16. Performance Art Festival - "Politička tijela" [2016.]

POLITIČKA TIJELA
Danas, baš kao i kasnih šezdesetih, kada se performans tek pojavio kao medij iskazivanja otpora i neposluha, umjetnici ništa manje radikalno tijelom reagiraju na političku stvarnost.

Francuski sociolog i filozof Henri Lefebvre tijelo je definirao kao sredstvo kojim proizvodimo sebe kao društvena bića, kojim proizvodimo društveni prostor. Umjetnici svojim gestama potvrđuju i reprezentiraju tu tezu, makar češće u obrnutom smjeru, budući da taj isti društveni prostor u odnosu na tijelo djeluje i kao razarajući agens.

Tijelo, kako ga tumači Giorgio Agamben, priziva eksplicitnu pojavnost, goli život (zoe), i istodobno njegovu političnost (bios). Nositelj je potencije - duboko individualnog osjećaja slobode, ne samo u smislu činjenja, nego i ne-činjenja koje odbija biti moranje podređeno nekoj izvanjskoj moći, ali istodobno je i stalna meta represije, mjesto poroznih granica u koje izvanjska moć neumoljivo prodire već samim njegovim postojanjem.

U kriznim situacijama, u kojima dolazi do odvajanja humanitarnog i političkog te rascjepa između ljudskih i državljanskih prava, definicija umjetnosti koju je ponudila kubanska umjetnica Tania Bruguera doima se okrepljujućom: „Umjetnost je prostor ranjivosti u kojemu se rastvara ono što je društveno kako bi se stvorilo ono što je humano“. I uopće nije slučaj da performans kao umjetnički oblik otpora, kao neprestana potreba za ponovnim preispitivanjem pojmova integriteta, identiteta, isključenosti, drugosti i drugačijosti, još uvijek i istom snagom izranja na prostorima i u vremenima izraženih političkih i socijalnih tenzija.

Velik poticaj u odabiru teme koja u posljednjih dvadesetak godina ne prestaje biti aktualna na hrvatskoj sceni bili su, primjerice, prvi ratni, ali i kasniji performansi Slavena Tolja, u kojima tijelo umjetnika, izloženo neprestanoj vjetrometini, reprezentira poprište križanja i sudaranja osobnih i društvenih procesa. S druge strane, otkrivanje bogate i žive, ali u Hrvatskoj malo poznate umjetničke scene Južne Amerike pokazalo se kao izazov koji je presudio o odabiru teme. Sučeljeni sa situacijom kršenja ljudskih prava, dugoročnim posljedicama građanskih ratova, nasiljem, kriminalizacijom žrtava, kulturom šutnje, dubokim socijalnim i ekonomskim nejednakostima, gubitkom povjerenja u korumpirane strukture moći, ali i globalnim stanjem politike kada je riječ o ‘drugosti’, južnoamerički umjetnici, a napose umjetnice posljednjih godina u svojim snažnim iskazima reagiraju - tijelom.

Radmila Iva Janković