Iz šešira: Ukrotiti vjetar

Ovog tjedna neću razglabati o uobičajenim dešperatnim, depresivnim i besmislenim dnevno-političkim temama iz bliže i dalje okolice na koje su čitatelji ove kolumne manje-više naviknuti. Tekst će biti o nečemu izvanrednom, poletnom i, nadajmo se, motivirajućem. Tematski i geografski spustiti ćemo se dosta južnije, u Afriku, u Republiku Malawi. Uvod je malo dulji, ali izdržite, jer se isplati.

Republika Malawi kopnena je država na jugoistoku Afrike, okružena Zambijom, Tanzanijom i Mozambikom (sve egzotičnije od egzotičnijeg). Preciznih podataka nema, ali procjenjuje se kako Malawi danas ima oko 15 milijuna stanovnika, a površina mu je 118.482 kvadratna kilometara (od čega čak 24.400 km2 otpada vodene površine, a najviše na jezero Malawi, po kojem je država i dobila ime). Gledajući ukupnu površinu, Malawi je velik poput dvije Hrvatske i jedna je od manjih afričkih država. Čak i po niskim afričkim standardima, Malawi je slabo razvijena i izrazito siromašna zemlja, prilično ovisna o stranoj pomoći, te stoga bremenita problemima koji su nam već odavno postali normalni i uvriježeni kada razmišljamo ili govorimo državama Afrike, poput epidemije AIDS-a (15% populacije je zaraženo, a oboljeli zauzimaju 70% bolničkih kapaciteta), visoke stopa mortaliteta novorođenčadi, povremene gladi, kratkog životnog vijeka (prosječna očekivana starost je tek 40-ak godina), slabe infrastrukture, lošeg obrazovnog sustava, itd… Oko polovice stanovništva živi ispod granice siromaštva, a nominalni bruto domaći proizvod po glavi stanovnika je 312 dolara (za usporedbu, u nas je preko petnaest tisuća). Glavna gospodarska aktivnost je, naravno, poljoprivreda, kojom se bavi 90% radno sposobnog stanovništva, i koja je zaslužna za trećinu bruto domaćeg proizvoda i skoro sav izvoz, a najvažnija izvozna kultura je duhan.

Do 1964. godine, Malawi je bio poznat kao Nyasaland, te je bio dio britanskog carstva. Te je godine mirnim putem proglašena neovisnost i vlast je preuzela Malavijska kongresna stranka i njen predsjednik Hastings Kamuzu Banda. Oni su, tipično za Afriku, uspostavili klasičan jednostranački sistem, a Banda se ubrzo, opet tipično i očekivano, proglasio doživotnim predsjednikom države. I vladao je tako Banda sve do 1994., kada je demokracija ipak dopuzala u Malawi, organizirala izbore, otjerala partijce s vlasti, uvela višestranački sustav, koji i danas (kako-tako) funkcionira.



U zaostalom ruralnom (a kakvo drugo bi moglo biti?) seocetu Masitali na zapadu zemlje, u siromašnoj deveteročlanoj poljoprivrednoj obitelji koja uzgoja kukuruz i duhan na sitno, živi William Kamkwamba, mladac rođen 1987. godine. Mladi William Kamkwamba je u 14. godini života bio prisiljen prekinuti školovanje (ništa neuobičajeno za te krajeve), jer si njegovi roditelji nisu mogli mogla priuštiti plaćanje školarine u iznosu od 80 dolara. Kako je želio biti barem automehaničar, a ne obični seljak poput svog starog, izobrazbu je nastavio na vlastitu ruku, posjećujući lokalnu biblioteku u kojoj je čitao stručnu literaturu iz fizike, elektrotehnike i sličnog, te je tako naletio na nekakav udžbenik o energiji na čijim se koricama nalazila fotografija vjetroparka. Ta je slika ostavila snažan utisak na Williama, te kako u Malawiju barem vjetra ima napretek, odlučio je izgraditi vlastitu vjetrenjaču, kako bi mogao čitati i po noći, a ne ići na spavanje u sedam navečer kao ostatak Malawija. Kako novca nije imao, materijal i dijelove za svoje životno djelo tjednima je skupljao po raznim smetlištima i otpadima, uz (očekivano) nerazumijevanje i izrugivanje lokalnog stanovništva i slabu podršku roditelja. Trajalo je to dobra dva mjeseca, no William je na koncu ipak izgradio svoju prvu vjetrenjaču, koja je bila sastavljena od plastičnih kupaonskih cijevi, traktorskog ventilatora, dijelova automobila, stražnjeg kotača od bicikla, dinama, 16 čepova od Carlsberga i raznog drugog otpada. Vjetrenjaču je spojio na transformator kućne izrade koji je pak napajao stari akumulator. Proizvodio je dovoljno struje za par sijalica i radio. Vrlo brzo se za njega pročulo u okolici, ljudi su se dolazili diviti njegovoj umješnosti, te su ga malo manje smatrali čudakom, kada bi im dopustio da napune mobilne telefone njegovom strujom. Vratili su ga u školu o državnom trošku, priča o njemu je dospjela u nacionalne novine, vijest se proširila blogosferom, zapazili su je ljudi koji su organizirali TED (Technology Entertainment and Design) globalnu konferenciju u susjednoj Tanzaniji, te ga pozvali ga na istoj sudjeluje. Bilo je to prijelomne 2007. godine. Njegov kratak, zbunjen i emotivno nabijen nastup inspirirao je i impresionirao prave ljude, koji su financirali njegove daljnje projekte, te tako osigurali zdraviji, sretniji i sigurniji život Williamu, njegovoj obitelji i cijelom selu (nove vjetrenjače, pumpa za vodu, sistem za navodnjavanje…). Lavina, odnosno uragan, bila je nezaustavljiva; o njegovom životnom pothvatu napisana je knjiga (raspoloživa na Amazonu: http://bit.ly/Kamkwamba), mladi William danas planira nove i naprednije projekte, često putuje svijetom, drži predavanja, gostuje na konferencijama, televizijama, internetima…



Izgradivši svoju prvu klimavu vjetrenjaču, William Kamkwamba stubokom je promijenio vlastiti život, život svoje obitelji, život cijelog sela, cijele Afrike, te živote svih koje je njegova priča inspirirala. Zapravo, William Kamkwamba promijenio je cijeli svijet.

Video Williamovog izlaganja na TED-u u Tanzaniji iz 2007. godine koji ga je vinuo u oblake:


Williamova web stranica:


Kolumnist: Oto Wilhelm [blog]