Barutana: predstavom 'I AM 1984' započinje program 'Barutana 08'

U sklopu programa "Barutana 08", u subotu 18. listopada 2008. u prostoru Barutane gostovat će predstava "I AM 1984", u režiji Giuseppea Chicoa i Barbare Matijević. Predstava je nastala u koprodukciji k.o./kombinirane operacije i ZeKaeM-a iz Zagreba. Početak je u 19:30 sati, a ulaz je besplatan.

Ovom predstavom započinje program "Barutana 08" koji će se održati tijekom listopada i studenog 2008. u prostoru Barutane (Tvrđavica 192, Osijek) i galerije "Waldinger" (Fakultetska 7, Osijek). Program je sastavljen od niza suvremenih plesnih predstava, performansa, eksperimentalnih filmova i videa, dugometražnih filmova i eksperimentalne glazbe. Ulaz na sve programe je besplatan.

"Četrdeset godina video umjetnosti u Njemačkoj (1963.- 2004.)"
Program...

Nedjelja, 19. listopada 2008.
1963.–1969. ● Sun in Your Head (1963.); režija: Wolf Vostell
● Film-Montagen I-III (1965.); režija Peter Roehr
● He Joe (1965./1966.); režija: Samuel Beckett
● TV as a Fireplace (1968./1969.); režija: Jan Dibbets
● Black Gate Cologne (1968./1969.); režija: Otto Piene/Aldo Tambellini
● Land Art (Jan Dibbets: 12 Hours Tide Object with Correction of Perspective, 1969.); režija: Gerry Schum

Ponedjeljak, 20. listopada 2008.
1969.-1971. ● Life-Death (1969./2004.); režija: Katharina Sieverding
● Filz TV (1970.); režija: Joseph Beuys
● Projektion X (1971.); režija: Imi Knoebel

Utorak, 21. listopada 2008.
1972.-1977.
● Rufen biz zur Erschöpfung (1972.); režija: Jochen Gerz
● Documenta der Leute (1972.); režija: Telewissen
● Die neue Liebhaftige Zeichensprache (1973.-1977.); režija: Friederike Pezold
● Raumsehen und Raumhören (1974.); režija: Valie Export
● Tanz für eine Frau (1974.); režija: Ulrike Rosenbach
● Berlin - Übungen in neun Stücken (1974./1975.); režija: Rebecca Horn
● Malerei deckt zu, Kunst deck auf (1977.); režija: Richard Kriesche

Srijeda, 22. listopada 2008.
1977.-1978.
● Das Schleyer-Band I/II (1977./1978.); režija: Klaus Vom Bruch
● Video 50 (1978.); režija: Robert Wilson

Četvrtak, 23. listopada 2008.
1979.-1983.
● Failure Piece # 2 - The Piece in the Country (1979.); režija: Dieter Froese
● Über Holger Meins - ein Versuch - unsere Sicht heute 1982. (1982.); režija: Gerd Conradt i Hartmut Jahn
● Holzstücke (1982.); režija: Jean Francois Guiton
● Vorhänge (1982./1986.); režija: Dieter Kiessling
● City of Angels (1983.); režija: Marina Abramović i Ulay

Petak, 24. listopada 2008.
1983.-1984.
● Der Riese (1983.); režija: Michael Klier
● Geld (1983.); režija: Malaria!
● Sweet Dressing (1893.); režija: Franziska Megert-Vogt
● Über-Mutti-Live-Konzert-Paris (1983.) i Played back Berlin (1984.); režija: Die tödliche Doris
● Good morning, Mr. Orwell (1984.); režija: Nam June Paik

Ponedjeljak, 27. listopada 2008.
1985.-1993.
● Fünf Fünfzig im Dunkel (1985.); režija: Ingo Günther
● As if Memories Could Deceive Me (1986.); režija: Marcel Odenbach
● Der Herzschlag des Anubis (1988.); režija: Bettina Gruber i Maria Vedder
● Sehnsucht nach Sodom (1988.); režija: Kurt Raab, Hanno Baethe i Hans Hirschmüller
● Körper im Körper (1989.); režija: Jörg Herold
● Pfingsten (1989.); režija: Norbert Meissner
● Wipe Bord (1989.); režija: Volker Schreiner
● Transfer (1991.); režija: Angela Melitopoulos
● Video Theorie 1-4, Remix, Interview (1992./1993.); režija: Dellbrügge i De Moll

Utorak, 28. listopada 2008.
1996.-1998.
● Logos auf Schwarz (1996.); režija: Daniel Pflumm
● Sweet Heart (1997.); režija: Granular Synthesis
● No Sunshine (1997.); režija: Bjørn Melhus
● Massdart 98 (1998.); režija: Piotr Baran
● Passage I (1998.); režija: Hike Baranowsky

Srijeda, 29. listopada 2008.
1999.-2002.
● Phoenix Tapes (1999.); režija: Christoph Girardet i Matthias Müller
● Normalität 1-10 (1999.-2003.); režija: Hito Steyerl
● Buffalo Billy + Milly (2000.); režija: Rosemarie Trockel
● Gefängnisbilder (2000.); režija: Harun Farocki
● The Holy Artwork (2001.); režija: Christian Jankowski
● Das schlafende Mädchen (2001.); režija: Corinna Schnitt
● NY Diary (2002.); režija: Danica Dakić

Četvrtak, 30. listopada 2008.
2002.–2004. ● Es gibt immer nur mehr (2002.); režija: Alice Creischer i Andreas Siekmann
● Bei mir zu dir (TV Low dunkel) (2002.); režija: Judith Hopf i Stephan Geene
● Unrise (2002.); režija: Nina Könnemann
● Tehran 1380 (2002.); režija: Solmaz Shahbazi i Tirdad Zolghadr
● Sender Mittelfranken (2002.-2004.); režija: Bernd Krauss
● Interview (2003.); režija: Jeanne Faust
● Kurlichtspiele (Reminiszenz, 1.12.1953.) (2004.); režija: Volker Eichelmann
● The Nuclear Football (2004.); režija: Korpys i Löffler
● One Wednesday Night in Tokyo (2004.); režija: Jan Verbeek

Program svakoga dana počinje u 19:30 sati.

Organizator programa: Gradske galerije Osijek i udruga M-art iz Osijeka.
Pokrovitelji programa: Ministarstvo kulture RH i Grad Osijek.



O predstavi...

Režija i tekst: Giuseppe Chico i Barbara Matijević
Izvedba: Barbara Matijević
Produkcija: k.o/kombinirane operacije
Koprodukcija: ZeKaeM

"I AM 1984" je pseudo-znanstveno putovanje kroz 1984. godinu koje iz perspektiva različitih realnosti, tj. različitih nivoa fikcije - od događaja iz nacionalne i svjetske povijesti preko znanstvene fantastike, filmova i 3D animacije te virtualnih svjetova interneta i video igara, između ostalog postavlja i sljedeća pitanja: koja je veza između osmijeha Mona Lise i cereka Mickey Mousa? I između cereka Mickey Mousa i krvoločne grimase Pac-Mana? I između Pac-Mana i... krugova Olimpijskih igara?

"I AM 1984" je prvi dio triologije radnog naziva Teorija performansa budućnosti ili - jedini način bijega od masakra jest taj da mu postanemo autori. Predstava "I AM 1984" osvojila je na 14. internacionalnom festivalu alternativnog i novog teatra INFANT u Novom Sadu, posebnu nagradu za specifičnu izražajnost i estetsko preimenovanje formi u graničnom polju između dokumenata života i umjetničkog artefakta, u oštroj konkurenciji od 17 predstava iz 9 zemalja.

31. listopada 2008. predstava će gostovati u Muzeju Jeu de Paume u Parizu. Ovo je prvi puta da ova ugledna institucija posveĆena vizualnim umjetnostima otvara vrata izvedbenim umjetnostima, a predstavi "I AM 1984" pripala je čast da bude prva u nizu predstava koje su selektirane za sezonu 2008/2009.

U proljeće 2009. predstava je pozvana na Festival Conference- Performance, centralnu manifestaciju najprestižnijeg centra za suvremenu umjetnost u Francuskoj - Centra George Pompidou u Parizu. Ovo je ujedno i prvi puta u povijesti da jedna hrvatska predstava gostuje u ovoj uglednoj instituciji.



Iz kritika...

(...)Latinska riječ virtus, iz koje iz izveden pojam virtuznosti, doslovce znači “vrlina, hrabrost, postojanost”, ali implicira i rodno obilježeno savršenstvo rimskog kulturološkog stereotipa o muškoj časti i smjelosti. Ma koliko da je vrlina povijesno razdvajana od sporta i uopće logike “pobjedničkog stizanja na cilj”, kao i shvaćanja da čitava ta domena natjecateljstva i briljiranja u izvedbi pripada muškarcima, umjetnost – čak i u djelima koreografa poput Jérôme Bela (posebno unutar predstave Pichet Klunchun and Myself iz 2007. godine), upozorava na kontinuitet očekivanja neke vrste radikalne iznimnosti kao kriterija plesne ili uopće umjetničke kompetencije. Da stvari budu kompliciranije, ni virtuoznost misli ni virtuoznost tijela nije “lagano” izmjeriti. (...) Primjerice: jesu li virtuozne izvedbe koje pod svaku cijenu poriču starije reprezentacijske kôdove (“tradiciju”), često djelujući kao inovativno i bijesno preokretanje dječje tute, ili one koje su u stanju citirati, razraditi i ukazati na akumulaciju uvida kao princip svakog stvaralačkog znanja, često djelujući toliko opterećeno poviješću da ih od milja nazivamo muzejima bezuvjetne predaje? Ova pitanja postavlja i Jerome Bel u svojoj tipično ambivalentnoj predstavi Pichet Klunchun and Myself, suprotstavljajuci vlastito antispektakularno i antireligiozno poimanje suvremenog plesa s tradicionalnom vjerskom i plesnom metodologijom Tajlanda(...)

Fanfare i čiste šestice

"(...)Koreografkinja Barbara Matijević i redatelj Giuseppe Chico također se bave sličnim sučeljavanjem sporta, korporativnog kapitalizma, različitih zemljopisnih ograničenja te plesne umjetnosti. Njihov je formalni fokus 1984. godina – ne samo kao Orwellova distopija o svenadziranom društvu, nego i kao godina u kojoj izvođačica predstave Ja sam 1984 stječe prva iskustva u TV gledanju Olimpijskih igara, baš kao što se susreće i sa snimkom Labuđeg jezera, a iste godine navodno sudjeluje i na sletu posvećenom rođendanu Josipa Broza Tita. To je doba u kojem B. M. (kako Barabara Matijević naziva svoj alter ego u performativnom izlaganju) sanjari o “provaljivanju u televizor”, čime bi vjerojatno dobila izravan pristup svim tim virtuoznim događajima čije slike prati. Tu je i TV prijenos čuvene klizačke koreografije Ravelova Bolera, za koju Jayne Torville i Christopher Dean dobivaju navišu ocjenu sudaca: čistu, konsenzusnu šesticu. Doista, kako se primaknuti tom idealu? Kako zatraviti savršenom izvedbom? Treba li uopće “uložiti svoj život” u tu vrstu oduševljavanja kritike i publike? Tematiziranje virtoznosti nastavlja se i spominjanjem primabalerine Mie Čorak Slavenske, koja, prema vlastitu svjedočenju, iščezava dok pleše svoju slavnu i “savršenu” Coppeliju. Treba li i B.M. zamrijeti na sceni od transcendentne vrline plesnog umijeća, ili bi bilo jednostavnije da odabere umrijeti na sceni, u smislu ispuštanja posljednjeg životnog daha, čime će sasvim sigurno prisloniti lice na jastučić onostranosti? Ova pitanja, tek malo drugačije formulirana, neposredna su tema predstave Ja sam 1984. I ono najvažnije, neizgovoreno: zašto uopće B. M. upada u klopku jurnjave za Savršenstvom koje graniči s “upravljanjem” granicom između života i smrti? Jedan od mogućih odgovora možemo pronaći u naslovu predstave: potreba za savršenostom možda je potreba za totalnim i totalitarnim samodiscipliniranjem; za megalomanskom ulogom “velikog brata”: upravljača svjetskom pozornoću. Ali to sigurno nije sve. Niti je B.M. u svojoj volji za galaktičkim fanfarama usamljena. Jedna od tipičnih karakteristika svih osoba koje se upuštaju u stvaralačke procese vezana je za pretjerani perfekcionizam, koliko i za žudnju postizanja “paradigmatskog”, perfektnog rezulata. Nisam sigurna može li se, pa čak ni treba li se ova potreba ironizirati. Unatoč svoj svojoj represivnosti, riječ je o stremljenju koje višestruko unapređuje osobu koja ga realizira. Jer premda je virtuznost povijesno bila vezana za cirkuska (akrobatska) umijeća, u kasnijem je razvoju različitih plesnih, koliko i glazbenih virtuoziteta postalo jasno da je riječ o svjesnom, ciljanom premašivanju postojećih granica; o faustovskoj hrabrosti da žrtvovanjem vlastite sigurnosti (krvi ili znoja ili u slučaju pjevačkih kastrata - genitalija) otključamo misterij “zabranjene” spoznaje.

Lažni virtuozitet “profesorske” mantije

B. M., međutim, nije sigurna želi li se žrtvovati na oltaru umjetnosti. Citiram iz predstave: “B. M. shvaća da nema ni postojanosti ni discipline da nastavi raditi posve sama.” Sjećate se prijevoda latinske riječi “virtus”: postojanost... disciplina... hrabrost... Muževnost. Samoodricanje. Ubiranje natjecateljskih lovorika. Našu junakinju stoga sve manje zanima ples, a sve više virtualnost kompjutorskih igara, u kojima može nastupati pod krinkom ovog ili onog avatara. Dobitak ili gubitak računaju se osvojenim bodovima. Stres je mnogo manji; zamišljena identifikacija mnogo ugodnija, no nismo umakli čitavoj toj socijalnoj areni bitke za prva i najistaknutija mjesta. B. M. doduše više ne zanima da osobno postigne apsolutni ekvilibrij orfičkim zanosom korporalne izvedbe – sada odabire drugu vrstu kontrole nad izvedbom, pretvarajući se s jedne strane u virtualnost kompjutorske simulacije, a s druge strane u “živi” teaching point. Ekscentrična uniforma Barbare Matijević (crvena dolčevita, tirkizna suknja) kao da čuva nešto od ranije potrebe nekonvencionalnog djelovanja, ali stroga punđa i čelično odmjereni glas tijekom šezdeset minuta pribranog izlaganja, uz stalno crtanje flomaterom po ploči i instrukcije tipa “zapišite, molim”, upozoravaju na teoriju kao svojevrsnu perverziju umjetničke discipline. Ta monstruozno suha teoretičarka (opet jedna big brother varijacija na sceni) ujedno je i parodija svih onih umjetnosti koje se bave opisivanjem i analizom umjetničkih procesa, kao na primjer kritike i teorije. Kad izvođač “spadne” na njih, poručuje nam predstava, njezina ili njegova karijera svodi se na neku vrstu trgovine zamišljenim bodovima u kompjutorskim igrama zamišljanja. Teorijskim virtuozima, avaj, pjevaju samo “elektronske ptičice” – i to glazbu Davida Bowieja. Ova je konceptualna virtuoznost, rječju, jednako pogubna kao i “usporeno vrijeme” ekstatičnog plesnog majstorstva.
B. M. svjesna je svih ovih rizika.
I upravo je virtuozna (ili feminozna?) u elaboriranju opasnosti od bilo kakve virtuoznosti.

Telefonski nadzor i kazna

Predstavu Barbare Matijević, naročito njezinu duhovitost, dramaturgijsku preciznost i bespoštednost samoizlaganja, želim usprediti s daleko manje razrađenom predstavom 093/90-60-90 Katarine Đurđević i Tamare Curić, koja također sadrži brojne humorne namjere (...)"

Autorstvo

Ispada da je virtuoznost jedna od tema koje nas uvijek iznova vraćaju problemu autorstva nad izvedbom, budući da nadmašivanje samih sebe u antologijskim interpretacijama uključuje veliku mjeru poznavanja samih sebe i vlastitih ograničenja, baš kao i poznavanja i prekoračivanja javnih očekivanja i konvencija.
Znakovito je i priklanjanje finijoj ili grubljoj podrugljivosti: virtuznost je nešto što nemamo, zato je najbolje da je preliminarno ismijavamo. Ili demoniziramo. Sve je bolje od napora da joj se pokušamo približiti. Cijelo naše društvo ostvarilo je ideale prema kojima svatko može vladati javnim prostorom i živjeti od svoje diletantske izvedbe, dakle čemu se truditi oko drugačije podjele karata? Tu bih rekla da se vrijedi vratiti fokusima koje veoma pametno i odmjereno postavlja Barabara Matijević početkom svog performansa: nekoć davno, razmišljali smo o uskakanju u ekran i umjetničkom klizanju koje završava internacionalnim sudačkim žirijem koji nam jednoglasno uručuje ocjenu 6.0. Kako bi bilo da zadržimo nešto od ove virtuoznosti “skoka” u nemoguće; nešto od nečuvene potrebe za “totalnim” eksperimentom? (Nataša Govedić, Zarez, 29.05.2008.)

***

Premijernom izvedbom I am 1984, nastalom u produkciji k.o. (Kombinirane operacije) i ZKM-a Barbara Matijević u autorskom timu s francuskim koreografom Giuseppeom Chichom, ostvarila je duhovitu predstavu koja ujedinjuje koreografiju teksta i crtež. Jukstaponirajući i umrežavajući različite slojeve povijesnoga narativa u rasponu od privatne povijesti preko nacionalne (tada, 1984, jugoslovensko-komunističke povijesti) do svjetske povijesti, s osobitim naglaskom na povijest masovnih medija, osobnih računala i telekomunikacija, izvedba je strukturirana kao javno predavanje popraćeno raznobojnim dijagramima i crtežima na bijeloj ploči. U tako reduciranu scenskom prostoru pozornost publike u potpunosti je usmjerena na vokalnu koreografiju, na trenutke transformiranu u crtež koji nalikuje financijskim i burzovnim dijagramima. 
Te 1984. godine B. M. imala je šest godina; htjela je postati balerina i naseliti televizijsku kutiju; 24 godine kasnije vidimo je na pozornici ZKM-a: prisjeća se Olimpijskih igara, Vučka, štafete, primanja u pionire, oca, prvih računalnih igrica, PCmana… Pripovijedajući o događajima koje slaže u varljive kauzalne lance B. M. postavlja autoreferencijalni okvir unutar kojega detalji iz globalne i kolektivne povijesti korespondiraju s njezinim sjećanjem, čije se strukture kolebaju između fakcije i fikcije. Izborom ove izvedbene strategije, B. M. u prvom redu problematizira istinitost i činjeničnost sjećanja, demonstrirajući istodobno i načine na koji ideologija i retorika postaju konstitutivni pri formiranju kolektivne, ali i privatne memorije. Zahvaljujući lakunama koje nastaju iz nemogućnosti koherentna odvajanja istinitog od naknadnoga rekonstruiranog i imaginarnog, stvaraju se otvorena interpretacijska polja koja svatko može ispuniti vlastitim pamćenjem. 
Preobilje jezične građe i povijesnih činjenica od kojih je sastavljena izvedba naglašava zalihost kao jedno od temeljnih načela kapitalističke retorike koja zavodi beskonačnom cirkulacijom slika i predmeta. Dvostruko strukturirani izvedbeni aparat, koji se udvaja na govor i crtež, rezultira složenom scenskom kreacijom u kojoj B. M., na tragu Brechtove paradigme distanciranog i angažiranog izvođača koji se nikada dokraja ne poistovjećuje sa svojom ulogom, artikulira niz pitanja od vitalne važnosti za ugroženi opstanak pojedinca u vremenima koja sve agresivnije potiru njegovu individualnost, reducirajući ga na potrošača određenog brenda i marke. Na trenutke vrlo komična, B. M., s druge strane, prokazuje tragikomičan učinak totalitarističkog spektakla, kojemu je još jedino moguće suprotstaviti smijeh i imaginarno. Zarobljenu u mnogobrojnim sustavima i strukturama te izgubljenu u mnoštvu bitnih ili nebitnih informacija, suvremenom se čovjeku danas, stoga – poručuje B. M. uvjerljivo – nude samo dva izlaza iz panoptičkog naručja Velikog brata i njegovih brendiranih proteza: humor i mašta. (Andrej Mirčev, Vijenac, 24.04.2008.)