GRADSKE GALERIJE OSIJEK: BARUTANA 08: četvrtak, 6. studenoga, u 19.30 sati
ANTONIO G. LAUER a.k.a. TOMISLAV GOTOVAC:
„PERFORMANCE TAPES“, TAPE 1
predstavljanje i projekcija prvog dijela DVD izdanja „Performance Tapes“ I – IV
izdavač: Hrvatski filmski savez, 2008. (izdanje u pripremi)
trajanje (Tape 1): 47 min
uvodno izlaganje i komentari: Antonio G. Lauer a.k.a. Tomislav Gotovac
PERFORMANCE TAPES - Tape 1 :
TRČANJE GOL U CENTRU GLAVNOG GRADA, Beograd, 12. svibnja 1971., u filmu: Plastični Isus, Lazar Stojanović, 1972.
STO (FUĆKANJE) , Zagreb, 12. svibnja 1979, X. Muzički biennale, snimatelji: Silvestar Kolbas, Daniel Riđički, Fedor Vučemilović, Boris Popović
JOE WILLIAMS: ROCKS IN MY BED, Beč, lipanj 2001., glazba: Joe Williams: "Rocks in My Bed“
LEŽANJE GOL NA ASFALTU, LJUBLJENJE ASFALTA (ZAGREB, VOLIM TE!), HOMMAGE HOWARDU HAWKSU I NJEGOVU FILMU HATARI! (1961.), Zagreb, 13. studenoga 1981.
Iz teksta Suzane Marjanić „Antonio G. Lauer ili 'Ja sam usamljeni nosorog. HATARI!': kolažno o akcijama, akcijama-objektima i performansima“, iz DVD izdanja u pripremi (HFS, 2008.):
Izjavom "Umjetnost je, po svojoj suštini, ekshibicionistička. Osnovni je poriv predstavljanje, performance" Tomislava Gotovca a.k.a. Antonia G. Lauera (rođen 9. veljače 1937. u Somboru) možemo krenuti u esejističko i kolažno propitivanje izvedbene strategije njegova nagoga, otvorenoga, anarhičnoga tijela. Naime, kako je to dijagnosticirala Branka Stipančić – u socijalističkoj Jugoslaviji performansi su se mogli odvijati jedino ako, naravno, ne zadiru u političke teme te ako je seksualni element bio umjeren. Izgleda da se upravo iz navedene dijagnoze potiskivanja, zabrane, srama, označenosti otvorenoga tijela može nazrijeti odluka mladoga Gotovaca, prvoga performera na prostorima ex-YU, da se herojski odupre zatvorenoj ideosferi i inicira nagost vlastitoga tijela u okviru općeg anarhoidnog i flower power raspašoja šezdesetih. Inače, Igor Mirković u monografiji Sretno dijete, u poglavlju Veliki goli čovjek (1979.-1981. akcije Tomislava Gotovca), zapisuje kako u kasnijoj fazi realsocijalizma ipak više nije bilo policijskih intervencija povodom Gotovčevih akcija s obzirom da su tada omladinske novine Polet i Studentski list pokazale naklonost i otvorenost prema njegovim umjetničkim uličnim intervencijama i zgražale se nad činjenicom "da se u nas, u zemlji svih sloboda, samo tako hapsi umjetnike, kako se koji pozornik sjeti".
Prvi EU streaker
S obzirom da je ostao upisan u našoj kunsthistoriji, što se tiče izvedbenoga dijela Gotovčeva/Lauerova opusa, kao prvi streaker na području ex-YU, odnosno kao što je istaknuo Marijan Susovski – da je riječ o prvom EU streakeru, krenimo od početka Gotovčeva javnoga ogoljavanja. Dakle, njegovo prvo javno ogoljavanje ostaje poznato kao Striking u centru glavnog grada, što ga je izveo 12. svibnja 1971. u beogradskoj Sremskoj ulici. Ta je akcija-striking (muniranje) poznata i pod opisnim nazivom Trčanje gol u centru Grada (Streaking). Naime, "streaking" označava pojavu na velikim sportskim mečevima i sličnim masovnim okupljanjima, kada nagi fanovi istrčavaju na teren. Gotovčeva akcija, u kojoj je beogradsku Sremsku ulicu pretrčao nag i pritom uzvikujući "Ja sam nevin!", ostala je zabilježena u dugometražnom igranom školskom filmu Plastični Isus Lazara Stojanovića koji je bio zabranjen od 1973. do 1990. godine.
Inače, prvo javno ogoljavanje u Zagrebu Gotovac je ostvario u realizaciji zvukovnoga objekta, akcije 100 (Fućkanje) na Trgu Republike u okviru 10. muzičkog biennala, 12. svibnja 1979., s početkom točno u podne, u kojemu su sudjelovale 102 osobe, određenije, 100 izvođača sa zviždaljkama, jedan voditelj alias Tom Gotovac i njegov asistent Ivan Paić. Rekviziti: 100 zviždaljki, ručni megafon i štoperica. Pritom, u prvome dijelu akcije stotinu djevojaka i mladića zviždalo je na Gotovčev znak prema partiturama ucrtanima u kvadrate unutar kojih su sudionici stajali. Gotovac, odjeven u trenirku, sa žutom šiltericom, sunčanim naočalama i oboružan megafonom, koordinirao je navedenom grupom, a rezultat je bilo zaglušno fućkanje po njegovoj zapovjedi. U drugom dijelu navedenoga kakofonijsko-zviždalačkoga zvukovnoga objekta Gotovac se, na zaprepaštenje većine okupljenih radoznalih promatrača-prolaznika, iznenada razodjenuo, te nag i zviždeći nastavio je po određenom redoslijedu obilaziti na tlu ucrtane kvadrate-partiture. Prilikom navedene akcije, koja je završno uokvirena Gotovčevom nagošću, bile su inducirane i polemike; npr. Ratko Aleksa u Vjesniku od 14. svibnja 1979. zapisuje: "Nikša Gligo, jedan od šefova, uvjerava kako Tom nikome nije rekao da svoj projekt na Trgu želi izvesti gol golcat (nag). Da je to rekao, Nikša bi ga odvratio argumentima kako je i vani body art već mrtva stvar, i da nema smisla." Podsjetimo: u pozadini tog svibanjskog kakofonijsko-zviždalačkoga zvukovnoga objekta, happeninga na jednoj od zgrada dominirala je slika J. B. Tita.
U uličnom performansu u kojemu je ekscentrično izložio nago tijelo svakako stoji kultni performans Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te!), Hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari, 1961., izveden simbolički 13. studenoga (petak) 1981. s početkom u podne sa znakom topa s Griča, kao 10. akcija-objekt (početak Ilice, Trg Republike, Zagreb). Istaknimo kako taj zvučni simbol centra Grada Gotovac koristi u svojim uličnim akcijama/performansima kao znak, komandu početka izvedbe. Riječ je o izvedbenom spoju nagoga, otvorenoga tijela i izjavama ljubavi voljenom gradu: o izlasku iz haustora u Ilici 8, hodanju Ilicom i Trgom Republike, te ljubljenju asfalta. Kostimografija: nago tijelo, izbrijana glava, izbrijane obrve, sat na ruci. Nakon što je izgovorio "Zagreb, volim te!", legao je na asfalt i poljubio ga. Performans je prekinut nakon sedam minuta, a uslijedilo je i policijsko privođenje. Prema Gotovčevim riječima, policajac, koji ga je priveo u "kućicu" ZET-a, je javio da je priveo jednog "koji je potpuno gol, hoda Trgom i viče Zagreb, volim te, ne djeluje agresivno". Gotovac se prisjeća da je kolnik bio prljav, pun hračaka, čikova, psećih izmeta: "Kad sam radio tu akciju, ljubio pločnik, meni je sve oko usta bilo crno, mislili su da su me tukli." Podsjetimo: Hawksov film govori o lovcima koji u Africi love životinje za zoološke vrtove, a počinje prizorom neuspjelog lova na nosoroga, koji je Gotovac upotrijebio kao simbol položaja umjetnika u bijegu od policijske države. Više puta Gotovac će naglasiti, gledajući kultnu fotografiju na kojoj je prikazan kako potrbuške leži na Ilici ispred crkve Ranjeni Isus, kako je parafrazirao ležeći položaj svećenika na obredu zaređenja, te da njegova figura na asfaltu podsjeća na nosoroga, ili njegovim riječima – čistu i iskrenu životinju, "životinju koja ide samo naprijed". Ujedno, Gotovac je povodom navedene akcije-objekta istaknuo da na swahiliju riječ HATARI znači U POMOĆ, tako da i ovaj rad, performans znači U POMOĆ: "Ja sam usamljeni nosorog. HATARI!".
Video monografija
Četiri DVD-a (box set) Performance tapes 1, 2, 3 & 4 dodatno vizualno nadopunjuju umjetnikovu monografiju Tomislav Gotovac (ur. Aleksandar Battista Ilić i Diana Nenadić. Zagreb: Hrvatski filmski savez, Muzej suvremene umjetnosti, 2003.), koja, kako ju je Silva Kalčić odredila, funkcionira kao svojevrsni dokumentacijski arhiv ili vanjska memorija. Prema umjetnikovu izboru Performance tapes 1, 2, 3 & 4, pored filmova, intervjua i autointerpretacija, sadrže pregled njegovih izvedbenih strategija (happening, performansi, akcije, akcije-objekti).
Životopis: Prvi performans izveo 1954. godine u Mostaru. Prvi film snimio 1962. u Zagrebu. Prve kolaže napravio 1964. Kao glumac, 1971. sudjelovao u školskom igranom filmu Plastični Isus u produkciji beogradske Akademije za pozorište, film, radio i televiziju. Osamdesetih godina s Tošom Jelićem igrao cameo-uloge u igranim filmovima Zorana Tadića i u dvama filmovima Francija Slaka.
Odabrana filmografija: Prije podne jednog fauna,1963; Pravac (Stevens Duke), 1964; Plavi jahač (Godard-art); 1964; Kružnica (Jutkevič-Count), 1964; Osjećam se dobro,1966; Kuda idemo ne pitajte,1966; S, 1966; Ella, 1966; 29, 1967; T , 1969; Alamo, 1969; M, 1970; Obiteljski film, 1971; Glenn Miller I. (Srednjoškolsko igralište I), 1977; Glenn Miller 2000, 2000; Dead Man Walking (2002); Cesar Franck – Wolf Vostell, 2005.
U nastavku programa Barutana 08, koji se održava tijekom listopada i studenog 2008. u Barutani (Tvrđavica 192, Osijek) te koji je do sada ugostio i predstavio izbor plesnih i kazališnih izvedbi s domaće scene te izbor povjesnih i suvremenih eksperimentalnih filmskih i video djela međunarodnih autora, pozivamo vas da posjetite i:
Jedva čekam! 
bar se mogao neki papir zaljepit na vrata barutane kako bi ljudi znali da se večeras neće kulturno uzdizat,nego smo tamo čekali ko ozebla sunca na nepostojeću predstavu... 
