s Galerija Kat: Otvorenje izložbe "Govor (ob)lika"
Korisničko ime: Lozinka:
Naslovna Forum 031 Galerija 031 Oglasi 031 Novi korisnik!
sri 26. 01. 2022.
Škola klizanja p...
CineStar Osijek ...
Kino Urania [20....
Društveni atelje...
Pučko otvoreno u...
čet 27. 01. 2022.
Škola klizanja p...
CineStar Osijek ...
Kino Urania [27....
Društveni atelje...
Pučko otvoreno u...
pet 28. 01. 2022.
Škola klizanja p...
CineStar Osijek ...
Kino Urania [27....
Društveni atelje...
Pučko otvoreno u...
sub 29. 01. 2022.
Besplatni funkci...
CineStar Osijek ...
Kino Urania [27....
Društveni atelje...
Darivanje krvi s...
ned 30. 01. 2022.
CineStar Osijek ...
Kino Urania [27....
pon 31. 01. 2022.
CineStar Osijek ...
Kino Urania [27....
Novosti
Najave i reporti
Kolumne
Gost priče
Interaktiv
Podrška
O nama

U Galeriji Kat u Osijeku održat će se otvorenje izložbe “Govor (ob)lika” u petak, 3. prosinca 2021., u 19:00 sati.

Izložbu je moguće pogledati do 20. prosinca 2021.

Pišući o opstojnosti predmeta u svojoj „Metafizici“, Aristotel je razvijao ideju hilemorfizma. U skladu s njegovim naukom svaka je stvar sastavljena od tvarnog i oblikovnog segmenta. Tvar (stgrč. ΰλη) i oblik, lik (stgrč. μορφή) prožimlju se u svim tjelesnim stvarima te združeni u jedinstvenu cjelinu oblikuju predmete u našoj zbilji. U nazivu izložbe postoji direktna aluzija na djelo „Život oblika“ Henrija Focillona u kojoj autor na brojne način nastoji povezati oblik s biologističkim principom života i tako ispreplesti elemente formalnog i onog umnog, duhovnog. Francuski povjesničar umjetnosti smatra da umjetničko djelo nije tek puki fenomen koji čini sastavni i logični dio razvoja ljudske povijesti, nego da u njemu prebiva poseban svijet (ili nešto što bismo mogli nazvati posebnom sviješću) koji nadopunjuje ovaj naš prirodni univerzum posjedujući unutar svoje esencijalne domene vlastite zakone razvoja i konačno sebi svojstvenu fiziologiju. Iako riječ „život“ u sintagmi „život oblika“ upućuje na popularan devetnaestoljetni biologistički pristup umjetnosti, Focillon kroz svoje izlaganje pokazuje da oblik nije samo odjeća u koju se odijeva određeni sadržaj, već da se bílo umjetnosti manifestira kroz neprestano stvaranje oblika što u konačnici i tvori njezinu esenciju. Važan Focillonov misaoni prethodnik bio je Konrad Fielder koji je, oslanjajući se na Kantovu estetičku teoriju smatrao da je vizualna umjetnost oblik „čiste vidljivosti“ koja stvara vidljivim ono što nam ne mora biti vizualno neposredno dano (što kasnije potvrđuje i Paul Klee) čime direktno inaugurira teorijsko promišljanje apstraktnih formi u vizualnoj umjetnosti. Oblik, dakle, nije statična kategorija i ovisi o „revolucionarnoj energiji pronalazača“ (Focillon). Dapače, on čini najvitalniji aspekt umjetnosti te je podložan neprestanim mijenama zahvaljujući kojima se kroz umjetnička djela uvijek iznova otkrivaju novi načini promatranja svijeta, bilo onog unutarnjeg bilo vanjskog. Oblik zatim ulazi u prostor postajući „iskustveno područje umjetnosti, aktivni dio egzistencijalnog kruga djela, on je supstancija koju treba oblikovati.“ (Focillon)
Od objavljivanja Focillonova djela prije gotovo devet desetljeća unutar polja umjetnosti dogodio se niz turbulentnih promijena. Unatoč tome, tradicionalni su mediji uspijevali odolijevati trendovskom zanosu zadržavajući bitne segmente vlastite posebnosti čak i onda kada su se unutar tradicionalne komponente uvlačili novomedijski eksperimenti. Već je Focillon znao da je istovremeno postojanje više stilova neizbježno te da stilovi ovise i o tehničkom području unutar kojeg umjetnost aktivno participira. U tome se smislu osobito istaknuo medij kiparstva koji je ostajao vitalan tijekom čitavoga modernističkog i postmodernističkog vremena pružajući umjetnicima stalni poticaj da kroz nove oblike progovore (te da njihovi oblici progovore) o mogućnostima drugačijeg poimanja vidljivosti koja se kategorijalno drastično promijenila u posljednjih pedesetak godina.

Na ovogodišnjem su se izdanju godišnje izložbe HDLU-a Osijek predstavili sljedeći umjetnici: Marko Babić, Valentina Grubačević, Josip Kanis, Goran Kujundžić, Margareta Lekić/Josipa Stojanović, Mirna Pokorić, Tamara Sekulić, Ivana Škvorčević, Mia Štark, Andrej Tomić i Vinko Vidmar. Babić koristi strategiju na tragu „izlagačkog skrivanja“ jer „Djelomična izloženost“ (2012. – 2021.) predstavlja umjetnikovo nastojanje da djelo kao work in process dovede u teleološku točku u kojoj proces usmjerenoga kiparskog rada završava, ali se te točke aplitudinalno nikada ne dotiče dajući nam tek atelijerski primjerak koji čeka svoj (za/s)vršetak. „Čipka“ (2021.) Valentine Grubačević rezultat je inspiracije tradicijom tkanja, ali i likom i djelom poznate bauhausovske studentice Otti Berger. Rad odlikuje vrsno izvedena te rudimentarna i prozračna reljefna struktura koju umjetnica nadopunjuje postavljanjem izvora svjetlosti iza samoga rada dajući materijalnoj formi tkanine i nematerijalni produžetak. Kanis u svojim „Formama“ (2018.) nastoji prožeti materijalnost terakote od koje djela izvodi s okolnim zrakom oblikujući veći broj šupljina u njima. Prostor u ovom slučaju ima važnu ulogu jer ih egzistencijalno definira unoseći unutar postojećih oblika ne samo dimenziju zraka, nego i svjetlosti formirajući na taj način jedinstvenu skulpturalnu cjelinu. U djelu „Interakcija“ (2018.) osjeća se Kujundžićev crtačko-slikarski habitus. Prožimanjem djela i prostora na tragu fontanovskih concetto spaziale Kujundžić rastvara zadani okvir naizmjeničnim rasporedom strjelica i križeva oblikujući reljefastu strukturu ujednačenog i smirenog ritma. Tandemski radovi Margarete Lekić i Josipe Stojanović „Ideal“ i „Sastaviti prije upotrebe“ (oba iz 2019.) nastavak su suradnje dvije kiparice koje u svojim djelima problematiziraju društveni odnos prema konzumerističkom mentalitetu u kojem su nenužne stvari nerijetko sankrosanktno predstavljene kao kategorički imperativ. Toj logici pridružio bi se i rad „Blue“ (2021.) Mirne Pokorić koji se sastoji od pamučne rukavice kojoj je u plavo obojen srednji prst. Simbolika pokazivanja srednjeg prsta u društvu je obilježena negativnim konotacijama, ali korištenjem plave boje Pokorić kao da nastoji stvoriti odnos ambivalentnosti između označavanja srednjega prsta i plave boje koja se simbolički veže uz dubinu, stabilnost, mudrost i inteligenciju. „Uvijek postoji izlaz“ (2019. – 2021.) Tamare Sekulić skulptura je u kojoj se umjetnica unutar zadane kvadratne forme igra odnosom praznine te fizičkih prepreka i ograničenja koja tvore vizualni labirint, svojevrsnu strukturalnu mrežu koja svojom prozračnošću podjednako privlači i plaši promatrača. Ivana Škvorčević nastavlja tradiciju oblikovanja djela u kojima je osnovni element svjetlost. „Prostor prisutnosti“ (2021.) svjetlosna je instalacija u kojoj Škvorčević prostor i oblike gradi uz pomoć svjetlosnih čestica fotona potičući gledatelje da oblikovnu dimenziju rada ne dožive kao čvrsto materijalizirano i stabilno polje unaprijed definiranih oblika. „Dodir/Što je manje moguć/Odlazak“ (2021.) multimedijalan je rad sastavljen od niza grafičkih listova i dvokanalne videoinstalacije. Mia Štark je u radu naglasak stavila na interaktivnu komunikaciju s publikom tražeći od posjetitelja da aktivno čitaju, slušaju, gledaju, pamte, opažaju, plešu te samim time postanu aktivnim oblicima samoga rada u prostoru u koji ga je umjetnica postavila. Tomićev „Tadželmust 1“ (2019.) otkriva nam, kao i kod Kujundžića, umjetnika u čijem je radu slikarska komponenta dominantna. Rekao bih kako umjetnik svojom skulpturom evocira dugu tradiciju bojene keramike koja je od pradavnih vremena spajala obrtnu i umjetničku dimenziju služeći čovjeku da zadovolji svoju unutarnju potrebu za estetskim. „Žarište“ (2020.) Vinka Vidmara prostorna je intervencija koja alegorijski upućuje na društvenu stvarnost te aktualizira opća pitanja čovjekovog tu-bitka i egzistencije uopće. Prilikom ulaska u galerijski prostor posjetitelj je izložen laserskim zrakama koje oblikuju liniju svjetlosti koja onemogućava slobodno kretanje posjetitelja. Ograničenja, međutim, nisu materijalizirana u fizičkim preprekama jer kroz laserski svjetlosni snop tijelo posjetitelja može nesmetano proći. Preporučeno je, ipak, korištenje zaštitne opreme, osobito za oči. Postavljanje svjetlosnih zraka na razinu očišta nije bez značenja. Ono je povezano s čovjekovom nesvjesnom težnjom za utemeljenjem osjećaja o vlastitom postojanju.

Govor (ob)lika izložba je koja je pružila priliku umjetnicima da iznova kroz svoja umjetnička ostvarenja ispitaju kolika snaga još uvijek počiva u govoru vizualnosti koji dominantno osvaja područje cjelokupne kulture. Spomenuta vizualnost ima svoju ob(likovnu) dimenziju i upravo njezina sljubljenost s prostorom, bilo fizičkim bilo digitalnim, onaj je segment koji se na ovaj izložbi nastojao (iznova) preispitati.
Igor Loinjak


 Stranica prilagođena ispisu