Studentska borba: Umorni Balkan

Razmišljajući i pišući o narodima koji stoljećima obitavaju u gudurama balkanskog gorja, zapadnjaci su oduvijek gajili neobičnu fascinaciju prema ovim prostorima gdje su se bezbroj puta pripremale sablje i barut u ime novih gospodara i njihovih ideja. U antička vremena Rimsko se carstvo ovdje prelomilo na dva dijela, preko glava balkanskog življa u srednjem vijeku šamarali su se rimski papa i carigradski patrijarh, Osmanlije su rovarili i miješali Europu s islamiziranim Orijentom stotinama godina, a novo doba dočekali smo kao tampon zonu dvaju ideološki različita bloka, istočnog i zapadnog. I onda ne čudi kada poljski književnik Andrzej Stasiuk kaže kako je upravo Balkan ''podsvijest Europe'', čvorišna točka u kojoj se u jednostavnom, ali opet grubom obliku, manifestiraju skrivene tendencije i ambicije bjelosvjetske gospode Zapada, istih onih koji će u patronizatorskoj maniri balkanskim barbarima nametnuti osjećaj niže vrijednosti zbog srama od prirode vlastite ćudi. Ali, i Balkan je postao izmoreni starac, dosta mu je eksperimentiranja i različitih ideala… Tako bez previše vjere u vlastite potencijale i Hrvati, u ovo postmoderno doba, polako tonu u bljutavu juhu začinjenu apatijom i čudnom ogorčenošću. Teško se hrvamo sa spoznajom da je san o vlastitoj državi postao tek surova java gdje vlada logika nepotizma, političke podobnosti i nesuvislog birokrtatizma. Koristeći postojeće kanale djelujemo poput miševa u labirintu, prešutno prihvaćamo misao ''tko jači taj kači'', i tek ponekad mlako reagiramo u trenucima krajnjeg očaja, ali ipak nedovoljno snažno da bi zaškripale fotelje u parlamentu. Svako radikalno promišljanje o modificiranju društveno-političkih odnosa doživljava se kao hereza, relikt nekog još goreg prošlog režima ili izmišljotina trulog Zapada. Previše su nas osvješćivali, mijenjali, dijelili...

Pobuna studenata diljem zemlje doživljena je kao skok u mrzlu rijeku. Narodu samo što srce nije stalo; nekima od sreće, drugima zbog prijezira, a vjerojatno je ipak najviše bilo onih koji su svjesno odabrali biti ništa drugo doli masa bez jasnog stava prema konkretnim događanjima. Iako je, više ili manje opravdano, prosvjednicima nerijetko bio predbacivan nedostatak čvrste ekonomsko-pravne teorije po pitanju njihovih zahtjeva za besplatno obrazovanje, ne može se zanijekati jasnoća njihovog glavnog cilja, isto kao što je gotovo nemoguće progledati kroz prste političkim operaterima naših života čiji su iracionalni i bahati postupci nabili još nekoliko novih kompleksa kolektivnoj psihi hrvatskog naroda. Bez obzira na to što blokade fakulteta i poneki ulični prosvjed nisu ispunili svoju svrhu, njihova se vrijednost očituje u gotovo didaktičkom smislu upoznavanja ljudi s konceptom građanskog neposluha. Za razliku od prijašnjih prosvjednih događanja, studentska buna je nadišla tzv. kulturu ulice i okrenula se intelektualizaciji cijelog procesa. Prepoznavanje obrazovanja kao esencijalnog faktora u izgradnji društva, nečega što treba biti dostupno apsolutno svima koji su spremni poštivati akademske norme bez monetarnog uvjetovanja, dočekano je na nož od strane kritičara različitih fela. Bez gotovo ikakvog uporišta u činjenicama, pričalo se i pisalo o dirigiranju studentskih prosvjeda od strane različitih političkih opcija, spominjao se tobožnji studentski dilentantizam i bijedni uspjeh na fakultetima koje pohađaju itd. Svakako jedan od zanimljivijih načina reagiranja na studentske zahtjeve bio je onaj od strane ljudi koji su svoj studij plaćali, pa sada zazivajući potrebu za stvaranjem radnih navika i poštivanja nekakvih sustava vrijednosti (kroz prizmu tržišnih odnosa i dijagrama s Wall Streeta, naravno) u prilično djetinjastom i zavidnom tonu škrguću zubima i govore kako bi svaka od ovih vucibatina trebala plaćati svoj studij ukoliko je, primjerice, bila sedma na upisnoj listi iz povijesti i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Umjesto da se ujedine u borbi za dobrobit kolektiva, studenti su si međusobno pobacali klipove pod noge. Bez obzira na to što savjest onih kojima se vlada pa čak i brojke onih koji vladaju govore da se može, smije i mora. Ne potrudivši se previše, kritičari navedenih događanja pretvorili su jednu benevolentnu i plemenitu zamisao u apstrakciju, napad na sustav i vlastiti džep. Kao da je riječ o hiru na čijim će krilima ovi buntovnici letjeti kroz čitav život, kao da ne dolaze neke nove generacije ambiciozne djece roditelja bez prebijene pare. U paradoksalnom i ciničnom svijetu normalno je da društveni ustanak proglasimo nekom novom vrstom konformizma.

Tužno je i teško poput kakvog udarca po leđima kada mladim ljudima njihovi umorni, indoktrinirani ili apatični prijatelji kažu da se nauče ljubiti bič svojih gospodara, jer tako je kako je. Dok glave ne shvate da su ruke njihovih predaka, jednako ljudske i krvave ispod kože, stvorile ovu mrežu koja sputava i sije jad, pa je shodno tome izvediv i reverzibilni proces poništavanja istoga, prkos će rasti na balkanskom kamenu dok Europa ni ne sluteći mirno spava…

Piše: Petar K.