Barutana 07: Jutarnji zapisi i skice
13.10.2007. 11:50
U prostoru Barutane na lijevoj obali Drave (kod katakombi) od 13. do 28. listopada 2007. održat će se BARUTANA 07 - program sastavljen od niza suvremenih plesnih predstava, performansa, eksperimentalnih filmova i videa, dugometražnih filmova i eksperimentalne glazbe.
Ulaz na sve programe je besplatan.
Ponedjeljak, 15. listopada 2007. u 19.30 sati:
JUTARNJI ZAPISI I SKICE, House of extreme music theatre - Kugla, Zagreb,
(autoreferencijalni performance)
Autor: Damir Bartol Indoš Tekst: Tanja Vrvilo Izvođači: Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo
Skica prostora boravka u vremenu od 5 i 15 do 6 i 30 ujutro, smjerovi kretanja, nazivi ulica, kuće na putu polaska i povratka, važni objekti koje viđam u ranim jutarnjim satima, napušteni, prazni, prazna livada prekrivena snijegom, niknulom travom, betonskim stazama, osvijetljena mjesečevim sjajem, udaljenom gradskom rasvjetom, sporo izlazećim suncem, sjajem zvijezde sjevernjače. Fragmenti dnevnika, 43 dana događanja zapisanih za kuhinjskim stolom netom poslije šetnje, brzog i nepogrešivog memoriranja onoga što je bilo – predstava u nastajanju. Plato kuhinjskog-radnog stola zrcali odraze grana, krovova i dimnjaka okolnih kuća, vrhove crkvenog tornja, najviših katova Nove bolnice i praznog neba iznad njih. Zapisi sadrže fenomene općeg pretapanja noći u dan, druženja dvoje ljudi, samoću jednoga, žudnju za stanjem zatečenih činjenica života izoliranih u fragmentu dana-zornice, fragmentu teritorija-livade s brezikom, fragmentu socijalne datosti da se živi u svijetu makar i s još samo jednom osobom, nemogućnošću da se samoća sama izvodi.
"Damir Bartol Indoš, profesor filozofije koji nikada nije radio u školi, jedan od osnivača Kugla glumišta, kazališne grupe zaslužne za stvaranje tradicije performansa, uličnog, avangardnog, tjelesnog, zaumnog teatra. Dobro poznat i na međunarodnoj sceni. Čovjek koji već gotovo trideset godina živi svoju umjetnost i umjetnička uvjerenja, što je gotovo nevjerojatno u sredini koja ima tako malo sluha za drugačije umjetničke i životne prakse. Sreli smo se u Para-institutu Indoš, garaži bivše tvornice Jedinstvo, koju dijeli s Močvarom. Ispred ulaza gomila "industrijskog" otpada; limova, žica, drvenih paleta... Namijenjenih duhovnoj reciklaži, kaže. Dok pripremam diktafon, olovku i papir, pogled mi sreće njegove ruke. Velike šake ogrubjele kože s crnim česticama metalne prašine duboko upijenim u pore.
*Koje su ključne riječi tvoga stvaralaštva? Zaslužena tema. To se pokazalo nepogrešivim u izrazu. Kada bih se izrazio kroz materijal koji se nalazi u zasluženoj temi, uglavnom bih napravio snažno i dobro djelo. A zaslužena je tema svaki prostor moga djelovanja izvan onoga što nazivam predstavom ili umjetničkim činom, koji bih volio zamijeniti izrazom "čin izražavanja simptoma transcendentalne patnje i bola"...
*Koliko si svjestan publike? Svjestan sam publike samo zato što za vrijeme izvedbe razmišljam da li da se vratim s puta u kojemu se trenutačno osjećam snažno i obuzeto ili ne. Na kraju se vraćam publici, odnosno socijalnom prostoru u kojemu živim. U tome sam trenutku svjestan da sam pred publikom i da je to kazališni događaj koji treba završiti, tako da se obučem i odem kući. Možda se jednom neću htjeti vratiti…
*Može li kazalište, koje je totalno fizička umjetnost, opstati u ovom vremenu digitalizacije, novih medija, dematerijalizacije...? Promatram to na primjeru alata. Bušilice, fleks mašine, ubodne pile izumiru jer danas nitko ne fiksira dva elementa bušenjem rupe i vijkom i maticom. Danas se uređaji više uopće i ne popravljaju. Nema više rezervnih dijelova... I kazalište je u sličnoj situaciji. Ali što onda ostaje? Međutim, mislim da kazalište ipak ostaje jer smo mi još uvijek blizu; koliko god se činilo da smo svemirski daleko od pećine i otkrića vatre, lova na jelene, mi smo jako blizu. Odlazimo u lov u samoposlugu, a ne u šumu, vraćamo se u stan, a ne pećinu, imamo centralo grijanje, a ne palimo vatru; ponavljamo iste radnje, samo na malo drugačiji način...
*Koja je za tebe uloga kazališta i umjetnosti uopce? Ja želim biti u utakmici s društvenim prostorima politike, znanosti, filozofije... Želim da umjetnički čin ima vrijednost jednaku vrijednosti političke odluke da će se obustaviti ratni sukob u Iraku; ili, u medicini, vrijednosti odluke o transplantaciji nekog organa. Želim da umjetnost i kazalište u kojemu se krećem budu vrednovani jednako kao druge važne stvari u svijetu oko nas, a nisu prostor umjetničkog. Ja ne želim da u kazalište idemo s idejom odlaska u prostor nevinosti, bezbrižnosti, užitka. Umjetnički čin mora po temi, razlogu, imati jednaku težinu kao odluka da se baci ili ne baci atomska bomba. Mislim da je to status koji umjetnost mora zauzeti i održavati u društvu…" (razgovarala: Vesna Janković)
Program za sve dane manifestacije BARUTANA 07.
Ulaz na sve programe je besplatan.
Ponedjeljak, 15. listopada 2007. u 19.30 sati:
JUTARNJI ZAPISI I SKICE, House of extreme music theatre - Kugla, Zagreb,
(autoreferencijalni performance)
Autor: Damir Bartol Indoš Tekst: Tanja Vrvilo Izvođači: Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo
Skica prostora boravka u vremenu od 5 i 15 do 6 i 30 ujutro, smjerovi kretanja, nazivi ulica, kuće na putu polaska i povratka, važni objekti koje viđam u ranim jutarnjim satima, napušteni, prazni, prazna livada prekrivena snijegom, niknulom travom, betonskim stazama, osvijetljena mjesečevim sjajem, udaljenom gradskom rasvjetom, sporo izlazećim suncem, sjajem zvijezde sjevernjače. Fragmenti dnevnika, 43 dana događanja zapisanih za kuhinjskim stolom netom poslije šetnje, brzog i nepogrešivog memoriranja onoga što je bilo – predstava u nastajanju. Plato kuhinjskog-radnog stola zrcali odraze grana, krovova i dimnjaka okolnih kuća, vrhove crkvenog tornja, najviših katova Nove bolnice i praznog neba iznad njih. Zapisi sadrže fenomene općeg pretapanja noći u dan, druženja dvoje ljudi, samoću jednoga, žudnju za stanjem zatečenih činjenica života izoliranih u fragmentu dana-zornice, fragmentu teritorija-livade s brezikom, fragmentu socijalne datosti da se živi u svijetu makar i s još samo jednom osobom, nemogućnošću da se samoća sama izvodi.
"Damir Bartol Indoš, profesor filozofije koji nikada nije radio u školi, jedan od osnivača Kugla glumišta, kazališne grupe zaslužne za stvaranje tradicije performansa, uličnog, avangardnog, tjelesnog, zaumnog teatra. Dobro poznat i na međunarodnoj sceni. Čovjek koji već gotovo trideset godina živi svoju umjetnost i umjetnička uvjerenja, što je gotovo nevjerojatno u sredini koja ima tako malo sluha za drugačije umjetničke i životne prakse. Sreli smo se u Para-institutu Indoš, garaži bivše tvornice Jedinstvo, koju dijeli s Močvarom. Ispred ulaza gomila "industrijskog" otpada; limova, žica, drvenih paleta... Namijenjenih duhovnoj reciklaži, kaže. Dok pripremam diktafon, olovku i papir, pogled mi sreće njegove ruke. Velike šake ogrubjele kože s crnim česticama metalne prašine duboko upijenim u pore.
*Koje su ključne riječi tvoga stvaralaštva? Zaslužena tema. To se pokazalo nepogrešivim u izrazu. Kada bih se izrazio kroz materijal koji se nalazi u zasluženoj temi, uglavnom bih napravio snažno i dobro djelo. A zaslužena je tema svaki prostor moga djelovanja izvan onoga što nazivam predstavom ili umjetničkim činom, koji bih volio zamijeniti izrazom "čin izražavanja simptoma transcendentalne patnje i bola"...
*Koliko si svjestan publike? Svjestan sam publike samo zato što za vrijeme izvedbe razmišljam da li da se vratim s puta u kojemu se trenutačno osjećam snažno i obuzeto ili ne. Na kraju se vraćam publici, odnosno socijalnom prostoru u kojemu živim. U tome sam trenutku svjestan da sam pred publikom i da je to kazališni događaj koji treba završiti, tako da se obučem i odem kući. Možda se jednom neću htjeti vratiti…
*Može li kazalište, koje je totalno fizička umjetnost, opstati u ovom vremenu digitalizacije, novih medija, dematerijalizacije...? Promatram to na primjeru alata. Bušilice, fleks mašine, ubodne pile izumiru jer danas nitko ne fiksira dva elementa bušenjem rupe i vijkom i maticom. Danas se uređaji više uopće i ne popravljaju. Nema više rezervnih dijelova... I kazalište je u sličnoj situaciji. Ali što onda ostaje? Međutim, mislim da kazalište ipak ostaje jer smo mi još uvijek blizu; koliko god se činilo da smo svemirski daleko od pećine i otkrića vatre, lova na jelene, mi smo jako blizu. Odlazimo u lov u samoposlugu, a ne u šumu, vraćamo se u stan, a ne pećinu, imamo centralo grijanje, a ne palimo vatru; ponavljamo iste radnje, samo na malo drugačiji način...
*Koja je za tebe uloga kazališta i umjetnosti uopce? Ja želim biti u utakmici s društvenim prostorima politike, znanosti, filozofije... Želim da umjetnički čin ima vrijednost jednaku vrijednosti političke odluke da će se obustaviti ratni sukob u Iraku; ili, u medicini, vrijednosti odluke o transplantaciji nekog organa. Želim da umjetnost i kazalište u kojemu se krećem budu vrednovani jednako kao druge važne stvari u svijetu oko nas, a nisu prostor umjetničkog. Ja ne želim da u kazalište idemo s idejom odlaska u prostor nevinosti, bezbrižnosti, užitka. Umjetnički čin mora po temi, razlogu, imati jednaku težinu kao odluka da se baci ili ne baci atomska bomba. Mislim da je to status koji umjetnost mora zauzeti i održavati u društvu…" (razgovarala: Vesna Janković)
Program za sve dane manifestacije BARUTANA 07.
Objavio: Nandino |
Komentari (0)