Performance art festival #8

U Barutani, na lijevoj obali Drave, u četvrtak, petak i subotu, od 17. do 19. srpnja 2008. održat će se 8. Performance art festival pod nazivom "Nepostojano / nepokorno". Program svakoga dana počinje u 20 sati, a ulaz je besplatan. Nakon svake izvedbe održat će se razgovori autora i publike. Razgovore će moderirati Goran Sergej Pristaš.

Janez Janša, Janez Janša, Janez Janša /Ljubljana
deufert + plischke /Hamburg
Zlatan Dumanić /Split
koncepcija i izbor: Goran Sergej Pristaš

Gradske galerije Osijek i udruga M-Art organiziraju 8. PERFORMANCE ART FESTIVAL pod nazivom NEPOSTOJANO / NEPOKORNO, koji će se od 17. do 19. srpnja 2008. odžati u BARUTANI u Osijeku. Festival u koncepciji i programskoj selekciji Gorana Sergeja Pristaša predstavlja performans / predavanje Janeza Janše i Janeza Janše, performans / audio-video igru s povremenim kretanjem deufert + plischkea te kombinirane izvedbe Zlatana Dumanića i Janeza Janše.

Program...

17. srpnja, 20 h
JANEZ JANŠA, JANEZ JANŠA I JANEZ JANŠA
performans / predavanje

17. srpnja, 22 h
Centar za dramsku umjetnost, Zagreb
biblioteka AKCIJA: Jon McKenzie: Izvedi ili snosi posljedice: od discipline do izvedbe
predstavljanje knjige: Goran Sergej Pristaš

18. srpnja, 20 h
DEUFERT + PLISCHKE
Directory : In Be Twin
performans / audio-video igra s povremenim kretanjem

19. srpnja, 20 h
Platforms intersection: What to Affirm? What to Perform? HOW to RE:akt!
ZLATAN DUMANIĆ I JANEZ JANŠA
kombinirane izvedbe
Zlatan Dumanić: Tko smo mi bitku?
Janez Janša: SS-XXX | Die Frau Helga - rekonstrukcija projekta Borghilda



Više o programu...

17. srpnja, 20 h: JANEZ JANŠA, JANEZ JANŠA I JANEZ JANŠA
performans / predavanje

Tri slovenska umjetnika, Emil Hrvatin, Žiga Kariž i Davide Grassi, godine 2007. službeno su promijenili svoja imena u Janez Janša. Tako se ime predsjednika slovenske vlade, čije je službeno ime Ivan Janša, danas pojavljuje na nizu prestižnih europskih festivala i izložbi. Kroz postupke subverzivne afirmacije, ta tri umjetnika otvaraju zanimljive probleme promjenjivosti identiteta, definicije vlastite volje i socijalne umreženosti umjetnikovog imena. Festival otvaramo performansom / predavanjem dvojice autora geste promjene imena – Janeza Janše i Janeza Janše.

"Možemo ovako reći: nema pozornice i nema auditorija, nema fokusirane scene, odnosno mjesta na kojem bi se odvijao taj artistički manifest. Mogli bismo reći da je mjesto događanja tijelo trojice umjetnika, njihovo identitetsko okružje, ali je zapravo stvarno mjesto događanja projekta Janez Janša nemjesto, nekakva mreža relacija i odnosa u koju stupaju umjetnici u svom društvenom i umjetničkom životu. U unutrašnjosti nema mjesta, to je samo atmosferički vakuum, koji mogu zauzeti različiti subjektiviteti. Projekt Janez Janša u biti se ne odvija na način performativnog događaja ili izvedbe, jer u njemu zasad možemo samo objektivno zabilježiti trenutak preimenovanja, kad se na javnom mjestu (i to ne na želju 'performera', već zbog nasilja medija) pojavi vijest o troje novih Janeza Janše. Od tada pa nadalje događaj, naime, traje kao nekakav permanentni performans, ali je to u biti nedogađaj. Gledatelj, dakle, ne gleda više performera, kao što je to na primjer u performance artu ili body-artu i također ne gleda njegovog zamjenika, što je primjer različitih tehnoloških oblika performansa, već njegove medijske reprezentacije." (Blaž Lukan)

17. srpnja, 22 h: IZVEDI ILI SNOSI POSLJEDICE: OD DISCIPLINE DO IZVEDBE
predstavljanje knjige Jona McKenzieja iz biblioteke AKCIJA u izdanju Centra za dramsku umjetnost iz Zagreba; knjigu predstavlja: Goran Sergej Pristaš

Jon McKenzie, profesor na University of Wisconsin – Millwaukee, predvodnik je nove generacije istraživača i teoretičara koji djeluju u sklopu interdisciplinarne, a danas bi se moglo reći i transdisciplinarne paradigme tzv. studija izvedbe (performance studies). McKenziejeva knjiga Izvedi ili snosi posljedice: od discipline do izvedbe ulazi u red prijelomnih studija u svojem području jer širi istraživanja u sklopu studija izvedbe i preko ionako nepreglednog i razgranatog polja kulturalne izvedbe (koje pokriva izvedbene žanrove od kazališta preko happeninga i rock-koncerta do političkog spektakla). McKenzie obrazlaže i isprepleće genealogiju triju paradigmi izvedbe: onoj kulturalnoj pridodaje organizacijsku i tehnološku. (www.cdu.hr)

"Povrh uporabe u kontekstima teatra i izvedbenih umjetnosti, koncepti i teorije izvedbe naširoko se primjenjuju na različita polja akademskih studija, brojna područja ekonomije i tehnike, kao i na popularni diskurs. Izvedba se redovito rabi poradi opisivanja, mjerenja, upravljanja ili procjenjivanja ljudi, objekata, strojeva ili sustava. (...) Je li to slučaj pukog semantičkog prisvajanja kroz niz polja, praksi i diskursa, ili pak, kao što pita Jon McKenzie u svojoj dalekosežnoj knjizi, postoji jedinstveno i koherentno značenje koje obuhvaća sve uporabe izvedbe? Nadalje, pita on, ima li razloga zašto se izvedba pojavila kao teorijski konstrukt, paradigma, a u nekim slučajevima čak i kao epistemološka tropa tijekom proteklog stoljeća? Je li moguće – ili, je li poželjno – stvoriti ujedinjenu, transdisciplinarnu, višepoljnu teoriju izvedbe? Ako je tako, koje joj je podrijetlo, koja su joj ograničenja i mogući načini primjene? McKenzie na sve navedeno odgovara potvrdno, a Izvedi ili snosi posljedice: od discipline do izvedbe odvažna je izvedba u obliku knjige koja ne traži ništa manje nego 'uvježbati opću teoriju izvedbe'. Uživljenim stilom koji vrluda kroz predvidljive, kao i neočekivano odabrane tekstove i primjere, McKenzie izlaže argument u prilog ponovnog promišljanja izvedbe kao koncepta i teorije primjenjive u daleko širim razmjerima od kazališta, izvedbenih umjetnosti i kulturologije. McKenzie tvrdi da je izvedba, kao koncept koji uvijek podrazumijeva teoriju, duboko utkana u diskurs i praksu poslovanja, industrije, menadžmenta, strojarstva i tehnologije. Međutim, bez obzira na povijesni kontekst ili polje, ne postoji slaganje oko utvrđene definicije izvedbe. (…) Izvedba je, tvrdi McKenzie, u konačnici preobražajna sila koja prouzročuje institucionalne, društvene i intelektualne mijene." (Arthur Sabatini)

18. srpnja, 20 h: DEUFERT + PLISCHKE: DIRECTORY : IN BE TWIN
performans / audio-video igra s povremenim kretanjem

directory : in be twin kombinacija je directory : europe endless i directory : songs of love and war, koja se izvodi sa stankom. directory : europe endless dvostruki je portret umjetnika blizanaca, artistwina, što vodi u širinu i dubinu njihovih života. Od uspomena iz djetinjstva prolazi kroz mit, samoubojstvo, obitelj, rodne probleme i rad, putuje kroz bavarsku provinciju, Berlin, slamove Ria de Janeira i Bolognu, te završava u Bruxellesu, gdje se artistwini napokon upoznaju i odluče na suradnju. directory : europe endless završava susretom deufert + plischkea u Bruxellesu 2001. godine. Nakon stanke, ova priča o mitu, samoubojstvu, obitelji, rodnim problemima i radu nastavlja se u njihovu drugom direktoriju, directory : songs of love and war. Godine 2005., deufert + plischke zajednički kreću na put do rubova Europe, čak 200 km sjeverno od polarnog kruga, od Njemačke preko Danske u Norvešku. Putuju s fotografijom Diane Arbus, njezinim slavnim blizankama na upravljačkoj ploči svoga 22 godine starog Saaba. Slika blizanki smješta se pred krajolik koji se neprestano mijenja. U radu directory : songs of love and war deufert + plischke pripovijedaju kako su osmislili same sebe kao umjetničke blizance, kao brata i sestru, kao incestuozni par. (www.frankfurterkueche.org)

"Otkako su se prije pet godina upoznali, Kattrin Deufert i Thomas Plischke dijele rad i život. Odlučili su zamijeniti dominantnu društvenu fikciju heteroseksualnog para fikcijom umjetničkih blizanaca, gdje se nemoguća želja za koincidiranjem s onim drugim veže s nezakonitim momentom incesta, rodoskvrnućem. Temeljno im je pitanje: 'Kako isplesti vlastito intimno političko tijelo?'. Kako nadići zajedničke, ali u isti mah normativne pojmove anatomije, roda i spolnosti? Kako stvoriti prostor za ono što tom okviru izmiče, za ono što izostaje? Jedan odgovor leži u pletenju. Odnosno, u spajanju rupa s rupama, u sklapanju gubitka, traume i dalekih sjećanja u tkivo mitova i podijeljenih priča, u stvaranju prostora za žalovanje. To je neprestano formuliranje i u isti mah preformuliravanje vlastita rada kako bi se zadržala pozornost, oduprlo zadanim obrascima i stavilo identitet na kocku. A to znači zadržati se u paradoksalnom prostoru naizgled lišenom razlika i natopiti ljepotu sjetom. Kao što kaže Fernando Pessoa: 'Živjeti znači plesti prema nakanama drugih.'" (Jeroen Peeters)

19. srpnja, 20 h: ZLATAN DUMANIĆ I JANEZ JANŠA, kombinirane izvedbe
Platforms intersection: What to Affirm? What to Perform? HOW to RE:akt!

Zlatan Dumanić: TKO SMO MI BITKU?

"Nemoguće je kontrolirati gustinu koloida u mulju. Nemoguće je steći status onih koji će se svakome moći petljeti u prirodu i reći kako se stvar zapravo radi! Nemoguće je govoriti o razumijevanju, intimitetu, ako mogućnosti partnera nisu podjednake! Nemoguće je ujediniti odgovornosti u osobnom, obiteljskom i profesionalnom životu! Nemoguće je od ljubitelja umjetnosti ne tražiti ono što on ne bi htio dati i ne htjeti ga dovesti tamo gdje on ne bi htio dospjeti! Nemoguće je uspostaviti tržišni svijet na temeljima našeg nemoralnog i asocijalnog trgovačkog društva. Sretan život je nemoguć pa sve što preostaje umjetniku je junački zivot. Kurba duha je pretpostavka sophie djelovanja. Tko jebe Evu?! Utvare znaju, dak1e mogu. Djeluju kao bojne svakog pojedinačnog bitka. To su utvrde koje čuvaju vanjsku grancu bitka i njegovu nutrinu od svake promjene. Bitak se rastu opire, jer ga njegove slabosti čuvaju, i kad bi utvare kojim čudom, pia desideria, nestale – ostao bi bitak u čistoj realnosti, u strukturi propadanja koje se zadovoljava prikazivanjem svog zdravlja i sjaja vanjskog oblika bivanja. Značenje realnog time je dovedeno do one granice rizumijevanja bitka na kojem je on usamljeni pizdolizac." (Zlatan Dumanić)

Janez Janša: SS-XXX | DIE FRAU HELGA – REKONSTRUKCIJA PROJEKTA BORGHILDA

Nacistički vođa Adolf Hitler naručio je 1941. nastanak prve na svijetu seksualne lutke na napuhavanje, koja je trebala služiti za zadovoljavanje seksualnih potreba njemačke vojske. Vojni časnik izravno zadužen za projekt seksualne lutke bio je zapovjednik SS-a Heinrich Himmler. Plan nikada nije ostvaren jer je tvornica koja je trebala proizvoditi seksualnu lutku bila u Dresdenu, koji su bombardirali saveznici. Tako Hitler ipak nije uspio postati "ocem lutke na napuhavanje". (www.reakt.org/ssxxx)

Autor: Janez Janša; Dizajn: Dejan Dragosavac Ruta; Hardware: Stefan Doepner; Glas: Irena Tomazin; Inžinjer zvuka: Aldo Ivančić; Prijevod: Susanne Lenz; Lektura: Jana Renee Wilcoxen; Producentica: Marcela Okretić; Tekst temeljen na The Borghild Project – A Discreet Matter of the III Reich Norberta Lenza; Koproducent: KONTEJNER | biro suvremene umjetničke prakse, Zagreb; Producent: Aksioma - Institute for Contemporary Art, Ljubljana (www.aksioma.org)

SS-XXX je dio platforme RE:akt! koju podržavaju ECF - European Cultural Foundation, Ministarstvo kulture Republike Slovenije i Grad Ljubljana. (www.eurocult.org).

What to Affirm? What to Perform? / Što afirmirati? Što izvoditi?: Projekt nastaje u suradnji: Allianz Kulturstiftung (www.allianz-kulturstiftung.de); Centar za dramsku umjetnost, Zagreb (www.cdu.hr); Nacionalni plesni centar, Bukurešt (www.cndb.ro); Maska, Ljubljana (www.maska.si); Tanzquartier, Beč (www.tqw.at).

Autori...

JANEZ JANŠA (rođen 1970. kao Davide Grassi) konceptualni je umjetnik i performer koji od 1995. živi i radi u Ljubljani. Njegovo umjetničko djelovanje karakterizira intermedijski pristup. Autor je brojnih videoradova, performansa, instalacija i medijskih projekata: I Need Money to Be an Artist (1996.), Brainscore (2000.), Problemarket.com (2001.), machinaZOIS (2003.) DemoKino – Virtual Biopolitical Agora (2003.-2006.), Brainloop (2006.), RE:akt! (2006.-). Od 2002. radi kao umjetnički direktor Instituta za suvremenu umjetnost – Aksioma u Ljubljani, koji se bavi produkcijom i prezentacijom projekata iz područja novih tehnologija kojima se tematizira struktura suvremenog društva. Surađuje s nekolicinom umjetnika, muzeja, fondacija, institucija, festivala. Kao gost umjetnik predavao je i održavao radionice na fakultetima i institutima za suvremenu umjetnost. Izagao je na brojnim izložbama (Manifesta 4, Frankfurt; ZKM, Karlsruhe; ISEA 2002, Nagoya, Japan; Museo Nacional de Bellas Artes, Buenos Aires, Argentina; Itaú Cultural, Sao Paulo, Brazil; National Museum of Contemporary Art, Bucharest; White Box Gallery, New York, itd.).

JANEZ JANŠA (rođen 1973. kao Žiga Kariž) predstavnik je mlađega naraštaja slovenskih umjetnika. Od 1993. do 1997. studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani, gdje je i magistrirao 2001. Problematizira područje slikarstva korištenjem medijskih slika, no njegov osnovni interes nije širenje područja slikarstva, već ga zanima ideologija samoga slikanja i dekonstruiranje društvene uloge slikarstva i položaja gledatelja, primjerice u seriji Teror=decor koja istražuje kako se mediji i umjetnički prikazi mijenjaju u dekor u službi kapitalizma. Izlagao je na 25. Sao Paolo biennalu 2002. i na 50. Venecijanskom biennalu 2003., te na brojnim izložbama u Sloveniji i drugdje (Museum of Modern Art, Ljubljana; Galerija Kapelica, Ljubljana; Museum of Contemporary Art, Thessaloniki; Williamsburg Art and Historical Center Gallery, Brooklyn, New York; Uppsala Konstmuseum, Sweden; Tirana National Gallery, Albania; Kunsthalle Exnergasse, Vienna; Dom HDLU, Zagreb itd.). Živi i radi u Ljubljani.

JANEZ JANŠA (rođen 1964. kao Emil Hrvatin), koreograf, kazališni redatelj, performer, studirao je sociologiju i kazališnu režiju na ljubljanskom Sveučilištu, te teoriju performansa na Sveučilištu u Antwerpenu, u Belgiji. Autor je i redatelj niza kazališnih performansa igranih diljem Europe i SAD-a. Njegov komad Drive in Camillo otvorio je Manifestu 3 (Ljubljana, 2000.). Autor je predstave Pupilia, Papa Pupilo and the Pupilceks - A Reconstruction i performansa za vojnike u mirovnim misijama We Are All Marlene Dietrich FOR (u suradnji s Emom Ómarsdóttir). Njegovi radovi uključuju vizualnu i multimedijsku umjetnost, te performans (The Cabinet of Memories, Ferdo Delak, Avantgarde Artist, interdisciplinarni umjetničko-istraživački projekt Refugee Camp for the First-World Citizens, interaktivni performans Miss Mobile). Bio je kustos nekoliko interdisciplinarnih radionica u Europi i SAD-u, te objavio niz eseja o suvremenom kazalištu i likovnoj umjetnosti. Glavni je urednik časopisa za umjetnost performansa Maska, te direktor Maske, neprofitne organizacije za nakladništvo, produkciju i obrazovanje, sa sjedištem u Ljubljani.
KATTRIN DEUFERT (rođena 1973.) i THOMAS PLISCHKE (rođen 1971.) zajedno djeluju pod nazivom deufert + plischke od 2001. te su danas među najosobenijim koreografima i izvođačima u Njemačkoj. Kattrin Deufert je glumica, izvođačica i videoumjetnica. Studirala je od 1992. do 1995. kazališnu, filmsku i medijsku teoriju na Sveučilištu J. W. Goethea u Frankfurtu, na DAMS-u u Bologni, na Sveučilištu Royal Holloway u Londonu i na ULB-u u Bruxellesu. Doktorirala je 2001. s temom Kazalište prisutnosti Johna Cagea (John Cages Theater der Präsenz). Thomas Plischke je plesač, koreograf i videoumjetnik. Studirao je od 1992. do 1995. filozofiju i povijest umjetnosti na Sveučilištu Ludwig Maximillian u Münchenu. Od 1995. do 1998. studirao je ples na školi P.A.R.T.S. u Bruxellesu. Zajednički rad deufert + plischke, koreografija kao kritička praksa, odvija se na razmeđu teorije i izvedbe. Od početka zajedničke suradnje razvili su ne samo prepoznatljive elemente izvedbe, već i vlastitu koreografsku praksu. Od 2001. deufert + plischke zajedno su realizirali projekte inexhaustible (2003.), Sofia Sp – science is fiction (2004.), as if (it was beautiful) (2004.), Ich lebe selbst in (diese Stadt) (2006.), REportable (2007.), konSequences (2008.), kao i trilogiju Directories (2003.-2006.) i brojne druge. Kao "umjetnici blizanci" predaju na predmetima kompozicije, estetike i dramaturgije na Sveučilištu u Hamburgu i na nekoliko europskih sveučilišta te zajedno objavljuju teorijske tekstove i eseje.

ZLATAN DUMANIĆ (rođen 1951.) završio je srednju (1969.) i Višu pomorsku školu (1972.) u Splitu, te položio kapetanski ispit 1979. Više od dvadeset godina proveo je na moru kao kadet, časnik i zapovjednik brodova različitih domaćih i svjetskih kompanija. Umjetnik je autodidakt, čija aktivnost počinje 1969. u okviru alternativnog ogranka Crvenog peristila, Grupe 3i, čiji je član i Dumaniću blizak Vladimir Dodig Trokut. Počinje izlagati 1970., a dosad je nastupio na tridesetak samostalnih te sudjelovao na većem broju skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Godine 2005., uz još petoricu umjetnika, predstavljao je Hrvatsku na 51. Venecijanskom biennalu. Autor je niza multimedijskih akcija, performansa te više autorskih izdanja knjiga, pjesničkih zbirki i libreta. Živi i radi u Splitu.

GORAN SERGEJ PRISTAŠ (rođen 1967.) diplomirao je 1993. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 1990. do 1992. bio je umjetnički ravnatelj kazališnog programa Studentskog centra. Od 1992. član je mreže IETM (Informal European Theatre Meeting). Radio je kao dramaturg i bio član Umjetničkog vijeća Teatra &TD 1993. Kao dramaturg surađuje od 1994. do 1999. s Montažstrojem, kazališnom skupinom pod umjetničkim vodstvom koreografa i redatelja Boruta Šeparovića. Docent je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje predaje od 1994. Od 1995. radi kao koordinator programa Centra za dramsku umjetnost u Zagrebu, te kao predsjednik odbora CDU-a od 2000. Jedan je od osnivača magazina za izvedbenu umjetnost Frakcija (1996.), koji je nakon deset godina objavljivanja postao jedan od najrespektabilnijih časopisa za izvedbenu umjetnost u Europi. Autor je nekoliko scenarija za kratke filmove, te je surađivao kao dramaturg s brojnim domaćim i inozemnim koreografima i redateljima. Svoju prvu predstavu Ispovijedi režira 1999. u Teatru &TD. Magistrirao je 2002. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s radom Situacija, događaj, pregnantni trenutak. Umjetnički je direktor, producent, dramaturg i izvođač u kolaborativnoj izvedbenoj skupini BADco., kojoj su dodijeljene brojne nagrade festivala poput Aerowaves/Aerodance Julidans Festival u Amsterdamu ili Tendances u Luxembourgu. Jedan je od inicijatora projekta Zagreb - Cultural Kapital of Europe 3000.

Povijest PAF-a...

PERFORMANCE ART FESTIVAL se u Osijeku održava od 2001. godine pod vodstvom i umjetničkom direkcijom vizualnog umjetnika i eksperimentalno-filmskog autora Ivana Faktora. Na festivalu je u posljednjih osam godina predstavljeno tridesetak izvedbi autora s hrvatske, te s internacionalne umjetničke scene. Od 2001. do 2005. selektor programa bio je Ivan Faktor, 2006. je autorica koncepcije festivala i selektorica programa bila povijesničarka umjetnosti Leonida Kovač, te 2007. kazališni redatelj i dramski pisac Vladimir Stojstavljević.

8. PERFORMANCE ART FESTIVAL u koncepciji dramaturga Gorana Sergeja Pristaša problematizira izvedbenost pod nazivom NEPOSTOJANO / NEPOKORNO:

"Tehnološke performance, izvedba demokracije, izvedbeni menadžment, sve su te izvedbe povezane s kriterijima učinkovitosti postavljenim od najvišeg stadija kapitalizma. U nedavno na hrvatski jezik prevedenoj knjizi Izvedi ili snosi posljedice Jona McKenzieja, autor pokušava pokazati kako kulturni performans postaje možda jedino moguće mjesto otpora, mjesto na kojem se performans sam sukobljava s performancama upravo svojom nepostojanošću, tranzitivnošću, ali i nepokornošću umjetnika, što ga čini radikalno paradoksalnim. Trenuci transgresije, subverzivnih pojedinačnosti umjesto masivnih opozicijskih kulturnih praksi, istodobno su vremenski lanci tranzicijskih trenutaka sa suštinskim potencijalom da transformiraju i prostor i vrijeme, da promijene koordinatni sustav u kojem se proizvodi umjetničko djelo. Drugim riječima, osebujna kvaliteta tranzicije proizlazi iz intenzivnog pristupa problematizaciji "tranzicijskog trenutka" (ovdje i sada), a ne tranzicijskog razdoblja (shvaćenoga kao masivna vremenska metafora, u kojoj se djeluje tu i tamo), što zahtijeva ponovnu uspostavu naših optičkih i soničkih veza sa svijetom u kojem živimo kroz drukčiji pristup proizvodnji vremena. U procesu tranzicije, u kojemu se postaje ono isto, samo preraspodjeljenije i aktualiziranije, uvijek se kasni, osobito u usporedbi s fascinantnom brzinom kapitala. Ovaj festival poziva umjetnike čiji rad nastaje u tom paradoksu, u napetostima između nepostojanosti i rekonstrukcije, identiteta i nestabilnosti, sjećanja i dokumenata, pokušaja i pogrešaka." (Goran Sergej Pristaš)