20. Performance Art Festival: "PLAY" [2020.] [program]

U Osijeku će se 13. i 14. studenoga 2020., održati 20. Performance Art Festival pod nazivom PLAY. Jubilarno, 20. izdanje festivala, udruga M-art organizira u partnerstvu s Kulturnim centrom Osijek i Galerijom Knifer. Na 20. Performance Art Festivalu sudjeluju umjetnici Niko Mihaljević, Ana Prvački, Igor Ruf, Dragana Sapanjoš i Lana Stojićević. U kustoskoj koncepciji Vedrana Perkova, u okviru festivala će se tijekom dva dana odvijati umjetničke izvedbe pred publikom te otvorenje izložbe s performativnim videoradovima i fotografskom dokumentacijom performativnih radova, koja će se u Galeriji Knifer moći pogledati do 21. studenoga.


Petak, 13. studenoga 2020.
19:00 sati - NIKO MIHALJEVIĆ: „Need Your Love So Bad“, performans (Lokacija: Kulturni centar)
20:00 sati - PLAY, otvorenje izložbe (Lokacija: Galerija Knifer)
21:00 sati - IGOR RUF: „Kondor, que pasa?“, performans (Lokacija: Galerija Knifer)

Subota, 14. studenoga 2020.
12:00 sati - VEDRAN PERKOV, vodstvo kroz izložbu (Lokacija: Galerija Knifer)
13:00 sati - DRAGANA SAPANJOŠ: „Anomalye Anomale“, božićni koncert za parking (Lokacija: Eurodom, podzemna garaža)

Od 14. do 21. studenoga 2020.
16:00 – 19:00 sati Lokacija: Galerija Knifer)
LANA STOJIĆEVIĆ:
„Prostorni kapaciteti“, 2020., serija fotografija, makete, paravan
„Fasada“, 2018., serija fotografija
ANA PRVAČKI
„Hand Pollination Glove“, 2018., video, 1' 11''
„Energetic Tickle“, 2020., video, 2' 29''
„Multimask“, 2020., video, 2' 28''
„Syncope Whistle“, 2019., video, 1' 07''
„At the Tips of Your Fingertips (Towards a Clean Money Culture)“, 2007., video, 1' 38

---

Živimo u vremenu apsolutnog rasapa moralnih i društvenih normi, rastuće netrpeljivosti i isključivosti, ekonomske i egzistencijalne neizvjesnosti, socijalnih nepravdi, sukoba i ratova. Jasno je da umjetnici prema tomu ne mogu ostati indiferentni, već se osjećaju dužnima reagirati. Kada u društvu nema stalnih i čvrstih uporišta, reprezentiranih kroz ulogu države, njezinih zakona i građanskih normi, angažman umjetnika ne iznenađuje – oni pokušavaju biti korektiv, faktor koji agitiranjem za ispravnost potiče i promovira vrijednosti zanemarene od ekonomsko-političkih struktura.

Ovogodišnje izdanje Performance Art Festivala trebalo je, međutim, dati nešto drugačiji pogled na performans kao granu umjetničkog izražavanja; trebalo je pomaknuti fokus s prevladavajuće struje umjetničkog društveno-političkog aktivizma na ponešto zanemaren segment performansa kao samog čina izvođenja, naizgled bez izravnih komentara na zbilju koja nas okružuje. (Samo naizgled.)

Novonastala situacija pandemije sve je zakomplicirala. Utjecala je i na samu (ne)mogućnost održavanja festivala, a time i na odabir radova koji će na njemu biti predstavljen. Kako bi ostao vjeran prvotnoj ideji, a uzimajući u obzir organizacijska i druga ograničenja, ovogodišnji festival uključuje izvedbe uživo, performativne videoradove i fotografsku dokumentaciju performativnih radova te, naposljetku, pomno režiranu situaciju koja propituje samu ideju izvedbe participativnog događaja.

Vratimo se na početak. Tema i naziv ovogodišnjeg festivala je: PLAY. Ta engleska riječ ima više značenja. Može biti shvaćena kao igra, što bi bio doslovan prijevod, no jednako tako označava izvođenje, čin igranja uloge ili role (svjesno izabrane, dodijeljene ili nametnute) ili samu granu umjetnosti (play – predstava, teatar, kazalište). Za izrazom play posegnut ćemo i kako bismo opisali poigravanje ili izigravanje. Play je ujedno i naredba, kod elektroničkih uređaja, primjerice, kojom se pokreće izvođenje glazbe ili videozapisa.

Na ovogodišnjem festivalu sudjeluje petero umjetnika. Pozvani autori nalaze inspiraciju u različitim vidovima umjetnosti: književnosti, kazalištu, glazbi, likovnim umjetnostima, scenografiji, filmu. Ili, u kulturi, bilo da se radi o visokoj kulturi, popularnoj kulturi ili folkloru. Kombinacije navedenih polazišta rezultiraju začudnim hibridima, a sama izvedba ponekad je prepuštena drugima.

Melting-pot radovi Dragane Sapanjoš kombinacija su raznih stvari. Od književnih i filmskih predložaka do reminiscencija pop kulture. Ludički i često na granici halucinacije, njezini performansi su ambijenti, priče u koje ulazimo, u kojima je sve moguće. Publika je sastavni dio rada ili, bolje rečeno, ravnopravni sudionik u igri koja je naizgled van dosega razumijevanja. Tako je i s radom Anomalye Anomale. Kolažirani zvučni zapis ustvari je glazbena playlista sastavljena od poznatih božićnih pjesama. Reproducirana na parkiralištu, s razglasa podzemne garaže, za svoje slušatelje ima uglavnom prazne automobile. Njihovi su ih vlasnici ostavili i otišli drugim poslom. Vesele i razigrane pjesme, koje iskazuju vjeru u sreću i ljubav, upućene su publici koja za njih ne mari.

Arhitekti koji su sudjelovali u izgradnji Manhattana pojavili su se u siječnju 1931. godine na jednom balu u New Yorku noseći kostime koje su sami izradili, a koji su bili oblikovani poput zgrada koje su projektirali. Bio je to pokušaj slavljenja arhitekture, njezinih postignuća i napretka. Usprkos Velikoj depresiji, optimistično su najavljivali bolja vremena. Rad Lane Stojićević Fasada svojevrsni je hommage toj ideji. Lana izrađuje kostim-građevinu rabeći elemente tipične za (uglavnom ilegalnu) gradnju u Dalmaciji. Prepuna pretjerano dekorativnih i kič-elemenata takva gradnja djeluje poput agresora nagrđujući prostor u koji se smješta. Odjevena u kostim, autorica osvaja izgrađene i neizgrađene prostore. Njezin rad Prostorni kapaciteti istražuje neobičan arhitektonski element koji možemo naći na više lokacija u staroj gradskoj jezgri Šibenika. Radi se o zazidanim uglovima kuća, prostornoj intervenciji koja je služila za sprečavanje uriniranja po kantunima. S dozom humora promišlja se o mogućim prenamjenama tih arhitektonskih elemenata; prenamjenama tipičnim za suvremenu situaciju turističkog grada u kojoj svaki mogući centimetar prostora treba iskoristiti za obogaćivanje turističke ponude, odnosno za zaradu.

Video radovi Ane Prvački izrađeni su u maniri reklame ili promotivnog spota s uputama za korištenje proizvoda ili kao naputci za društveno ponašanje. Brendirane vlažne maramice za pranje novca, multifunkcionalna maska za lice koja, osim što štiti, služi i za njegu lica, rukavica za oplođivanje biljaka, glazbeni instrument koji služi uspostavi harmonije između duha i tijela – proizvodi su koji, dovedeni do apsurda, s dozom erotike i humora, kritiziraju današnje potrošačko društvo. Blagostanje je imperativ, bez obzira na posljedice. Izgubljena prirodna ravnoteža može biti vraćena uporabom ponuđenih nam proizvoda.

Jedan od dvoje autora koji će izvesti performans pred publikom je Niko Mihaljević. On će opetovano izvoditi jednu te istu pjesmu na glazbenu MIDI matricu. To podsjeća na situaciju iz karaoke barova u kojima je publika ujedno i sudionik. Organizator garantira zabavu iako cijeli program izvodi i određuje publika. U opetovanom ponavljanju istog Niko ukazuje na prostor osobne slobode – na mogućnosti varijacije i improvizacije usprkos zadanim kanonima i normama.

Igor Ruf pokušava izvesti poznatu skladbu El condor pasa. No, prije toga treba izraditi instrument – svoju verziju Panove frule. Za to koristi boce piva koje iz kojih ispija tekućinu dok ne postigne željeni tonalitet. Spomenuta kompozicija bila je jedan od simbola hipi pokreta. Ideali kojima se tada težilo odavno su izbijelili, a opijenost mislima o slobodi, jednakosti i bratstvu svih ljudi zamijenio je mamurluk zbilje. Vedran Perkov

Niko Mihaljević (Split, 1985.) je post-konceptualni umjetnik i dizajner vizualnih komunikacija. Magistrirao je na Werkplaats Typografie (ArtEZ Institute of the Arts) u Arnhemu, Nizozemskoj. Dobitnik je Nagrade Radoslav Putar 2016 (Young Visual Artists Awards). U području vizualnih komunikacija proučava i dokumentira vernakularni amaterski grafički dizajn i tipografiju. Redovno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu. Osnivač je inicijative zabilježenog zvuka Alluvial Gold i komponira ezoterične recitale za sintesajzer kao Soft Temple II. Radi kao samostalni dizajner te kao docent na odjelu Medijskog dizajna na Sveučilištu Sjever. Živi i radi u Zagrebu.

Ana Prvački (Pančevo, Srbija, 1976.) je umjetnica s kazališnim i muzičkim obrazovanjem. Primarno se izražava u mediju performansa i instalacija. U svojoj interdisciplinarnoj praksi često se bavi zvukom i senzualnošću. Izlagala je na brojnim međunarodnim izložbama, uključujući 13. Gwanju Biennial, 2020 Bangkok Biennial, 14. Istanbul Biennial SALTWATER: A Theory of Thought Forms, Turska, 2015.; Contour Biennial, Mechelen, Belgija, 2015.; dOCUMENTA 13, Kassel, Njemačka, 2012.; Sydney Biennial , Australija, 2007.; Singapore Biennial, Singapore, 2006.; Turin Triennale, Italija, 2005. Samostalne izložbe: de Young Museum, San Francisco (Nagrada Webby), SAD; Hammer Museum, Los Angeles, SAD; the Isabella Stewart Gardner Museum, Boston, SAD; Castello di Rivoli, Museo d’Arte Contemporanea, Torino, Italija; Institute of Contemporary Arts, Singapore i 1301PE Gallery, Los Angeles, SAD. Njeni radovi se nalaze u privatnim i javnim kolekcijama i institucijama poput MoCA, LACMA i Muzeja Castelo di Rivoli. Živi i radi u Berlinu.

Igor Ruf (Virovitica, 1984.) je multimedijalni umjetnik i kipar. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Usvojim instalacijama, objektima i performansima bavi se prostorno-vremenskim zamišljajima, sjećanjima i paradoksima svakodnevice. Od 2010. aktivno izlaže, te je za svoj rad primio nekoliko nagrada i priznanja (Velika nagrada Trijenala hrvatskog kiparstva, Nagrada Salona mladih, Nagrada Radoslav Putar). Zaposlen je kao docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Dragana Sapanjoš (Kopar, 1979.) Maturirala je 1998. u školi Primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli. Godine 1999. seli se u Italiju, gdje upisuje Accademia di belle arti di Venezia, gdje pohađa prve dvije godine; 2001. seli se u Milano, gdje završava studij slikarstva na Accademia di belle arti di Brera. Dobitnica je brojnih nagrada, rezidencijalnih programa i stipendija, među kojima se izdvajaju: Corso superiore di arti visive Antonio Ratti, VIR Viarafirni (Viafarini in residence), ACACIA stipendija, Moroso award for contemporary art, Futura PRAHA, triennale hrvatskog kiparstva. Živi i radi u Novigradu.

Lana Stojićević (Šibenik, 1989.) pomoću fotografije, tekstila, kostima ili arhitektonske makete istražuje teme poput divlje gradnje, arhitektonskog naslijeđa i ekološkog zagađenja. Diplomirala je slikarstvo 2012. na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu te je boravila na nekoliko rezidencijalnih programa. Za svoj je umjetnički rad primila više nagrada, od kojih se ističu Metro Imaging Mentorship Award na izložbi New East Photo Prize (London, 2016.) i godišnja nagrada Hrvatskog društva likovnih umjetnika za mladu umjetnicu (Zagreb, 2015.). Bila je finalistica nagrade Nagrade Radoslav Putar koju dodjeljuje Institut za suvremenu umjetnost (Zagreb, 2015.) te nagrade New East Photo Prize koju dodjeljuje fondacija Calvert 22 (London, 2016., 2018.). Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Splitu.

Vedran Perkov (Split, 1972.) Diplomirao je slikarstvo 2002. na Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu. Radi na Odsjeku slikarstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split. Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u Splitu, Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Poreču, Dubrovniku, Puli, Rennesu, Quebecu i Milanu te na mnogim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Sudionik je workshopova i artist-in-residence programa u Hrvatskoj, Italiji, Švedskoj, Latviji, Alžiru, Francuskoj, Kanadi, Indiji i SAD-u. Dobitnik je Nagrade Radoslav Putar 2007. godine i Velike nagrade 35. splitskoga salona, iste godine. Dobitnik je treće nagrade na izložbi [email protected] za hrvatsku suvremenu umjetnost 2018. godine. Veliku nagradu 13. trijenala hrvatskog kiparstva dobiva 2018. godine. Uz autorski rad, aktivan je kao kustos i organizator izložbi, katkad piše uvodnike i predgovore za izložbe svojih kolega i radi postave. Radovi su mu zastupljeni u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb, Muzeja suvremene umjetnosti Istre, Galeriji umjetnina u Splitu. Živi i radi u Splitu.