Hvaljeni nezavisni igrani film "Ajde, dan... prođi..." i pred osječkom publikom

U sklopu hrvatske turneje, projekcija hvaljenog nezavisnog dugometražnog igranog filma mladog zagrebačkog redatelja Matije Klukovića - "Ajde, dan... prođi..." održat će se i u Osijeku, u prostoru Gradskih galerija Osijek - u galeriji "Waldinger" (Fakultetska 7, Osijek), u utorak 29. siječnja 2008. s početkom u 20 sati. Ulaz je slobodan!

Film o kojem se naveliko piše i o kojem svi pričaju napokon će, u nešto manje od mjesec dana, moći vidjeti domaća publika i to u neklasičnoj distribuciji zamišljenoj kao turneja na kojoj će film, gotovo iz dana u dan, biti prikazan u drugom gradu. Nakon svake projekcije publika će imati priliku upoznati članove ekipe koja je stvarala film te razgovarati s njima.

Film će se moći vidjeti u sljedećim gradovima:
Zadar, Split, Rijeka, Pula, Šibenik, Čakovec, Varaždin, Bjelovar, Požega, Osijek, Sisak i Velika Gorica.
"Ajde, dan... prođi..." obići će tako 12 hrvatskih gradova, a turneja završava u Zagrebu gdje će se film i nastaviti prikazivati.
Turneju organiziraju Focus Media i Start Up.

Ekipa je film snimila vlastitim sredstvima u periodu od 3 godine, bez državne pomoći. Film je obišao mnoge svjetske festivale, a sada je pronađen i novi način kako prezentirati i prikazati domaći film publici mimo standarda.

O filmu...
Kluković radnju svojega filma smješta u Zagreb i Veliku Goricu, a kroz mozaičnu strukturu pratimo dvadesetak likova povezanih prijateljskim ili obiteljskim odnosima. Bogu kradu dane žaleći se na situaciju u domovini, hrvajući se s ravnodušjem i maštajući o inozemstvu i boljim prilikama u životu. U filmu se pojavljuju gotovo sve generacije glumaca, od mlađih tu su Filip Šuster, Petra Težak, Antonija Stanišić, a od starijih doajeni hrvatskog glumišta – Marija Kohn i Mia Oremović. Istićemo i male, ali upečatljive nastupe Stjepana Jimmyja Stanića, Borivoja Radakovića i Predraga Raosa.

Film je nastao 2006. godine u produkciji kuće Focus Media koja je nedavno producirala prvu australsko-hrvatsku koprodukciju, film "Penelopa".

Kritika o filmu "Ajde, dan... prođi..."

„NAJVEĆE OTKRIĆE HRVATSKE KINEMATOGRAFIJE OD RITMA ZLOČINA (1981.)“
„UVJERLJIVO NAJBOLJI HRVATSKI FILM VIĐEN U 2007.“
- Damir Radić (Nacional)

„ NAJBOLJI HRVATSKI NEZAVISNI FILM NASTAO POSLJEDNJIH DESETLJEĆA“
- Nenad Polimac (Globus, Jutarnji list)

„POTPUNO DRUKČIJI OD BILO ČEGA ŠTO SE U HRVATSKOJ RADI...
...SOFISTICIRANO DJELO INTRIGANTNE REŽIJE I IZVRSNE GLUME“
- Jurica Pavičić (Jutarnji list)

„DEČKI KOJI OBEĆAVAJU SU IZVAN SISTEMA“
- Dragan Rubeša (Novi list)

„ŽIVOPISNA PANORAMA RAVNODUŠJA“
- Maja Hrgović (Novi list)

„NOVA STRANICA HRVATSKE KINEMATOGRAFIJE“
- Nino Sorić (VipMovies)

„PRAVI GLUMAČKI NERV BEZ ANEMIČNOG AKADEMSKOG GLUMATANJA...“
- Denis Derk (Večernji list)

„FILM JEDNOSTAVNIH BRILJATNIH MOMENATA.“
– Paco Gisbert (El Pais)


Kratki sinopsis

Dramski kolaž mozaične strukture prati stanja dvadesetak likova povezanih ili prijateljstvom ili obitelji ili praktički ničim, dok bogu kradu dane žaleći se na situaciju u domovini, hrvajući se s ravnodušjem i maštajući o inozemstvu i boljim prilikama. Radeći to - ne rade bog-zna-što.
Martin je mladi insomniak koji po treći put kreće u 8. razred osnovne škole; njegova majka (Martina) jedva čeka da ode u posjet mužu koji radi u Švicarskoj; u birtiji “Vegos” Martinu piće toči Konobarica opsjednuta razmještanjem namještaja zbog čega izluđuje sve svoje stanodavce; susjeda Sanja nakon pet godina vraća se iz Njemačke kod nepodnošljive Bake koja jedva čeka da umre te Dede kojemu je cilj oboriti rekord u navršenim godinama; Tamara je iskompleksirana Sanjina sestrična koja svojom pjesmom “Ljudi koji imaju vremena” osvaja prvu nagradu na županijskom natjecanju škola; Tamarina jedina prijateljica je Marta - potencijalni samoubojica iz razloga što nema razloga; Tamarini mentori su kazališna glumica Anita te stariji brat Matija koji sa svojim suputnikom Stjepanom autostopira po Europi i svijetu prodajući kopije slika pokojnoga oca; Martinova teta Jadranka i njen ljubavnik Alen pokušavaju stvoriti vezu baziranu na obostranom nepoštovanju; Martinova druga teta Ana otkriva malome tehnike uspavljivanja koju on prosljeđuje kolegama iz razreda, a jedna od njegovih mlađih kolegica je Andrea, dvanaestogodišnja Anitina unuka koja promatra sve te starije ljude oko sebe pitajući se: Zašto svi ti ljudi pričaju tako glasno i djeluju toliko nezadovoljno?


Sinopsis

Sutradan je prvi dan škole. Jesen će kasniti, sparina još topi gradove, sveprisutna je lijenost nakon završenih praznika. Svi oni imaju potrebu opravdati tu lijenost, učiniti je velikom. Tako je svake godine, godinama. Malo po malo gube interes za samodokazivanjem, jer masa ih utapa. Tako nešto. Nitko nikoga ne sluša, svi puno filozofiraju, planiraju promjene, a zapravo ne rade NIŠTA. Mladi jedva čekaju da ostare. Stariji žude za djetetom u sebi.
Martina (44) je ljeto provela napokon sama. Sin je bio kod muža koji radi u Švicarskoj. Sada se mali vratio zbog škole, a ona jedva čeka svoj godišnji i posjet suprugu kako bi još malo izbjegavala majčinske obveze. Mlađoj sestri Ani (25) žali se kako je ostarila i postala majka samo jedan izlazak prerano. Martin (16), njen sin, dobio je ime po omiljenom filmu "Martin u oblacima", s Borisom Dvornikom iz studentskih dana, bez brkova. Vratio se u Hrvatsku kako bi po treći put krenuo u osmi razred. Najstariji je učenik svoje osnovne škole. Loš je učenik jer ima dugogodišnjih problema sa spavanjem. Ne može zaspati u miru, ali može zaspati u buci. Buka znači da nije sam i da je siguran. Njegova starija teta Jadranka (33) rekla mu je u čemu leži tajna. „San je ljepši što je odmor zasluženiji.“ Međutim, čime zaslužiti odmor? On je premlad da bi radio. Ona je dala otkaz sa svog radnoga mjesta pa ne pruža neki primjer. Jadranka svoje frustracije liječi na svojemu mlađemu dečku Alenu (29), šmokljanu koji vodi blues bend na usnoj harmonici, kukavici koja nakon 11 godina studiranja konačno završava Pravni studij, fakultet koji zapravo nikada nije htio niti upisati. Neprekidno djeluje pospano jer bi, kao i svi, najradije snom pobjegao od realnosti.
Omiljene Martinove "spavaonice" su ZET-ovi autobusi, čekaonice u Zračnoj luci Zagreb...- gdje god je prisutan veći žamor. U nadi da mali zaspi kod kuće, Martina organizira večernje čajanke te poziva više grupa ljudi u svoj dom i sve što ih moli je da razgovaraju. Tako stvara žamor za maloga u susjednoj sobi. Ipak, Martin će prespavati prvi dan škole u autobusu. Probudit će ga Sanja (18 ), susjeda koja je zadnjih nekoliko godina stanovala u Frankfurtu, a vratila se u Veliku Goricu pod pritiskom roditelja čija firma u Njemačkoj propada. Morat će maturirati u Zagrebu, ponovo se prilagoditi staroj okolini, a posebno Baki (75) i Dedi (80) kod kojih privremeno stanuje.
Baka je stara i jedva čeka da umre. Deda je sušta suprotnost te neradom pokušava oboriti rekord u navršenim godinama. Cilj mu je doživjeti sto četrdeset drugu godinu.
Tamara (18 ), Sanjina sestrična, ambiciozna je i glasna mlada dama koja dobiva prvu nagradu žirija za najbolju poeziju na školskom natjecanju. Stava je da su svi ljudi u njenoj okolini - glupi. Posebno ju muče lijepa lica (a Sanjino je lice lijepo, naprimjer). Planira otići iz zemlje čim završi školu jer misli da njen potencijal ne može stati unutar ovako malih prostora. Njena jedna jedina prijateljica je Marta (18 ) koja ludi jer joj se apsolutno ništa zanimljivo ne dešava u životu. Potencijalni samoubojica iz razloga što nema razloga. Marta samo čeka da ostari pa da je dočekaju razlozi za samoubojstvo.
Veliki utjecaj na Tamaru nenamjerno vrši stariji brat Matija (27) koji je prije mnogo godina pobjegao od kuće sa svim slikama pokojnog oca slikara te autostopirao po svijetu i prodavao njihove kopije. Piše neobjavljivu poeziju sa svojim narcisoidnim suputnikom Stjepanom (24). Zasićeni boemskim životom vođenim posljednjih godina u Europi vraćaju se u Zagreb želeći postati odgovorni građani te pronaći normalan posao. Pomoć traže od Anite (50), poznate kazališne glumice i voditeljice dramske grupe u srednjoj školi koju pohađa Tamara, a koju je Matija davno pohađao.
Konobarica (30), zaposlena u caffe baru gdje često voli navratiti i mali Martin na piće za lakše spavanje, upoznat će Stjepana i Matiju te im ponuditi smještaj u svom novom stanu jer nema dovoljno da sama pokrije rentu. Konobarica vrlo često mijenja boravište, a razlog tome je njena opsesija stalnim razmještanjem kućnog namještaja što izluđuje sve njene stanodavce. Ona žudi za promjenom i čeka svoju priliku da napusti Hrvatsku.
Po tom pitanju Konobarica nije nipošto sama. Zapravo, više-manje svi spomenuti na ovim stranicama maštaju upravo o tome. O bijegu. Od mjesta na kojem god se trenutno nalaze, od okoline, od samih sebe pa sve do preko graničnih prijelaza. Vratiti se natrag ili nikada ili s nekom novom pričom od koje mogu krenuti ispočetka. Ovoga puta na bolje.


Redateljska izjava
(NADOPUNA: …nisam ja samo jedan)

Prvo: jedini uvjet za suradnju na ovom filmu glasio je biti mlad. Ako ne u koži, onda u duhu, jer razmišljali smo, tukli glave, shvatili kako je to presudna karakteristika, potrebna da bi film izazvao polet i otpor, a pritom zadržao nevinost.

Drugo: jedini cilj vikao je biti iskren, bez rezervi, bez definiranja, bez prečaca.

Stoga: redateljske izjave, sinopsisi te bilo koja druga skraćena sredstva za iskustvo koje se pokušavalo iskreirati, zauvijek će nositi naznaku vrlo opasne potrebe. Forma filma je sasvim dovoljno ograničena, skraćena u svojoj prirodi i stoga 102min, koliko traje „Ajde, dan...prođi...“, najkraće je što se može ispričati o iskustvu baziranom na nekoliko GODINA rada, promatranja, životarenja i dilema jedne grupe suradnika. Naglasak je bio na prikazu svih nas individualno onakvima kakvi jesmo, a ne kakvi bi mogli biti. Ipak, predstavljamo se kao netko drugi, većinu vremena pričamo o sebi, planiramo i umaramo se, a pritom ne slušamo, ne gledamo čovjeka pred sobom, ne učimo uzajamno na iskrivljenim prezentacijama. Svatko je svoj najveći problem s kojim vječno odugovlačimo, a naći sebe u masi je mnogo teže nego stvoriti ideju kakav bi tko trebao biti. Nekada smo pametni, nekada kreteni, nikada definirani. Definicije su smrt, one se stvaraju kako bi se priuštilo stajanje i stoga će se ova izjava zaustaviti tek na širim pojmovima, jer smrtno se boji definiranja.

Po definiciji, film označava život bez dosadnih dijelova. Film je, na žalost, postao zabava čak i kada se radi o priznatim „velikim“ filmovima. Ne postoje veliki i mali filmovi. Samo iskreni i neiskreni. Zanimao nas je film o rupi u vremenu, o kolotečini koja označava nepodnošljivu većinu naših života, prostor u kojemu planiramo, gubimo smisao vrijednosti, tonemo, donosimo brze odluke, iščekujemo „situacije“ kako bi pobjegli iz momenta koji nas muči, a kada se situacije stvore, već smo u iščekivanju novih. Svi mi prijatelji, učili smo, upijali, pričali, planirali pa planirali iznova i križali, gužvali, vraćajući se zurenju u plafon. „Ajde, dan...prođi...“ pokušava prikazati ljude, okolinu u kojoj su autori proveli svoje posljednje godine te, kao i svi ostali, bili kolekcionari nikad ostvarenih ambicija.

Ostvarenje ovog filma tek je jedna od tih ambicija. Planiramo raditi filmove sve dok umjetnost ne postane suvišna. Ili pak posustanemo pa ozbiljan prizvuk ovakvih izjava postane neugodno smiješan. Svi filmovi radili bi se o jedno-te-istom, naravno. O ljubavi i njenom manjku, o slobodi i samokontroli, o prijateljstvu i osobnosti, o gladi za većim znanjem i ravnodušju, o preispitivanju i udarcima u sebično nametnuta pravila sistema, o strpljenju.

„Ajde, dan...prođi...“ zahtijeva. Zahtijeva strpljenje dok prikazuje fragmentirani uvid u svakodnevnicu više desetina likova, njihove želje, njihovu potragu za motivacijama, dok se ispod njih odvija nekoliko tema istovremeno. Podjele na glavne, sporedne ili epizodne likove - nema. Cilj je bio učiniti sve likove ravnopravnima u službi završnog efekta - osjetiti ljude kao cijelinu.


O snimanju filma „Ajde, dan…prođi…“

U svibnju 2003. krenule su pripreme za kratki igrani film «Na ulici na mjesečini», posveti Bauerovom klasiku «Martin u oblacima», o jednoj iskri dvoje tinejđera koji se bakću između tri grada. Taj scenarij od tada ne postoji, izgubio mu se svaki trag. Na glumačkim probama svaka se scena mijenjala u korist likova, a time je i priča lagano počela pucati po šavovima. Produkcija je za to vrijeme radila plan snimanja, osiguravala besplatno korištenje lokacija, sklapala buđet. Bit će nam dovoljno 800 eura, pomislili smo, jer prošle zajedničke filmove snimali smo i za manje od toga. DVCam je format koji poznajemo, nije skup - možemo snimati tone repeticija ako bude potrebno, opremu će nam izdati davne koprodukcije, svi volontiramo, nitko nije plaćen, sve možemo snimiti unutar 7 termina. Međutim, s time je krenula i megalomanija, a s njom i pokvarena računica: «Planiramo snimiti 30minutni film za 800 eura u 7 dana. Točno. Zašto ne bismo onda snimili 90minutni film za 2400 eura u 21 danu?»
Snimanje smo završili nedavno, u svibnju 2006.. Ispucali smo preko 150 termina snimanja, oko 700 termina montaže, mjeseci i mjeseci glumačkih proba, (Je li netko požalio što je pristao na volonterstvo?), u jednom trenutku film je trebao trajati 150 minuta, a snimalo se i rezalo i dalje, snimalo se ponovo pa opet rezalo, iznova isprobavalo, snimalo se kao da tomu nikada nema kraja. I onda, kada smo najmanje očekivali, sve je bilo gotovo.
Skoro gotovo, jer onih 2400 eura bila je čista laž. Pomnožite to s nekoliko desetina puta, oduzmete pola i toliko smo još uvijek dužni. A u rukama imamo crno/bijeli film, sporog tempa, u kojemu likovi ne robuju priči, u kojemu imamo nešto za reć. Računamo na to da nas publika čuje, a s druge strane, nudimo film u kojemu nitko nikoga zapravo ne sluša. Put je težak i ide ravno. Bogate roditelje nemamo. Na festivale idemo isključivo radi besplatnih obroka i kupona za piće. Pitanje stoji: Što nas je navelo na sve to skupa?
Maštali smo o filmu koji će slaviti čovjeka. Ne ono što bi svatko trebao biti, već ono što svatko jest, koliko riskira, koliko se izlaže, koliko je spreman mijenjati se u korist sebe pa time i u korist bližnjih. Saul Bellow je rekao: «Čovjek se mora promijeniti, on se mora promijeniti.» Mihovil Pansini dodao je: «Čovjek će se uvijek snać.» J.L.Godard je upozorio: «Mladi ljudi, morate gledat.» John Cassavetes je motivirao: «Snimi što jesi.» Charles Mingus je radio predivnu glazbu. Sistem nas nije mogao sputavati ako smo mu okrenuli leđa. Raditi nezavisno dovoljno je teško i kompleksno područje, jer svi mi stojimo sami pred sobom i želimo ispasti lijepi. Lijepo nije nužno istinito. Ružno, također, nije nužno istinito. Istina je onakva kakva jest, ali uvijek postoji opasnost opravdavanja, a time stajanja i propadanja. Vrijednost kompletnog tog iskustva motivirala nas je tokom tri godine da ne posustanemo dokle god učimo da bi naučili dovoljno da stvorimo. Usprkos svim prokletstvima koja su pratila produkciju od samoga početka.
Prokletstvo 2003: Direktor fotografije odustaje od projekta dva dana prije snimanja, a njegovu poziciju preuzima Bojana Burnać, debitantica na dugometražnom filmu, kojoj nije čak niti scenarij uručen na vrijeme, a kamoli da se stiglo napraviti potrebne snimateljske probe. Snimali smo, stoga, po načelima dokumentaristike i čiste improvizacije što se održalo sve do kraja snimanja. Ipak, osam od deset scena koje smo snimili krajem te godine završiti će u košu za smeće, a buđeta više neće biti (i to će se dogoditi još mnogo puta tokom produkcije). Svađe su uslijedile, oprema nas je izdavala, prijevoz se kvario, vrijeme je jurilo dok smo prihvaćali koliko sporo radimo. Više o prokletstvu 2003 u dokumentarcu «Kako se snimao film Ajde, dan...prođi...» koji izlazi vrlo skoro.
Prokletstvo 2004: Dvije glumice odustaju od snimanja iz privatnih razloga i njihove scene snimaju se ponovo s drugim glumicama. Koprodukcija koja nam daje besplatnu opremu izlazi iz projekta. Lokacije na kojima trebamo snimati kontinuitete u pauzama snimanja bitno su se promijenile. Glumcima kipe živci, jer od njih se traži da glume ljetne scene, u ljetnim kostimčićima, na -10. Više o prokletstvu 2004 u dokumentarcu «Kako se snimao film Ajde, dan...prođi...» koji izlazi uskoro.
Prokletstvo 2005: Nekoliko izmontiranih scena tajnovito nestaju iz stroja na kojemu smo ih montirali mjesecima. Naši dragi tonci, najbolji u zemlji (radili na Gladijatoru, Schindlerovoj listi, itd. - poštena tehnička preporuka valjda), moraju nas napustiti i prihvatiti druge poslove koji su plaćeni bolje i na vrijeme, jer donirali su više nego dovoljno svoga vremena jednoj dezorganiziranoj grupi koja i dalje uči što treba raditi. Namještaj u stanu kojega smo dobili za snimanje nekoliko scena preko noći nestaje. Scene se mijenjaju i spašavaju. Više o prokletstvu 2005 u dokumentarcu «Kako se snimao film Ajde, dan...prođi...» koji samo što nije izašao.
Divota 2006: Premda je i ovdje bilo uzaludno potrošenog vremena i novaca (skupi agregat spalio nam je još skuplju tonsku opremu - platiti smo trebali i jedno i drugo; dogovorene lokacije uskraćuju nam pristup dan prije snimanja pa još jednom dolazimo na nepoznati teren, itd., itd.) konačno smo finalizirali film iza kojega ponosno možemo stati. Tvrdoglavo smo ga odbijali završiti dokle god ne postane pošten, osoban, uspravan.
Toliko od nas do sljedećeg filma. Filmovi se tako i tako zauvijek nastavljaju.


GLUMCI:

Višnja Pešić- MARTINA
Filip Šuster- MARTIN
Marija Kohn- BAKA
Petra Težak- SANJA
Nina Benović- TAMARA
Petra Kurtela- MARTA
Predrag Raos- BIVŠI PILOT
Asja Jovanović- ANITA
Ivan Džaja- DEDA
Mia Oremović- MARTININA GOŠĆA
Stjepan „Jimmy“ Stanić- MARTININ GOST
Borivoj Radaković- MARTININ GOST
Andrea Rumenjak- KARLA
Stjepan Mataušić- MATIJA
Matija Kluković- STJEPAN
Simona Dimitrov-Palatinuš- JADRANKA
Jelena Hadži-Manev- ANA
Leon Demšar- ALEN
Antonija Stanišić- KONOBARICA
Milovanka Benović- KATARINA
Ognjen Sviličić- KONOBARIČIN STANODAVAC
Irena Marković- KONOBARIČINA STANODAVKA
Vilena Košutić- NOVINARKA
Igor Bogović- GLAS RADIO VODITELJA


EKIPA IZA KAMERE:

SCENARIST, REŽISER, MONTAŽER- Matija Kluković
PRODUCENTICA- Irena Marković
DIREKTORICA FOTOGRAFIJE- Bojana Burnać
SKLADATELJ- Darko Marković
OBLIKOVANJE TONA- Dubravka Premar, Gordan Fučkar
TONSKI SNIMATELJ- Igor Šegović
MIKROMAN- Tomislav Fogec
ZAMJENSKI TONCI- Hrvoje Petek, Darko Vugrinović, Tomaž Frahm
KORIŠTENA GLAZBA- „Duet Solo Dancers“ Charles Mingus, „Densplans“ Blamaž Electroniq
SKRIPT- Stjepan Mataušić
DESIGN ŠPICE- Krsto Jaram
POMOĆNIK REŽIJE- Igor Bogović
ASISTENTI REŽIJE- Marko Majerski, Marin Amižić
ASISTENT SNIMATELJICE- Jakša Kren
POMOĆNICI PRODUKCIJE- Petra Težak
PRATILAC KAMERE- Slaven Kopač
FOTOGRAF- Ranka Latinović
FAR MAJSTORI- Darko Topolovec, Slaven Kopač
SCENCI- Darko Topolovac, Ivan Zdunić
PROMOCIJA- Goran Kovač
PROMOCIJA USA- Slaven Kopač
PRINT DIZAJN- Jasmina Bolanča