Studentska borba: Studentski plenum kao neposredni izraz 'volje za sve'

Dragi čitaoče, primjetio si proljetos blokade dvadesetak hrvatskih fakulteta i zahtjev za besplatnim visokim obrazovanjem, odnosno ukidanjem studentske participacije u financiranju visokoobrazovnog sustava (školarina). Informacije koje su dolazile do javnosti u najvećem broju slučajeva bile su iz druge ili treće ruke, nelegitimirane od plenuma koji su donijeli zahtjeve ili oblikovane onako kako je odgovaralo određenim političkim, ekonomskim ili nekim drugim interesnim grupama. Pred početak nove akademske godine, koja će izvjesno biti obilježena studentskom borbom za besplatno visoko obrazovanje, donosimo seriju tekstova sa svrhom da javnost dočeka početak akademske godine upoznata s temeljima studentske borbe i da tako osvještena otvori moguća daljnja pitanja.

1. Dio: Studentski plenum kao neposredni izraz volje za sve

Pitanje na koje valja ovdje dati odgovor jest ono o načinu na koji način biva mišljena volja za sve.

Volju ovdje valja promatrati kao isključivo umski, a nikako nagonski, moment. Jer upravo je um, kao ono smrtnome pripadajuće, a bez-smrtno dodirujuće, prva karakteristika onog pokreta koji svojom filozofijskom utemeljenošću sam sebi odriče mogućnost ideologizacije. Volja za sve je, imajući to na umu, izraz nesebičnosti onih koji su istinskim bivanjem čovjekom došli do duhovnog blagostanja na način spoznaje onog općeg u pojedinačnostima i samog po sebi prema onim drugima. Oni drugi, još neoslobođeni okova mnijenja, pojedinci su koji nemaju nužno pojam o slobodi i duhovnom blagostanju.

U nekoj idealnoj konstelaciji ne bi bio problem da oni oslobođenog duha iskazuju volju za oslobođenjem svih. Međutim, u konstelaciji naše realnosti postoji izvjesnost da institucije države shvate studentski pokret kao ugrozu svojih teško stečenih pozicija koje nose sa sobom određene povlastice. Od tih povlastica neoslobođenu čovjeku najprimamljivija je moć. Pretpostavimo li ovakvu situaciju, tad moramo pretpostaviti i način javne legitimacije volje za sve.

Kada ulazimo u raspravu o mehanizmu javne legitimacije volje za sve tada naša misao mora iz teorijske postati praktičnom. Odnosno, moramo misliti o načinu i vrijednostima usustavljanja ljudske zajednice u neposrednoj stvarnosti, što u ovom slučaju znači konkretno o načinu i vrijednostima usustavljanja Republike Hrvatske. Budući je Republika Hrvatska predstavnička demokracija parlamentarnog tipa, u njoj je tijelo najvišeg stupnja legitimiteta izborno predstavničko tijelo hrvatskog naroda, dakle Hrvatski Sabor. Iznad volje Hrvatskog Sabora jest, može biti i mora biti jedino volja biračkog tijela koje bira predstavnike u Hrvatskom Saboru, odnosno volja naroda Hrvatske. Ukoliko krećemo od pretpostavke da će biti ponovljen način postavljanja narodnih zastupnika u Saboru kakav je bio u proljeće 2009., kada su se narodni zastupnici stavili nasuprot filozofijski utemeljenog zahtjeva manjine oslobođenih, tad je jedino moguće zahtjev legitimirati na način da ga kao svoj private oni koji su posredno zastupljeni u Hrvatskom Saboru. Ovo znači da zahtjev kao svoj mora prihvatiti neoslobođeni dio studentske populacije, kao i šira javnost. Ovo prihvaćanje događat će se na način da osvjestivši problem postavi svaki neoslobođeni pojedinac imperativni zahtjev za rješavanjem problema kao izraz volje za sebe.

Bilo bi krajnje nepotrebno sada izmišljati mehanizam legitimacije kada je savršen mehanizam uveden u vidu studentskog plenuma. Plenum je sastanak ili zasjedanje članova neke organizacije ili izbornog organa u punom sastavu. Po definiciji se dakle radi o tijelu čijem zasjedanju su pozvani prisustvovati svi oni u kojih postoji svijest o demokratskom odlučivanju. Tada svi pozvani, a svjesni nužnosti za izražavanjem vlastite volje, dolaze u priliku legitimirati ili delegitimirati upućeni zahtjev na način izražavanja volje za sve ili volje za sebe.

Piše: Matija Ivanić