GLU: izložba "Osječki kipari: Leović, Živić, Nemon, Švagel-Lešić"

Galerija likovnih umjetnosti, Osijek (Europska avenija 9) u četvrtak 19. lipnja 2008. svečano će otvoriti izložbu "Osječki kipari: Leović, Živić, Nemon, Švagel-Lešić", s početkom u 19:00 sati.

Izložbom "Osječki kipari: Leović, Živić, Nemon, Švagel-Lešić" u Galeriji likovnih umjetnosti sažeto će se predstaviti stvaranje četvorice osječkih umjetnika, glavnih i najznačajnijih predstavnika kiparstva u Osijeku u drugoj polovici 20. stoljeća, ili točnije u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Radi se o prikazu umjetnika, koji su stvarali u nepovoljnim uvjetima sredine i grada koji im nije u dovoljnoj mjeri dopustio uspon niti omogućio egzistenciju. Ono što ih sve ipak povezuje, mjesto je i vrijeme unutar kojega žive i stvaraju. Riječ je o 20-im, 30-im i 40-im godinama dvadesetog stoljeća u gradu Osijeku. Njihove opuse valja promatrati kao zasebne cjeline koje međusobno nisu imale puno doticaja. Istodobno, pridjevom „osječki“ označava ih se kao punopravne sudionike u stvaranju osječke povijesti umjetnosti, bez obzira na to što je za neke od njih Osijek bio tek polazna, ili prolazna, adresa. Na izložbi će biti izložene isključivo skulpture iz fundusa zbirke kiparstva Galerije likovnih umjetnosti – nakon dugo vremena, ovo će za muzejsku publiku biti prilika da se upozna s primjerima plastike koji su do sada bili čuvani u muzejskom depou. Istovremeno, biti će to izložba koja zadaje jedan novi pravac usmjeren prema evidentiranju, istraživanju, publiciranju i muzejskoj komunikaciji kiparstva u Osijeku u prvoj polovici 20. stoljeća. Jer, neispunjene sudbine ovih osječkih kipara i njihovi nedefinirani opusi niti izbliza ne predstavljaju dovoljno dobar razlog da potpuno zanemarimo umjetničko stvaranje ovih značajnih, a tako slabo poznatih, u stručnoj literaturi zapostavljenih umjetnika, koji svakako zaslužuju svoje mjesto u povijesti hrvatskoga kiparstva.



Iz predgovora u katalogu, autora Daniela Zeca:
„Osijek za kipare znači smrt, za diletante i strance Eldorado.“
Ova poznata i više puta citirana, gorka rečenica koju je kipar Mihaelo Živić u pismu rezignirano uputio jednom svom prijatelju, maligno je znakovita za odnos Grada i njegove sredine spram umjetnosti kiparstva i njezinu recepciju. Možemo je doista shvatiti i prihvatiti kao paradigmatsko tumačenje mjesta i uloge skulpture – osobito osječkih kipara – u likovnoj povijesti Osijeka dvadesetog stoljeća. U odnosu na životna iskustva Živićeve generacije, paralela se može povući i s donekle analognom situacijom koju su živjeli kipari poslijeratnih generacija, ali koju proživljava i suvremeni osječki kipar. Pitanje je koliko je navedena sredina, u odnosu na poodmaklo vrijeme, sazrela i koliko je spremna za nov, drukčiji i senzibilniji odnos prema kiparstvu i, napose, osječkim kiparima. (…)
U dosadašnjim stručnim osvrtima na likovnu umjetnost Osijeka kiparstvo je bilo marginalizirano u odnosu prema osječkom slikarstvu. Koliko je ono doista (i je li uopće) inferiorno naspram (u struci etabliranog) slikarstva, do sada zapravo nije utvrđeno jer su izostala znanstvena istraživanja koja bi definirala njegovo značenje. Problem kiparstva u Osijeku stoga je još uvijek otvoren i nerazjašnjen, kao što je i katalog djela osječkih kipara nedefiniran, nepotpun i rasut. (…)
Postavljanjem ove izložbe promovira se djelo osječkih kipara, prvenstveno one najstarije generacije, kao posebna cjelina u korpusu osječke likovne povijesti, koja je do sada bila izvan središta naše pozornosti. Stoga ova izložba predstavlja i svojevrsnu prolegomenu proučavanju osječkog kiparstva u razdoblju između dvaju svjetskih ratova i zamišljena je kao prva u nizu različitih budućih oblika prezentacije opusa osječkih kipara. Uslijediti bi trebale temeljite i iscrpne stručne studije i analize kojima bi se vrednovali individualni umjetnički opusi, kao i cjelokupnost kiparstva u Osijeku. Na tom putu, slijedom budućih istraživanja, kretat će se autor ovoga teksta i izložbe.
Izložene su isključivo one skulpture koje su dio muzejskog fonda Galerije likovnih umjetnosti pa je stoga ova izložba ujedno i reafirmacija zbirke skulpture Galerije, koja već dugo vremena nije imala ovakvu vrstu ekspozicije kiparskih djela iz svoga fundusa. Dakako, svjesni smo činjenice da bi prikazi opusa kipara bili potpuniji i bogatiji dopunjavanjem i pribrajanjem i onih njihovih djela koja se čuvaju u drugim muzejskim ustanovama, ili su dio privatnih zbirki. Neka djela već su bila izložena, a neka su prvi put ugledala svjetlo muzejskih reflektora, no sva se ona prvi put nalaze zajedno na jednom mjestu, u jednom izložbenom i sadržajnom kontekstu, predstavljajući prvi put presjek osječkog kiparstva prve polovice 20. stoljeća. Svaki od četvorice autora čiji je opus fragmentarno prikazan na ovoj izložbi u vremenu koje slijedi trebao bi imati zaseban tretman, u obliku samostalne izložbe i/ili monografske publikacije kojom će se predstaviti njegov život i djelo. Stoga izložbu ne treba shvatiti kao definitivni sintetski prikaz osječkog kiparstva prve polovice 20. st. Ovo je tek pregledna izložba, uporišna točka koja usmjerava, ali i opravdava buduće pristupanje zadanoj temi i materiji. Ona predstavlja korak prema budućoj monografskoj obradi svakog pojedinog autora, ali i jednoj mogućoj sintezi kiparstva u Osijeku, koja će izrasti na temelju predstojećeg znanstvenog istraživanja.