Iz šešira: Muzej suvremene gluposti

Prošlog je petka, nakon godina čekanja, u prijestolnici otvorena zgrada novog suvremenog Muzeja suvremene umjetnosti. U izgradnju i uređenje muzeja i okoliša utrpano je preko nevjerojatnih 400 milijuna kuna (vrijednost prvotnog ugovora bila je oko 200 milijuna kuna), a izgradnju su zajednički financirali Grad Zagreb i Vlada Republike Hrvatske. Uzrok naraslim troškovima bili su dodatni radovi, raspisivanje natječaja za angažiranje novog izvođača za dovršenje radova na zgradi, zbog nesporazuma i nekakvih problema s neplaćanjem prvom izvođaču, nabava nove opreme za muzej, uređenje okoliša, reprojektiranje i druge slične sitnice, zbog kojih je prvotni proračun duplo probijen. Zanimljivo je i kako je ugovor o izgradnji potpisan 2001. godine, s planiranim dovršenjem 2006. godine. Kako su godine odmicale, rokovi su se kontinuirano prolongirali i probijali, da bi se zatim opet prolongirali i opet probijali, a iznosi su proporcionalno rasli. Tri i kusur godine nakon predviđenog roka, muzej je konačno "otvoren" i "predstavljen" javnosti 11. prosinca 2009. u 20:00 sati. Tipična i ni po čemu neuobičajena priča u domeni javnih radova u ovoj državi.

Naravno, po hrvatskom običaju, na svečanom i velebnom otvaranju dogodila se još jedna velika svinjarija. Naime, kako je činu otvaranja tog giganta hrvatske umjetnosti i kulture prisustvovao i velik broj "uglednika" i "velikodostojnika" prvog reda (premijeri, gradonačelnici, ministri, političari, dužnosnici, kulturnjaci, umjetnici i ine elite, svi praćeni televizijskim kamerama i novinarskim fotoaparatima), te se primjenjivao odgovarajući protokol radi njihove sigurnosti, zaštite eksponata, te televizijskog prijenosa, ogroman broj ljudi sa službenim pozivnicama (podijeljeno ih je preko pet i pol tisuća) bio je osuđen na čekanje ispred muzeja na svoj red za ulazak. Čekanje je trajalo tek oko sat i pol vremena, obogaćeno razigranim vjetrom i osvježavajućom kišom posebno priređenima za tu priliku, na nepodijeljeno i iskreno oduševljenje tisuća zahvalnih ljubitelja suvremene i umjetnosti općenito, od kojih je polovica, shrvana emocijama i išibana vjetrom, otišla kućama bez da su uopće stupili u taj hram kulture (niti to u skoroj budućnosti namjeravaju učiniti). Kada su djelatnici konačno otvorili vrata muzeja najupornijima među okupljenim normalnim građanima, više nije bilo bitno ima li netko tu famoznu pozivnicu ili ne, jer puštali su sve. Za utjehu, pored ovog besplatnog vikenda, uprava muzeja velikodušno je ponudila svima besplatan ulaz i u sljedeću nedjelju. Velike li utjehe.

U isprici koja je promptno izdana (a vrlo moguće pripremljena danima prije otvaranja), između ostalog se navodi da su zbog izvanredno velikog odziva mnogi posjetitelji, nažalost, čekali vani na ulazak. Uistinu izvanredna opservacija. Kojeg su jarca u prvom redu išli distribuirati tolike silne pozivnice kada su od samog početka znali da ne mogu odjednom primiti tolike posjetitelje? Zato što, kao i većina institucija, ustanova i službi u nas, rade stvari ofrlje. Otvorenje su organizirali samostalno, ambiciozno, aljkavo, bez prave analize i plana. Nadali su se valjda, kad su se već zaletjeli s pozivnicama, da će se sve samo već nekako posložiti, što se baš i nije dogodilo. Usprkos svojih očitih kardinalnih promašaja, umjesto da pošteno priznaju kako su zabrljali, imaju obraza da u isprici onima koji su se ispred zatvorenih vrata smrzavali proglašuju otvorenje "veličanstvenim", "fenomenom", te još zaključuju kako je zahvaljujući njemu Zagreb postao "svjetska metropola", te da je u svijetu normalno da "tisuće ljudi, s pozivnicama, strpljivo satima stoje u redu da bi ušli na kakvu atraktivnu izložbu". Tako se baš i nije činilo onima koji su izvana pola sata bespomoćno gledali u najsuvremeniji LED displej (koji se novcem poreznog obveznika može kupiti) s ohrabrujućim natpisom: "Poštovani posjetitelji, ispričavamo se što ste čekali i obavještavamo vas da će za 5 min ulaz konačno biti otvoren.".

Zapravo, uopće nas ne treba čuditi što se Muzej suvremene umjetnosti ponio kako se ponio, jer trenutno zapošljava ukupno 35 stručnih djelatnika, od kustosa i konzervatora, do receptanta i čistačice. Taj je broj daleko premali za, kažu, najveću muzejsku instituciju u zemlji, bogatu i kvadratima i umjetničkim djelima (prvih ima petnaest, a drugih dvanaest tisuća). Prema nekim standardima, za normalan rad muzeja takovih gabarita trebalo bi tri puta više djelatnika, za čije zapošljavanje grad, nakon što se toliko istresao, naravno, nema novaca, pa se ovi moraju snalaziti kako najbolje znaju, a pokazalo se da baš i ne znaju.

U konačnici, jedina stvarno mjerodavna ocjena uspješnosti i kvalitete svakog, pa i tako i ovog suvremenog muzeja jest njegova prepoznatost od strane publike, odnosno posjećenost. Samo dolasci građana u muzej pokazati će je li on ispunio svoju svrhu i hoće li doista biti uspješan i perfektan i sjajan i metropolističan kako si neki unaprijed utvaraju. Ako nastave s dosadašnjom praksom, teško da će im i onaj tobogan pomoći.

Detaljniji prikaz organizacijskih promašaja, te više o muzeju može se pročitati ovdje:


Kolumnist: Oto Wilhelm [blog]