Nova sezona, nova čarolija: "Balonom iznad Kapadokije" otvorio kazališnu godinu u Osijeku

Statistika je znanstvena disciplina koja se bavi prikupljanjem, sređivanjem, analizom, tumačenjem i prikazivanjem podataka, s ciljem donošenja zaključaka i odluka temeljenih na tim podatcima. Drugim riječima, kako iz brojeva izvući smisao (ili barem pokušati).

Ja bih rekla da je to znanost koja ti dopušta biti u krivu - ali s 95% točnosti!

Kakve to veze ima s kazalištem? Ne znam pouzdano, no učinilo mi se zgodnim za započeti tekst o Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, gdje je u subotu, 18. listopada, kao prva premijera u novoj kazališnoj sezoni praizveden tekst Tamare Kučinović Balonom iznad Kapadokije.

Opet malo o statistici: ako odabereš vrhunske/samo najbolje sastojke i sljubiš ih - u kuhinji, na gradilištu, u laboratoriju, u krojačkom salonu ili npr. u kazalištu - ishod nikako ne može biti ni loš ni osrednji, nego samo maestralan! Iako, kaos uvijek može umiješati svoje prste pa da spoj ipak bude — kvrgav i ćoškast; jer kaos je pravi glumac — pojavi se nenajavljen, ukrade scenu i od savršene predstave napravi improvizaciju na rubu raspada.

Vraćamo se premijeri: u Dječjem su se kazalištu odlučili za prokušano najbolje i nisu pogriješili, nadmudrili su kaos.

Prvo su suradnju ponudili Tamari Kučinović, u čiju smo se maštu i kreativnost (usudila bih se reći i kazališnu genijalnost) uvjerili najmanje desetak puta. S obzirom na to da je i prije pisala tekstove i sama ih režirala, učinila je to i ovaj puta. I dobro da jest. Potom je (a možda je ovaj korak prethodio pisanju) iz inače sjajnoga ansambla ovoga kazališta odabrala dvoje glumaca s kojima je nemoguće pogriješiti - Aretu Ćurković i Gordana Marijanovića. (Sigurna sam da još nijednom redatelju to nije pošlo za rukom uključiti ih u projekt u kojem oni nisu nadmašili svačija očekivanja.) Potom je Tamara odabrala autorski tim s kojim će ići u zajedničkom smjeru, svatko će donijeti naramak dobrih ideja, sve će to zajedno dobro izmiješati i publici podariti originalan doživljaj. Bilo je baš tako.

Već nam naslovom Balonom iznad Kapadokije autorica otkriva da metaforički priziva osjećaj slobode, radosti i dječje mašte koja se uzdiže iznad sive svakodnevice. Balon simbolizira lakoću, snove, želje i gledanje svijeta iz druge perspektive - s visine, bez (zemaljskih) ograničenja. Priča nas vodi u svijet u kojem je sve moguće, gdje mašta pokreće, a san na kraju postaje stvarnost.

Poput otoka snova, scenografiju je Volha Milovič smjestila na sredini pozornice - rub okrugloga tepih krhka je granica Milinoga svijet, tanka membrana između sigurnosti doma i opasnosti nepoznatoga prostora. Prazni (i tihi) rubovi scene su podsjetnik na ono čega se Mila boji – slobode, otvorenosti života i sreće koju je bolje odgurnuti od sebe, nego riskirati gubitak. Mila svoju rutina nikada ne mijenja, a topla pidžama i udobne papuče naglašavaju njezinu zatvorenost.

Jastuci, lampice, lampe, šarene kutije i raznobojni koferi - Milin su mikrokozmos, utočište koje ne napušta bez potrebe, a svaki predmet (pod)sjećanje i uspomene koje ju drže u mjestu, istodobno ju i tješeći i sputavajući. Globusi i koferi upućuju na putovanja i ironičan su podsjetnik na Miline (i naše) neostvarene snove. Zagušenost prostora nije vizualna, nego emocionalna težina.

Porculanska lutka u staklenoj tegli njezina je krhka slomljena duša, spremljena na sigurno. Istina je da unutra vene, suši se poput grožđice, kako kaže njezin slučajni gost Sreća. I stoji na putu vlastite sreće i rasta.

Pretrpanost je zapravo bajkovit okvir za tugu, ali ostavljen je prostor nadi, jer ako se svijet u tepih može zamotati, može se i razmotati.

Supotpisujući dizajn, redateljica i Igor Elek odlučili su se za toplo, kućno, gotovo neprimjetno svjetlo, a upravo ga ta jednostavnost čini krajnje funkcionalnim, jer ne preuzima prostor, nego pojačava atmosferu: osjećaj emocionalne zatvorenosti i melankoličnosti. Topli tonovi sjenila podcrtavaju intimu i suptilno (raz)otkrivaju detalje, bez suvišne teatralnosti.

Sloj koji se na scenografiju i svjetlo tiho i diskretno nadopisuje je glazba, autorski rad Marka Lucijana Hraščanca. I to je još jedan element redateljskog potpisa Tamare Kučinović.

U samo nekoliko, filigranski precizno tempiranih i doziranih glazbenih brojeva prevladava saksofon (njega prvoga čujemo), čiji topao, pomalo nostalgičan ton odzvanja prošlošću i čežnjom, koja Milu obavija poput magle. Vibrafon unosi dašak (dječje) razigranosti, svijeta koji je nekoć bio slobodniji, a glasovir svemu dodaje mekoću i melankoličan ritam.

Zapravo, glazba je poput Milinih misli – nenametljiva i neprimjetna, ali presudna za razumijevanje njezinoga unutrašnjega svijeta, u kojem ona želi, ali se ne usuđuje činiti što ju usrećuje: piti čaj od matičnjaka koji voli; voziti se brzo na vrtuljku; pojesti kockicu čokolade (a znamo da potiče lučenje dvaju od četiri hormona sreće - serotonina i endorfina, poboljšava raspoloženje i dokazano godi našem srcu); veseliti se prvim pahuljicama snijega (znamo i da ne postoje dvije identične); grudati se i bez straha i bez razmišljanja baciti se u dubok snijeg (može i u sobi na jastuke)… Ukratko: igrati se života!

U jednom trenutku Mila i Sreća upale radio (uživo što je trenutačno u eteru) i zasvirala je pjesma Head Over Feet, u kojoj Alanis Morissette pjeva o iznenadnoj, iskrenoj ljubavi prema nekomu tko ju osvaja dobrotom, razumijevanjem i prijateljstvom. Baš se to dogodilo Mili - pustila je u život Sreću, iako nije namjeravala i energično mu se opirala.

Savršeno usklađena protuteža zvuka i tijela bili su offovi - Miline misli koje dolaze iz “teglice”, svijest koju čujemo. Istodobno, Areta je na sceni bila nepogrješiva rezonantna ploha toga glasa: svaka nijansa na njezinu licu odražavala je ono što čujemo, bila je most između vidljivoga i nevidljivoga, realnoga i simboličnoga.
Jezik teksta prilagođen je dječjem uzrastu - jednostavan, pristojan i topao, bez nepotrebne didaktičnosti, ali i bez grubosti, neprimjerenih riječi. Rečenice su primjetno ritmične i jasne, pa se lako prati radnja i prepoznaju emocije. Dodala je autorica riječi i izraza koje mnogi od nas slušaju i izgovaraju svakodnevno, povezalo nas s likovima i situacijama, jer nam sve zvuči „naše“, a ne knjiški i umjetno. Emocije nije provukla kroz filter stila, nego nas izravno pogađa.

Po tko zna koji put Tamara je složenoj i ozbiljnoj temi pristupila nježno i iskreno.

U ovom sloju prepoznajem i prinos Gorana Guksića, desne ruke u dramatizaciji, ali i koreografa koji stoji iza razigranih i dinamičnih pokreta, zbog kojih sve izgleda kao neprekidna igra. Uspio je Guksić preslikati glumačku energiju koju Areta i Gordan nose.

Dječaka koji je zapravo Sreća - neuhvatljiva, razigrana i pomalo nespretna, koja umjesto festina lente (lat. žuri polako) kaže valentina lente i podsjeća nas da se ljepota često krije u tim pogrješkama koje nas nasmiju i raznježe - utjelovio je jedinstveni Gordan Marijanović. Njegov ulazak, zapravo upad odnekud iz mraka gledališta bio je čista eksplozija energije - kao da je netko pritisnuo tipku “ubrzaj” i pustio u dvoranu vihor života, duha i igre. Svaku riječ izgovorio je s nevjerojatnom jasnoćom, točno, iako se činilo da ih je bilo deset u sekundi. Ta preciznost, spojena s glumačkom lakoćom, pretvara svaki njegov nastup u prizor koji ostavlja publiku - doslovno - bez daha.

Iako joj nemam što zamjeriti, najveća vrijednost predstave i ono što je bilo gotovo nemoguće ne primijetiti, rijetka je i dragocjena povezanost Arete i Gordana. Njihova usklađenost ne proizlazi samo iz profesionalnosti, nego iz dubokoga međusobnoga poštovanja i povjerenja koje nadilazi uloge koje tumače. Jedno drugo slušaju i istinski čuju. Areta unosi više mirnoće iskustva, Gordan svježine i energije. Njihova suigra nije natjecanje, nego dijalog, nije demonstracija vještine, nego dijeljenje iskustva.

Ta tako na pozornici rijetko viđena simbioza dviju glumačkih veličina rezultirala je izvedbom koja je izgledala kao spontani susret jako dobrih prijatelja, a ne unaprijed režiran kazališni komad.

Areta je, znamo, glumica iznimne snage i osjetljivosti koja svaku scenu pretvara u živi, iskreni trenutak. S njom na pozornici i neizrečeno postaje jasno i duboko emotivno. Kao usamljena Mila bila je izvanredna, još jednom pokazujući koliko širok raspon emocija može ponuditi - od tihe nježnosti do snažnih, potresnih trenutaka koji ostavljaju bez riječi. U ovoj je ulozi, kao i uvijek, donijela ono najvažnije: istinsku emociju i autentičnost.

Gordan je također glumac velike širine i neosporne prirodne karizme. Kada je na sceni, možemo računati na toplinu i zaigranost, ali i da će publiku istodobno nasmijati i dirnuti. Njegova Sreća nije bila samo lik, već čista kazališna energija, srce predstave koje diše s publikom i za publiku.

Osvrnuti se na predstavu, a ne podvuči rad redateljice – neoprostivo je. Iako, mislim da se iza svega (što je dobro ili loše) u velikoj mjeri krije zasluga ili krivica upravo Tamare Kučinović, čiji rukopis ovdje prepoznajemo u nježnom, ritmičnom jeziku, u preciznoj glumačkoj igri koju je omogućila glumcima i ukratko - stvaranju jedinstvene kazališne čarolije. Pokazala nam je iznimnu autorsku zrelost - osmislivši i režiravši predstavu koja se u moru drugih izdvaja emotivnom dubinom, vizualnom profinjenošću i suptilnim kazališnim jezikom. Njezina je zasluga što su svi elementi sljubljeni u harmoničnu cjelinu, toplu, iskrenu i duboko osobnu. Ponudila nam je nježno, dirljivo i estetski promišljeno kazalište koje jednako snažno djeluje na djecu i odrasle, kao podsjetnik da je sreća (često) skrivena u jednostavnosti - i u hrabrosti da osjećamo, igramo se i živimo.


Tekst: Narcisa Vekić
Foto: Robert Petrić