Izlog života

Ljeto je bilo u punom jeku. Ljudi su žurili, svatko zabavljen vlastitim problemima, i nitko nije primjećivao dvije djevojke koje su sjedile u velikoj bašti. Onda je jedna od njih ustala: «Moram do toaleta» – požalila se prijateljici i uskoro nestala. Ema je kratko gledala za njom, i kada je ušla u ostakljeni kafić, vratila je pogled na šetalište. Udobno se zavalila u mekanu stolicu i proučavala lica prolaznika. Točno se moglo reći koliko je tko bio zabrinut, a komu se upravo nešto lijepo dogodilo. Ema nije znala u koju bi kategoriju sebe ubrojila baš tog trenutka. Namrštila se i odlučila vratiti tuđim životima, prije nego svom vlastitom. Sada je gužva nekako i splasnula i samo bi pokoje lice prozujalo užurbano pričajući na mobitel.
Ema je tako pogledala u izlog preko puta. Par reklama blještale su u visokom staklenom izlogu. Iza i one tri male, poprilično kičaste. Koliko je samo mrzila kič! Ali ove tri u prvom planu uistinu su bile lijepe i čovjek bi se zaletio kupiti šta god da one predstavljaju.

Prva je reklama bila onako najsvjetlija. Djevojka se odmarala na rubu mora, pomalo snena pogleda, a iza nje, dalo se primijetiti, sunce je jako pržilo da se Ema zapitala kako je uspjela tako otvoreno držati oči na tolikom sunčevom sjaju. «Ali, izgleda mi sretna» - pomislila je bolje se zagledajući u djevojku. More i plaža… Sjetila se svoga prošlog ljetovanja s kojega je donijela sijaset sličnih fotografija. Njena ljubavna priča kojoj je posvetila toliko godina života upravo je na sličnoj plaži doživjela svoj krah. Njen ju je zaručnik obavijestio da je, eto, njegova ljubav pri kraju fitilja i da je bolje da se rastanu na vrijeme prije nego sve preraste u mržnju. «Ma kakvu mržnju, pa ti nemaš pojma koliko ja tebe volim, kako da…» - mislila je Ema u tim trenucima dok je zaručnik neometano pričao, kao da iznosi nečije tuđe mišljenje koje se njega uopće ne tiče. Ali ostali su još par dana, dovoljnih da ona napravi niz ovakvih, sretnih fotografija… Da bi prijateljicama ispričala koliko joj je lijepo bilo, ali da je ipak na kraju odlučila da «to nije to». Nije li i ona napravila savršenu reklamu? Kako sad prosuditi sreću ove djevojke… ili ju je baš u tim trenucima pogodila neka najveća nesreća, a eto, ona se tu zagonetno smiješi.

Ema spusti pogled prije nego pogleda djevojku koja se nezgodno podbočila na sljedećoj slici. Obučena u laganu safari košuljicu sjedila je okružena samim pijeskom dok joj je vjetar neznatno mrsio kosu. Gledala je u neku točku na dnu i nije se smijala. Parfem «Sahara»… Ema je točno znala njegov miris… Nije li i to ona… Sama u pustinji. Ma koliko imala prijatelja, rijetko je kome vjerovala. Hmm, preciznije, nije nikome. Točno je znala u koju točku gleda ta djevojka, baš kao i ona: u onu na kojoj se pišu svi uspjesi, svi progutani problemi, svi lažni osmjesi koje svijet koji te okružuje čita s tvojega lica. Ali zašto je to samo jedno malo zrno pijeska? Okolo leže tisuće i tisuće zrnaca, svako od njih je nešto propušteno… nešto zatajeno… Ema se bolje zagleda u pijesak oko djevojke… Da, stvarno je nebitno sve kad si tako usamljen. A i ona je, poput djevojke na slici, gledala u njega, u jedno jedino zrno, kao da je to čitav njen svijet… A ne bi trebao biti…

Ema je pogledala na sat, učinilo joj se da njene prijateljice nema već cijelu vječnost. Ali nije bilo tako, kazaljke se nisu pomjerile od zadnjeg puta kako ih je pogledala. Prebacila je nogu preko noge, odlučujući da više neće tražiti razloge da razmišlja o svome životu. Ali se namrštila… Odavno sebi govori da na prvo mjesto stavlja apsolutno beznačajne stvari, ali svemu tome nije znala razlog… Znala je samo da se boji poraza, da se boji suza i da će netko otkriti da i ona zna plakati i patiti. Da i ona ima dušu… Sramila se i mjesta iz kojega je došla… I kako je pomislila na svoje selo, pogled joj odluta na djevojku u izlogu…

Na velikom je panou nebo zauzimalo najviše mjesta. U podnožju je stajala djevojka na terasi omalene kuće i gledala u nebo. Riđu je kosu nosio vjetar, a ona, napola skupljenih očiju, pružala ruke prema suncu. Mala kuća… baš nalik onoj koju je Ema tako besramno napustila. I nikada se nije vratila, a ovaj veliki grad je postao i njeno rodno i radno mjesto. Godinama je pokušavala zataškati naglasak, tako da se sada više nije niti osjećao. Sjetila se kako je trčala prostranim livadama pokušavajući sustići brata, dok ih je majka opominjala radeći u polju. Tada je sve bilo tako bajno… ali nije htjela završiti poput vlastite majke: raščupane kose, hrapavih ruku i bez imalo radosti u životu. Napustila ih je davno i nikada se više s njima nije ni vidjela, nikako ih nije ni pokušavala vidjeti. Mislila je, praveći se da nešto ne postoji ono i nestane, ali je li uistinu tako…? Zašto pri samoj pomisli na «njenu» trešnju ima gorak osjećaj u stomaku… Ali, prije nego je to odgonetnula, na stolicu preko puta nje smjestila se njena prijateljica.
«Ma vidi, tko se to zamislio?!» - Ema je spustila glavu i izvukla onaj najveći osmijeh. Nikad iskren. Još su progovorile par rečenica dok je Emi pogled letio na izlog koji je maločas zagledala. Nije li to njen život u izlogu… Opet nije uspjela uhvatiti odgovor, jer je njena prijateljica Jelena baš bila ustala s isprikom da negdje kasni. I Ema se tromo digla i njih dvije se pridružiše užurbanoj masi.

Ema je još jednom pogledala nazad, u izlog, baš kada je neki čovjek sklanjao «njene» reklame… Kako je unosio riđokosu djevojku, bila je sigurna da joj je ona namignula. Poravna vlastitu riđu kosu i mahnu Jeleni. Gledala je za njenim elegantnim koracima i tim držanjem… to je i ona pokušavala, ali se nije tamo pronalazila… Ona je voljela trčati i sjediti ispod trešnje…

U stanu ju je dočekala ista ona praznina i tišina u kojoj i najmanji šum odjekuje. Ili se Emi samo tako činilo. Okrenula se u svojoj velikoj i udobnoj stolici i gledala u zid. Pokušala je raditi, ali u glavi su joj sijevale samo tri slike koje je danas vidjela, u kojima se tako vjerno pronašla. Ustala je i zgrabila kaput. Odlučila je prošetati.
Vani je nekako mirisalo na kišu. Da ju preduhitri, Ema je ušla u malenu kavanu i odmah poželjela izaći. Ali nije. Malena prostorija bila je jako zadimljena, ali je maleni stolić u kutu pozivao da sjedne. I sjela je, te od namrgođene konobarice naručila kavu. Kratko je sjedila, kada se za njen stol približio prosijedi sredovječni muškarac. «Ja se ispričavam, ali nigdje nema mjesta. Vani je užasan pljusak, pa sam mislio da se malo sklonim….». Ema je klimnula: «Samo izvolite, ja ionako neću dugo», rekla je i povukla šoljicu sebi i dalje gledajući u ledeno plave oči gospodina koji se već smjestio za njen stol. On je već srkao svoj čaj, a ona je i dalje buljila. Nije to mogla definirati…. nije to bila fizička privlačnost ili nešto slično… jednostavno je imala osjećaj kao da poznaje od prije. Malo je skrenula pogled kada je tamnoputi muškarac odjeven u crno odijelo prišao za stol i rekao plavookom da moraju krenuti. On je polako ustao, poklonio se Emi i krenuo. I ovaj drugi ju je gospodin pozdravio: «Prijatno gospođice… Vidjet ćemo se mi…» Ema nije analizirala njegove riječi, to je bio jedan od onih ljudi koji u vama pobuđuju smirenost. Prije nego je zatvorio vrata, plavooki gospodin se još jednom okrenuo i u njoj izazvao neku neobjašnjivu sjetu.
Ema se vratila u stan… blinkala je sekretarica i poruka koju je primila ostavila ju je bez daha. Brzo je nazvala mamu, nakon toliko vremena… i uistinu, njenog brata više nije bilo. Kroz suze je rekla mami da odmah kreće, ali je prije toga ipak okrenula jedan broj. «Oprosti, Jelena… nisam znala koga bih nazvala, ali nešto strašno se… moj brat…». Jelena je bila pametna djevojka kojoj nije puno trebalo objašnjavati. Iz Eminog je plača shvatila da nešto nije u redu i ubrzo se zajedno s njom našla u večernjem vlaku, na putu. «Kuda idemo?» - upitala je Emu, jer u brzini ništa nije uspjela shvatiti. «Mojoj…. vidjet ćeš» - kratko je odgovorila prijateljici i obrisala suze. Nije se bojala priznati da idu na mjesto odakle je… pedigre joj više nije bio toliko bitan.

I konačno su stigle. Emu je mama jedva prepoznala te ju je to još više rastužilo, ali joj je uskoro počela objašnjavati kako se sve dogodilo, kako se auto odjednom pojavilo… i sve je trajalo trenutak…
Jelena je stajala u kutu kada joj je Ema prišla. U očima joj se vidio strah… strah od osuđivanja… nalaze se kilometrima daleko od grada u kojem je navodno rođena u skromnoj kućici koju je Ema zamjenjivala ogromnim stanom u predgrađu. Jelena je to primijetila i samo joj stisnula ruku. «Jako ti je lijepo ovdje.» Ema se ohrabreno nasmijala. «Nego, mogu li vidjeti tvoga brata…» - Jelena je pogledom tražila fotografije. Ema je progutala suzu i ostavila je na trenutak. Zgrabila je tamnoplavi okvir i vrisnula. Ispustila je fotografiju i staklo se razbilo, ali s poda su je i dalje gledale ledeno plave oči… Svi su se skupili oko nje i pokušali su je smiriti…
Ali… kako ju je samo odlučio posjetiti… Nije mogla vjerovati…

Ema je gledala kroz prozor svoje nekadašnje sobe. I dalje je bila ista, mada joj je mama uvijek prijetila da će je pretvoriti u smočnicu. Vidjela je Jelenu kako grli njenu mamu. Sakrile su se pod trijem, jer je kiša i dalje jako lila. Njoj je odgovarala… ma šta se dogodilo, znala je da ta kiša topi njeno zrno pijeska… možda ga trenutno pravi u blato, ali kad sunce ponovo ugrije… izdvojit će se, sigurno, ali ona ga neće prepoznati… tada će voljeti svako…


Autor: Sparkica
Pisanjem se bavim od malena, ali, ne računajući objavljivanje u školskim novinama, ovo bi bio prvi put da svoje priče izložim kritici javnosti. Imam 22 godine i neću pogriješiti ako navedem činjenicu da je pisanje moja prva i velika ljubav. Ali zbog obimnosti gradiva Pravnog fakulteta, ne stižem svaku ideju posebno zapisivati, naročito ne tragati za načinom da iste objavim. Ali, vrijeme je da se i to počne...

________________________________________
Gost priča svakog tjedna ugošćuje jednu priču. Ukoliko želite da i Vaše priče budu objavljene na portalu Osijek031.com, šaljite nam Vaše tekstove. Više informacija možete pronaći ::ovdje::