Izložba Nike Radić u galeriji Waldinger

Gradske galerije Osijek predstavlja izložbu Nike Radić koja će biti postavljena u Galeriji Waldinger, Fakultetska 7 (Tvrđa), Osijek. Otvorenje će se održati u petak 18. rujna 2009., s početkom u 20 sati. Izložba će biti postavljena do 11. listopada ove godine.

Nikin Životopis

Nika Radić se već nekoliko godina različitim radovima ili različitim oblicima verbalne i neverbalne komunikacije bavi uvijek istim problemom recepcije umjetničkog rada. Recepcija je, naravno, samo jedan posebni vid razumijevanja i sporazumijevanja. Ne želim time reći da se umjetnički rad iscrpljuje na ideji emitiranja poruke, no prisutnost recipijenta je implicitna ideji umjetnosti. Da bi se moglo uopće govoriti o umjetničkom radu, on mora postojati u stvarnome socijalnom kontekstu.

U slučaju Nikinog rada taj socijalni kontekst, osobine i sposobnosti recipijenta zapravo postaju neodvojivi dio rada. Rekla bih čak da je recepcija Nikinog rada zapravo pravi rad, a ono što je izloženo u galeriji samo je stimulans koji tu recepciju treba potaknuti. Naime, ono što je očekivana i tražena recepcija mnogo je šire, slojevitije, složenije od vizualne ili auditivne, ili bilo koje druge percepcije izloženoga, ta recepcija, koja je, ustvari. rad sam, zahtijeva zajedničko iskustvo autora i recipijenta. Nika se pita postoji li takvo zajedničko iskustvo, postoji li ikakvo preklapanje iskustava jer ako ga nema čime se mi uopće bavimo? (Marina Viculin, kustosica izložbe)

Naravno, pitanje je i kako možemo govoriti o recepciji ako iskustvo nadilazi ono što bi se moglo osjetilima dohvatiti u samoj galeriji. Što je onda to što mi možemo ili ne možemo primiti? Pa, vjerojatno je to smisao, razlozi i kvalitete postojanja. To su naše vlastite sposobnosti da ih primimo i da u njima uživamo. Nika se bavila osobinama jezika, omjerima verbalnog i neverbalnog izražavanja, kojima se služimo u komunikaciji (Conversation in Nagarrindjeri), ispitivala je količine predrasuda i opća mjesta koja upotrebljavamo u svojoj prosudbi, a nismo ih svjesni (Zi), ispitivala je razloge odabira određenih oblika komunikacija posve neprimjerenih objektivnim okolnostima u kojima se nalazimo (Tulum)… pokušavajući trasirati puteve kojima smisao dopire do nas.

Načelno pitanje koje možemo postaviti bilo bi: Koliko možemo shvatiti, koliko možemo čuti i prihvatiti od onoga što nam netko govori? Ako ustvrdimo da se ne razumijemo, to bi mogao biti iskreni pokušaj razmjene iskustva, početak komunikacije. No, to zvuči vrlo grubo. Ljudi vole vjerovati kako su shvaćeni, pa im tvrdnja da moramo biti svjesni toga da se ne razumijemo zvuči više kao uvreda nego kao početak nekoga lijepog razgovora.

Često se i sintagma „ja vas ne razumijem“ koristi kao prikrivena uvreda ili kao izraz neslaganja, kao zaobilazan način da se nekome kaže kako govori besmislice. Stoga uvijek moram napomenuti da zaista ne želim izreći nikakav stav prema onome što je bilo izrečeno ili napravljeno nego jednostavno molim da mi se još malo objasni.

Vlado Kristl je volio pričati o toj ključnoj kontradikciji koju umjetnost mora nositi, jer kada je dobra, ona je uvijek razaranje sustava, a izvan sustava sporazumijevanje nije moguće. Tako izgleda da bi bilo normalno, gotovo i poželjno, da se jedan dobar umjetnički rad zapravo i ne može razumjeti, no to, srećom, nije tako.

Nešto istinski novo možemo razumjeti tek na vrlo poznatoj podlozi. Tako je dobar dio Nikinog rada također uspostavljanje neke, svakom prepoznatljive, situacije. To je ono o čemu govorim kad želim napomenuti da je jedan od najvažnijih nesporazuma u vezi sa suvremenom umjetnošću to što se, bez obzira na njihovu formu, umjetnički radovi i dalje otčitavaju kao konzistentni objekti, iako je to, zapravo jedan posve drukčiji oblik obliku izražavanja.

Želimo li pokazati nešto zaista novo, istinski drukčije naići ćemo na gotovo nepremostive komunikacijske probleme. Važan dio naše ljudske naravi čini ta sklonost razmišljanju u prepoznatljivim obrascima. Naša misao, koliko god se mi borili protiv toga, traži i nalazi prepoznatljive obrasce ne bi li nove sadržaje u njih ugurala. Zato je nešto novo i drukčije teško pokazati, nemamo čime i nemamo kako. Nemamo jezika ni oblikovnog principa za ono istinski novo, za ono što izlazi iz sustava.

U Životopisu Nika gradi složenu priču o mnogobrojnim mjestima na kojima je stanovala. O razmimoilaženju svojih sjećanja i sjećanja njezine majke o tome kako su ta mjesta izgledala, što simbolizira vječno nepoklapanje onoga što ja mislim kad nešto pišem, govorim, vidim i onoga što ćeš ti pročitati, čuti, vidjeti. I kada se jako dobro razumijemo slike su izmaknute, kao Nikini tlocrti, postoji uvijek neko sivo polje nepreklapanja u koje se može smjestiti velika ljubav ili potpuno razočaranje, bijes i bol zbog iznevjerenog povjerenja.

Nika pokušava detektirati one točke koje su usmjerile njezinu recepciju svijeta i pita se na koji bi ih se način moglo zabilježiti. Kako te stvarne repere pretvoriti u životopis? Ekstrahira i sažima, retušira i docrtava, a sve to ne bi li se posve jednostavno upitala može li se uopće računati na neku vrstu recepcije?

Tekst: Marina Viculin, kustosica izložbe

Nika Radić, biografija




Radno vrijeme:
- utorak-nedjelja: od 17 do 20 sati
- ponedjeljak: zatvoreno

Gradske galerije Osijek
Galerija Waldinger
Fakultetska 7, HR-31000 Osijek
t: +385(0)31/320-980 / +385(0)31/320-981
f: +385(0)31/320-978
e: [email protected] / [email protected]