Vox populi: Javna isprika ravnatelju OŠ Antuna Mihanovića

Otac sam troje djece od kojih trenutno dvoje pohađa OŠ Antuna Mihanovića. Od početka ovog polugodišta u dva navrata dolazio sam u školu kako bih učiteljicu upozorio da se moj sin Dinko, koji ide u 4.b razred, žali na zlostavljanje, te da moli suprugu i mene da ga premjestimo u drugu školu. Učiteljica me uvjerava da se Dinko od početka školske godine ponaša primjereno te da se vidno trudi ne odgovarati na izazivanje, za razliku od prethodnih razreda, kada je imao problema s kontrolom reakcija i povremene agresivne ispade, zbog čega je privatno išao na tretmane psihologu. Nakon što je 17.02. Dinko verbalno maltretiran od veće grupe učenika 4.a razreda, nazvao sam ravnatelja 18.02. kako bih i od njega tražio da nešto poduzme, te ga izvijestio da Dinka nisam poslao u školu jer imam dojam da se nije ništa poduzelo kako bi se maltretiranje zaustavilo.

Dana 24.02. Dinko je pretučen u školi od strane učenika s kojima ide u razred, ima modrice ispod oba oka, natučenu usnicu i masnicu na nozi. Kada sam doznao što se dogodilo otišao sam u školu do ravnatelja i u povišenom ga raspoloženju optužio da unatoč tome što se škola deklarira kao škola bez nasilja (o čemu bi trebao svjedočiti i natpis na ulazu u školu) sustavno zataškava brojne slučajeve nasilja nad učenicima, te da je karijerist kojemu je vlastita karijera bitnija od onoga što se događa u školi. Napominjem da je i moj stariji sin pohađao ovu školu te je bio u više navrata fizički zlostavljan, o čemu smo pravovremeno izvještavali školske službe, no bez ikakvog rezultata. To je naposlijetku rezultiralo i teškom tjelesnom ozljedom – učenik koji ga je povremeno tukao još od vrtića jakim udarcem nogom slomio mu je prst desne ruke, za vrijeme nastave! Nakon toga nas nitko iz škole nije kontaktirao, osim policije koja je intervenirala po službenoj dužnosti i uputila nas da s obzirom na težinu ozljede imamo pravo podići tužbu protiv škole, što smo odbili. Isto tako, mlađa kći dobila je udarac šakom u glavu od kolege iz razreda, što je također prošlo kao da se nije dogodilo. Isti dan, poslijepodne, odlazim sa suprugom na razgovor s učiteljicom i zahtijevam da se istraži kako je i zašto Dinko pretučen u školi, koja je eventualna Dinkova uloga u izazivanju tog događaja te da nas ravnatelj izvijesti što će se u školi poduzeti kako bi nasilje prestalo. Rekao sam i da Dinka neću slati u školu dok se nešto pozitivno ne pokrene.

Dana 25.02. u školi je prosvjetna inspekcija, kojoj smo se nevezano za ove slučajeve nasilja obratili još 04.02.2009. i pismeno žalili zbog odbijanja školske defektologinje da individualno radi s Dinkom. Dinko je, naime, dijete sa specifičnim poteškoćama u učenju – ima dijagnosticirane disleksiju i disgrafiju, što je po mom mišljenju jedan od razloga zašto ga pojedini učenici loše prihvaćaju i izvrgavaju ruglu.

Dana 26.02., na inicijativu prosvjetne inspektorice, Dinkova učiteljica nas poziva da sljedeći dan dođemo u školu, kako bi se dogovorili o Dinkovom nastavku pohađanja nastave, što smo, naravno, i prihvatili. Po dolasku u školu uspijevamo razgovarati s učiteljicom, koja je iskreno zabrinuta zbog cijele situacije. Tražili smo razgovor i s ravnateljem, učiteljica ga je pozvala, no nažalost, on je razgovor odbio i rekao da će se mjere vezane uz Dinka poduzimati nakon što dođe rješenje prosvjetne inspekcije. Isto tako, nakon što smo izvijestili prosvjetnu inspekciju da nismo uspjeli razgovarati s ravnateljem, od inspektorice koja je vršila nadzor u školi saznajemo da je ravnatelj izjavio kako neće razgovarati s roditeljima dok mu se Dinkov otac ne ispriča što je vikao na njega.

Kao otac djeteta, mišljenja sam kako ova situacija ne ide u dobrom smjeru po moje dijete, te da je Dinkova dobrobit važnija od moje ili ravnateljeve taštine. Ovom prilikom ja se javno ispričavam ravnatelju OŠ Antuna Mihanovića, gospodinu Josipu Manduriću. Ne bih bio iskren kada bih rekao kako sada više ne mislim da je karijerist i da mu je vlastita karijera ispred dobrobiti djece, ali se iskreno ispričavam zbog tona i mjesta gdje sam to izrekao. Nadam se, da ako već ne može kao ravnatelj shvatiti moj postupak, kao roditelj treba znati kako je teško ostati ravnodušan nakon što vidiš svoje dijete pretučeno. Siguran sam da ravnatelj kao čovjek koji je završio i teologiju zna oprostiti, osobito ako je to u interesu djeteta koje pohađa školu, čiji je on ravnatelj. Osim toga, činjenica je da moja djeca pohađaju ovu školu već deset godina, da do ovog događaja nisam nikada podigao ton ili verbalno napadao bilo koga u školi. Žao mi je što se kod ravnatelja, defektologinje i psihologinje prema nama, roditeljima, iskazuje „uvrijeđeni“ stav, kao prema nekakvoj protivničkoj strani, otkako smo na zajedničkom sastanku u studenom 2008. godine tražili da se Dinku u školi omogući ono na što kao dijete s poteškoćama u učenju po zakonu ima pravo, a to je individualni rad s defektologinjom i psihologinjom. Nadam se da razlog ravnateljeva odbijanja da nas primi na razgovor nije činjenica da smo, nakon što se s Dinkom nije individualno radilo niti nakon navedenog sastanka, podnijeli pismeni podnesak prosvjetnoj inspekciji. Mislim i da je neprofesionalan, nekorektan i neistinit bio osvrt ravnatelja u Slavonskom domu od 28.02.2009., gdje navodi da sam „u svom nestrpljenju preskakao instance“, te da moj sin „manipulira roditeljima jer su mu već govorili o prelasku u drugu školu“.

Uistinu vjerujem da će gospodin ravnatelj nakon ove javne isprike pristati na razgovor, osobito jer se zbog ozbiljnosti proteklih događanja ne može čekati s poduzimanjem mjera koje će spriječiti daljnje nasilje do izdavanja rješenja prosvjetne inspekcije. Kao znak dobre volje i spremnosti da se problem riješi bez dodatnih tenzija Dinka od danas ponovno šaljemo u školu, iako smo zbog nemogućnosti komunikacije s ravnateljem zabrinuti hoće li se dogoditi i još nešto gore od onoga što smo do sada doživjeli.

Hrvoje Domazetović

U Osijeku, 02.03.2009.