarija, suprotstavlja scenarij i sam film u smislu Bergmanove ideje o tom filmu kao komornoj muzici. Rasprava određenih problema koje povlači film: težina istinske komunikacije između ljudskih bića i esencijalno egocentrična priroda umjetnosti prenešena je u pitanje glasa, vlasništva nad glasom ali i pogledom.

2.dio: Satyricon
Ideja muškog prijateljstva viđena je kroz problematiku nedovršenih priča, narativa iz kojih su izgubljeni ili izostavljeni govoreni djelovi. Fragmenti filma prenešeni su na izvođačka tijela u ideji tjelesnih i glumačkih kopija i ready madeova. Satyricon crpi svoj interes iz prijašnjih istraživanja koreografskih, tjelesnih ready made-a, proizvodne (ne)propusnosti kazališnog jezika te fragmentiranja i stilizacije izvedbenih alata u nizove smiješnoga, glupoga, nelogičnog, hibridnog, apstraktnog tjelesnog ponašanja.