Osječki su studenti zanimljivi, jer imaju drukčiju kreativnost

Za hrvatske kazališne prilike Osječanin Alen Čelić (1970.) ima prilično neobičnu diplomu - studija pantomime Visoke škole za scenske umjetnosti (Folkwang Hochschule) Essen. Studij je jedinstven prema tome što ima prilično raznovrstan izbor smjerova - od svih rodova i žanrova glazbe do svih instrumenata, režije, mjuzikla, pantomime, glume, plesa i slično. Studij pantomime zapravo je dramski studij fizičkog teatra s komediografskim elementima, a poseban je i ekskluzivan i prema tome što je u Njemačkoj jedino ondje moguća takva koncentracija profesora. Učenik Jacquesa Leqoca bio je i Alenov profesor. Već nekoliko godina Alen na splitskoj Umjetničkoj akademiji predaje scenski pokret, a put ga je ovih dana vratio u rodni grad.

Mnogi pamte tvoj “Hotel Memorial” i “Moby Dicka”. Što te nakon gotovo deset godina dovelo u Osijek?
- Kao gost docent predajem osječkim studentima treće godine scenski pokret, a studentima druge asistiram na predmetu glume. To znači da ću ovaj semestar češće boraviti u Osijeku. Prošlo sam ljeto u Požegi održao desetodnevni kampus, koji je rezultirao dvjema kraćim predstavama - “TOP - tečaj odvikavanja od pušenja” Borisa Senkera, te u suradnji s Majom Đurinović “PUF - put u fijakeru”.

Posljednjih nekoliko godina živiš i radiš u Splitu, no vjerujem da tvoja putanja od Osijeka do Splita nije bila pravocrtna?
- Godine 2001. i 2002. sudjelovao sam na Splitskom ljetu, potom u Düsseldorfu radio jednu plesnu predstavu, kao i još neke samostalne projekte u Kölnu. U Berlinu sam upoznao svoju sadašnju suprugu, koja je ondje bila na poslijediplomskom nakon studija slikarstva u Rimu. Za, kako smo tada mislili, privremeni povratak u Hrvatsku, tj. Split, odlučili smo se prije nego nam se rodio sin. Naš boravak u Splitu trebao je ovisiti o prilikama, kako se snađemo. Kao slobodnjak, gdje god dođem uvijek krećem od početka, od nule. Srećom, u Splitu se u to vrijeme osnivao glumački odsjek na umjetničkoj akademiji pa sam počeo predavati scenski pokret, a usput i osnove akrobatike, mačevanje, scenske borbe i psihofizičku pripremu glumca. Trenutačno sam na petoj godini mentor za monodramu. Nezaposlen sam, snalazim se na sve moguće načine pa vodim i radionice.

Stigneš li se baviti aktivnom glumom?
- Volio bih više raditi, no kazališna scena u Splitu nije baš plodna. Osim HNK, Gradskog kazališta mladih i Gradskog kazališta lutaka, nema alternacija, barem ne u nekom profesionalnijem smislu. U Gradskom kazlištu mladih prije dvije godine radio sam jedan svoj projekt fizičkog teatra. Odjeci su bili dobri, Jasen Boko je napisao da je to “majstorstvo fizičkog teatra”, ali smo predstavu izveli samo nekoliko puta pa je računica na kraju bila loša. S DVD-om u ruci, pokucao sam na vrata nekih zagrebačkih kazališta, ali se pritom nisam baš dobro osjećao.

Posveta Mati Parlovu

Jesi li objesio “kopačke” o klin?
- Nisam odustao, ali neminovno povremeno gubim energiju. Radio sam u međuvremenu druge projekte, ali u vlastitoj produkciji, za što sam dio sredstava dobio od Grada Splita. Zainteresiranih za mimski teatar uvijek ima, pitaju kad će ponovno biti ta, ili neka slična predstava, no meni je to prilično neisplativo. Pokušat ću tu produkciju ustaliti kroz udrugu.

Imaš li ekipu istomišljenika s kojima bi radio? UAOS je iznjedrio nekoliko naraštaja lutkara i glumaca voljnih oživjeti izvaninstuticionalni ili možda rock'n'roll teatar kojim si se nekoć bavio?
- Imam ekipu, ali nemam slobodnog vremena. Rado sam se odazvao pozivu u Osijek, jer sam radeći s osječkim studentima uživao i u Požegi. Jako mi je zanimlji profil ovih studenata, jer su glumci i lutkari, ali i kreatori. Nose jednu drukčiju kreativnu notu, nego klasičniji glumci u Splitu ili Zagrebu. Čini mi se da su otvoreniji za međudiscipline koje su meni zanimljive, slične mojoj izobrazbi pa se tu izravno nalazimo, istražujemo. U Osijeku mi je jako lijepa atmosfera - radna, kreativna i prijateljska, što se ne događa često. Kao Osječaninu, meni to mnogo znači i svaki put kad dođem, obnavljam neka sjećanja.

Nikada nisam bio mainstream

Jesi li ikada požalio zbog specifičnog studija koji si upisao jer čini se da ni društvo ni vrijeme nemaju previše sluha za pantomimu?
- Nekada i požalim, no naučio sam drukčije, neobičnije pristupe, eksperimentirao, istraživo, a to je ono što nikada ne bih mijenjao. Dio toga nalazim u Osijeku, više nego u Splitu. U Zagrebu nikada nisam radio, iako sam prije desetak godina nešto pregovarao s EXIT-om. Tada sam živio u Njemačkoj, pa mi to nije bilo usput. Danas mi se teže odlučiti na “điravanje”, malo sam se izmorio, odustao od pitanja, traženja, kucanja...

Ispada da se uvijek u konačnici bolje prikloniti mainstreamu?
- Nikada nisam bio mainstream i nisam mu se priklonio. Imao sam sitna iskustva u HNK-u, ali mi to nije bilo zanimljivo. Održavam kontakte s Njemačkom, jer su mi te spone važne.

Snimio si i reklamu?
- Bio sam detektiv u reklami za salamu. No, većina me muških nije niti zamijetila zbog Nikoline Pišek i njezinog dekoltea u prvom planu.

Zlatne rukavice Mate Parlova

Teatar nije jedino čime se baviš?
- Sviram tzv. džentlmen-pop, a imao sam i nekoliko koncerata u Splitu, solo ili s bendom “Novi gondolijeri”. Ja sam autor stvari koje sviramo, sviram gitaru i pjevam. Surađujem s bubnjarom Veljkom Popovićem, slikarom i animatorom, također asistentom na splitskoj akademiji. S njim već nekoliko godina pripremam projekt “Zlatne rukavice Mate Parlova”. Polazište su načela fizičkog i mimskog teatra, no konačnu formu još ne znamo. Osim nas dvojice, sudjelovat će i Goran Marković, student 5. godine glume, te Nada Kovačević iz Gradskog kazališta mladih Split. Još uvijek nismo osigurali financijsku stranu pa ne znam hoće li to biti low, medium, ili no budget projekt, hoću li angažirati studente, amatere...

Tekst: Narcisa Bošnjak/Glas-Slavonije.hr