Galerija Kat: Otvorenje izložbe "Ironija kao modus vivendi"

U Galeriji Kat u Osijeku održat će se otvorenje izložbe “Ironija kao modus vivendi” u ponedjeljak, 10. listopada 2022., s početkom u 19 sati.

Izložba ostaje otvorena do 07. studenog 2022. godine.

SVAKODNEVNA IZNIMKA
Melankolik je kauboj na rodeu koji istovremeno jaše dva konja. Lijevom nogom stoji na leđima konja Depresije, a desnom na leđima drugog kojeg zove Kreativnost. Ne bi li za vrijeme galopiranja održao ravnotežu, obje „životinje“ čvrsto drži skupa, jednu uz drugu. Na kraju predstave ponekad mu čak i zaplješću, no samo on zna kroz koje napore svaki put prolazi pitajući se koliko će još moći tako.

Ako bi ikoga prethodna crtica mogla opisati, bio bi to bez sumnje slavonskobrodski konceptualni umjetnik, Ivan Šeremet. Služeći se različitim medijima i strategijama u svojoj praksi umjetnik autoironijom raskrinkava prvenstveno samog sebe, ali i publiku predlažući joj dugi niz godina teme „svakodnevnog plebiscita“ koja ista uglavnom nerado prihvaća. Stoljeća nas dijele od sv. Tome Akvinskog i njegovih preporuka o pet, odnosno šest načina suočavanja s tugom, melankolijom pa ipak Šeremet kao da ih je sve usvojio jer su sve one prvenstveno ljudske: uživanje, plač, prijateljevanje, motrenje istine (kontemplacija) te kupanje i spavanje. Uživajući u hrani i piću čovjek na neki način priznaje vlastitu tjelesnost kao ovisnost o primanju; u plaču se bespoštedno susreće sa samim sobom bez posredovanja sa strane; prijateljstvom ipak priznaje da svoju melankoliju želi podijeliti s drugima, želi da ga se ljubi; motrenjem istine on pokazuje da želi ljubiti druge, ali i mudrost samu; naposljetku, kupanjem i spavanjem prekinut će nepodnošljivi kontinuitet reflektiranja nad samim sobom.

Pogledamo li neke od radova predstavljene na ovoj izložbi kao što je „Brodski akvarel“ gdje primjerice umjetnik uranja alate (sjekiru, motiku, grablje i sl.) u korito u kojem se inače „šure“ svinje, neugodan prizor koji u elegijskoj atmosferi priziva vrstu drevnosti bez stvaralačkog udjela u budućnosti. „Označene“ granice podrezane stvarnosti( čitaj: umjetnosti) za umjetnika su i mjesto tuge, ali i mjesto ugode dok ograničenjem ukazuje na neograničeno. Sizifovski udara u zid vlastitom glavom koju će umotati u radu „Slatka smrt“ hrvatskom zastavom kao konačno zatvaranje umjetnikovih usta. Šeremet jako dobro zna da „novi izbori“ koje „iščekuje“ neće riješiti našu međusobnu izoliranost dok odgovornost prepuštamo „društvenim stručnjacima“. Možda se umjetnik zato i pita: jesu li zečevi koji trčkaraju po prostoru galerije u prednosti jer su svjesniji vlastite stvarnosti, u odnosu na mnoge ljude koji miješaju slobodu i slobodnu nepromišljenost.

Kao istinski umjetnik Ivan Šeremet nije se začahurio u umjetnost kao neku vrstu sigurne zone ubijajući slobodno vrijeme pritom. Naprotiv, njegova umjetnost je rizik, on sam je osjetljiv na nepravdu prema svakom uzrastu i svakoj kategoriji ljudi dok crta, slika, snima ili pak izvodi performans i to ne toliko olovkom, kistom ili kamerom kao alatima, koliko svojim vlastitim životom. Zato, prije nego pristupimo percepciji njegovih radova, upozorenje: Umjetnik je to koji bi publiku kojoj se predstavljao znao češće poučiti kad su ga odbijali nego kad su ga prihvaćali. Zlatko Kozina

BIOGRAFIJA UMJETNIKA
Ivan Šeremet rođen je 10. kolovoza 1952. godine u Erdeviku. Multimedijalni je umjetnik, koji živi i radi u Slavonskom Brodu. U svom radu opservira prostor u kojem živi. To su osobna iskustva ispod kojih se javlja distancirani humor ali i poruga prema nekooperativnom okruženju.

Izlagao je na tridesetak samostalnih izložbi: Zagreb – MSU; Rijeka – MMSU, Novi Sad – MSU. Također na nizu skupnih izložbi: Kassel, Beograd – Bezgranične granice; Budapest – Human nature; Zagreb – 20 godina Galerije PM; Zagreb – 80-te; Zagreb ikonografija grada; Zagreb – Fragmenti melankolije; Zagreb – Joseph Beuys: Tko ne želi misliti, leti van!

Prezentirao je više od sto suvremenih umjetnika iz regije: Hrvatska, BIH, Vojvodina, Mađarska, Poljska i Čekoslovačka.

Jedan je od izbornika 20. slavonskog biennala u Osijeku.

O njemu pišu I. Bekić, J. Bubaš, I. R. Janković, B. Franceschi, A. M. Koljanin, Z. Kozina, V. Kusik, M. Lučić, Z. Maković, A. Maračić, Ž. Marcijuš, S. Marjanić, K. Orelj, G. Rem, D. Šimičić, R. Šimunović, J. Škunca, M. Šolman, M. Špoljar, M. Šuvaković (monografija), B. Valušek, J. Vukmir, J. Ziherl, I. Župan.