Muzej likovnih umjetnosti: Otvorenje izložbe "I was call you tomorrow"

Otvorenje izložbe "I was call you tomorrow" Krunoslava Stipešević održat će se u četvrtak 17. rujna u 19 sati.

Krunoslav Stipešević rođen je 1959. u Osijeku. Nakon srednjoškolskog obrazovanja upisuje slikarstvo na Likovnoj akademiji u Sarajevu u klasi prof. Ljubomira Perčinlića gdje diplomira 1985. Nakon završetka akademije, provodi nekoliko godina u Osijeku i 1988. Upisuje kiparstvo na Akademiji u Düsseldorfu, u klasi Klausa Rinkea. Od 1988 živi i radi u Düsseldorfu.

Izložba I was call you tomorrow, sastavni dio manifestacije 24. slavonski biennale, sastoji se od ciklusa radova nastalih 80-ih godina prije autorova odlaska u Düsseldorf te radova nastalih za ovu izložbu. Sastavni dio izložbe je tiskano izdanje u četiri toma (jedan za svaki tjedan trajanja izložbe) Monografija fotografija Branimira Dobaja te virtualni izložbeni katalog koji će od dana otvorenja biti dostupan za preuzimanje na web stranici muzeja.

Iz predgovora Valentine Radoš, kustosice izložbe:
…Konceptualno zamišljena kao dio 24. biennala - Jednom jedan putnik, izložba je nastavak teme putovanja, ali ne onog faktičkog i dosjetnog s mjesta na mjesto, već u jednom posve drugom, duhovnom i iskustvenom smislu. I was call you tomorrow izložba je, kako i sam "šprahfeler" naslova daje naslutiti, koja se dotiče pitanja kronologije na jedan vrlo osoban i osobit način. Govori o prolaznosti, ali i vječnosti, o memoriji i sjećanjima, upućuje na duboko promišljene premise umjetničkog rada, ali i života (kao da su to dvoje ikad razdvojeni!), i sve različite prostore tog življenja. Polazna točka i misaoni početak izložbe radovi su nastali u razdoblju od završetka akademije u Sarajevu pa sve do odlaska u Düsseldorf 1988. Dosad nikad izlagani zajedno, postavljeni su uz korespondirajuće radove nastale za ovu izložbu i u takvoj konstelaciji pružaju uvid u umjetnikov odnos prema vlastitome stvaralaštvu, prema slikarstvu i uvid u samu okosnicu njegova rada.

…Izložba I was call you tomorrow upravo je korespondencija, ili komunikacija, onoga tada i ovoga sada. U izložbeni se prostor postavljaju radovi nastali s nekih tridesetak godina razmaka, ali koji su u svojim unutarnjim nužnostima dosljedni i vjerni prikazi autorske geneze i sveobuhvatne umjetničke biografije. Stvara se dijakronijska vremenska crta, gdje autor autobiografski uranja u rad(ove) koje fizički nije vidio i doživio desetljećima već ih je čuvao u memorijskim prostorima vlastite prošlosti. Sada ih je ponovno postavio i reinterpretirao u narativnu koherentnost i značenje njihove sadašnjosti.

…Izravno se naslanjajući na temu sjećanja i memorije, izložba se uz sam postav i katalog sastoji i od trećeg dijela, a to je Monografija fotografija Branimira Dobaja, poznatog osječkog fotografa. Vratimo se ponovno u one osamdesete s početka teksta. Izvorna je ideja umjetnika bila načiniti kolaž fotografijama pa se obratio fotografu (koji je svojedobno fotografirao za Glas Slavonije) da mu daruje nekoliko starih fotografija za rad. Rezultat je bio puna plastična vrećica fotografija (njih približno 600). Fotografije su spremljene u kutiju za cipele i smještene na tavan. Tijekom posjeta Osijeku u vrijeme rata, ponovno su pronađene u prašini kao ostaci ostataka, jedine koje nisu odnesene. Fotografije su skupljene u vrećicu i nakon povratka u Düsseldorf ponovno stavljene u kutiju. Ta je kutija za Stipeševića svojevrsna vremenska kapsula ili amulet, sadržavajući „najnepretenciozniji portret grada i tog vremena“, kako umjetnik sam kaže. Iako sam naslov sugerira luksuzno tiskano izdanje, s visokokvalitetnim fotografijama i popratnim monolitskim tekstom, ova je Monografija nešto posve drugo – crno-bijele fotografije tiskane na novinskom papiru Glasa Slavonije, bez ikakvog teksta. Listajući Monografiju, sjećanja na ljude koji su hodali ovim našim gradskim ulicama naviru. Nekih od njih više nema, a neki će sebe i druge moći prepoznati. Sjećanja su prisutna kao duhovi sa stranica novinskog papira, blijeda, ali ipak sugestivna i prepoznatljiva. Ono što je ovdje nevidljivo golom oku, tamo gdje bi u „normalnoj“ knjizi bio tekst, postaje vidljivo tek učitavanjem naših sjećanja.

Vlastimir Kusik, iz teksta u katalogu:
…Izložba I was call you tomorow zaoštrava stanje stvari subjekta u prvom licu koji komunicira sa svojim djelom koje jest fizički prisutno, ali, vidjet ćemo, jednako je tako i odsutno. Umjetnik dakle motri svoj život kao djelo, ali i djelo kao život. Ključna alatka, instrument i tehnika jest vrijeme. Ono mnogoznačno i višeslojno usustavljuje "stanje stvari" kao novi poredak uvjetovan novim okolnostima. Pred time se gledajući pitam, pišući i razmišljajući, pišem li i gledam biografiju ili monografiju, gledam li život ili djelo, znajući kako je umjetnik bacio mnoge mreže u hladni, ali bistri studenac svoga života i umjetnosti. A izlov u mrežama je bio mnogih vrsta, biografskih i umjetničkih naravi, osnaženim nastalim, ali i nestalim slikama! Naime, motiviran idejom kako će izložba biti njegov i naš prostor sjećanja, onih sjećanja koja naviru, suprotstavit će se okolnosti da nekih slika nema, da nisu tamo gdje su trebala biti, uništene ili ukradene, i još gore, jednom je diptihu promijenjen identitet vlasništva. Nastale uslijed sumnjivih okolnosti, stvorile su nevjerojatnu i neželjenu dramaturgiju pretvarajući izložbu u triler, čijem će izazovu umjetnik naći odgovora. Neželjeno će pretvoriti u potencijal i mogućnost.