Iz šešira: Vrtić za velike

Neki dan je hrvatsku i svjetsku javnost potresla (sic!) vijest kako je policija slučajno, u sklopu redovite akcije prisluškivanja jednog (neimenovanog) registriranog kriminalca i mafijaša snimila 15-ak telefonskih razgovora koje je ovaj u kratkom vremenskom razdoblju obavio s jednim (neimenovanim) ministrom u Vladi Republike Hrvatske. Vijest je procurila baš nekako u jeku smjenjivanja (odnosno, kako je naknadno ustanovljeno, unapređivanja) šefa policije Fabera, te je i vrtićarcima odmah bilo jasno kako su te dvije stvari debelo povezane.

Zašto je tako povjerljiva vijest procurila u javnost? Tko je visoki izvor iz MUP-a koji ju je šapnuo novinarima? Je li to djelo famoznog obavještajnog podzemlja ili pak Karamarkov pritisak na premijera da odustane od napada na Fabera? Možda sam Faber, koji je poznat kao impulzivna osoba kraćeg fitilja? Tko je pak taj navodni kriminalac i zašto ga se prisluškuje? Da nije nesretni bivši tajkun Kutle, kojemu više ništa ne ide od ruke, pa čak niti nešto tako jednostavno kao bijeg od zakona u Bosnu? Njegov uspješniji kolega Glavaš? Sva ta pitanja golicaju maštu i pišu špijunske trilere, ali, naravno, i ostaju bez odgovora. No, ako je cilj doista bio pritisak na micanje prstiju od šefa policije, odmjeravanje snaga i uspostavljanje novih odnosa na relaciji policija-Vlada, onda su urotnici uspjeli u svojoj namjeri. Postignut je nekakav kompromis: Faber je smijenjen, ali ne zapravo, jer će i dalje raditi po svome, baviti se sličnim ili istim poslom, ali u rukavicama i iz malo udobnijeg naslonjača.

Upitana za komentar nemile vijesti, u zadnje vrijeme medijski prilično eksponirana potpredsjednica te Vlade, popularna legalistica Kosorica, izjavila je: Ako se dokaže da se neki ministar zaista čuo 15 puta s registriranim kriminalcem, prema njemu će se jednostavno primijeniti svi oni zakoni kao da je riječ o bilo kojem drugom građaninu. Pred zakonom su svi jednaki. Samo što nisu.

"Sjajno, pravna država će napokon profunkcionirati!", pomislili su ushićeni vrtićarci, da bi se ubrzo prisjetili kako razgovor s bilo kim u ovoj državi (još) nije kazneno niti prekršajno djelo, jer u uređenim demokratskim društvima svatko smije pričati s kim god hoće o bilo kojoj temi. Moralna i etička načela se, naravno stavljaju na stranu, te je najgora stvar koja će se desiti zločestom ministru, ako ikada i saznamo tko je to bio (seljak, zidar, liječnik, pravnik, znanstvenik, vojnik, policajac, tko?) jest tiha prekvalifikacija u saborskog umirovljenika iz zdravstvenih razloga. Gotovo je nezamislivo da bi taj/ta mogao snositi ikakve sankcije, osim ako se nekome gadno nije zamjerio, što je malo vjerojatno. No, najsmješnije od svega bi bilo da su ti nesretni razgovori zapravo vođeni o nekoj sasvim bezveznoj i bezazlenoj trač temi, a oko njih se digla tolika prigušena halabuka (kada je najbolje špricati voćke, kako pošteno zaštiti barku od algi i školjaka, koje odmorište na autocesti prema Splitu drži najbolji dizel i/ili janjetinu…).

Kako je i bilo za očekivati, nedugo nakon izbijanja "afere" uslijedio je i službeni demantij policije koja je putem priopćenja potpisanog od strane komunikativnog policajca Boroveca zanijekala postojanje tih snimki i ponovno istaknula kako takove i slične insinuacije i špekulacije samo štete radu i ugledu policije (a, bogumi, i pomažu nevaljalim kriminalcima, koji sada znaju da više ne smiju zvati ministre tijekom radnog vremena). Kao i mnogo puta prije, takvim demantijima malo tko vjeruje, a posebice mediji, koji naveliko raspredaju teorije o uzročno-posljedičnim vezama u ovom slučaju. No, sve će to ubrzo, kao i toliko puta prije, pasti u zaborav, pometeno nekom drugom aferom/eksplozijom skladišta brašna/eskalacijom trgovačkih odnosa Hrvatske i Tunguzije/erupcijom vulkana nasred Zaprešića…

Kolumnist: Oto Wilhelm [blog]