Najave događaja
Muzej likovnih umjetnosti: Otvorenje izložbe "Julije Knifer (1924.-2004.) - bez kompromisa Retrospektiva"
09.03.2015. 13:39
Muzej likovnih umjetnosti i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu imaju čast pozvati vas na otvorenje retrospektivne izložbe "Julije Knifer (1924.-2004.) - bez kompromisa Retrospektiva u četvrtak 12. ožujka, 2015. u 19 sati, Europska avenija 9, Osijek.
O izložbi
Skriveno:
Osječki postav retrospektive Julija Knifera pod nazivom Bez kompromisa neprimjetno je umanjena izvorna i integralna verzija prošlogodišnjeg grandioznog postava u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Razlog je manji prostor ali i obaveza da se neke slike vrate vlasnicima, prije svega u muzeje širom svijeta. Naravno, integralna koncepcija izložbe u potpunosti je poštivana tako da će osječka publika imati mogućnost da izložbu vidi i doživi poput zagrebačke ali sad u drugom prostoru. Izložba sadrži preko dvjesto slika iz različitih razdoblja i svim tehnikama i materijalima koje je umjetnik koristio, ulja na platnu, crteža olovkom, kolaža, grafičkih listova, urbanih intervencija i dnevničke bilješki. Konačno, izložba će pojasniti i toliko često ponavljano pitanje, kako i kojim putem je Julije Knifer došao do bitnog znaka svoga slikarstva, meandra.
O autoru
1924.
Rođen 23. travnja u Osijeku. Otac Ljubomir bio je tehničar, stručnjak za metalne konstrukcije, i radio Ljevaonici željeza, dok je majka Marija r. Vidoković bila daktilografkinja. Kniferovi su stanovali u tada novom dijelu Osijeka smještenom između Tvrđe i Donjeg grada, u neposrednoj blizini Ljevaonice. Godine 1927. rodio se Julijev brat Drago (1987.). U djetinjstvu mnogo čita i redovito posjećuje kazalište. Nakon završenog osnovnog školovanja upisuje se u Mušku realnu gimnaziju na kojoj maturira 1944. (Životopis, Monografija Julije Knifer, 2002.)
Umro je u Parizu, 7. prosinca 2004.
Osječke izložbe
1979.
Prva samostalna izložba u Osijeku, u Galeriji ZODIJAK. Predgovor u katalogu Vlastimir Kusik.
1984.
Samostalna izložba u Galeriji likovnih umjetnosti, Osijek. Autori Ješa Denegri i Vlastimir Kusik.
2002.
Samostalna izložba crteža u povodu proglašenja počasnim građaninom Osijeka i desete godišnjice Lions Cluba Osijek, autor Vlastimir Kusik.
O djelu
Uz ime Julija Knifera veže se jedan pojam koji ga je obilježio u svakom pogledu. Taj pojam je meandar. U rječnicima se za meandar kaže, između ostaloga, da je to antički ukras izlomljenih linija koji se ponavlja u neprekinutom nizu, a da sam pojam potječe od imena rijeke Maiandros (Mclovcpoc) koja teče južno od Izmira, danas u Turskoj, a istočno od antičkoga grčkoga grada Miletusa, danas Mileta, koju karakterizira zavojiti tok. Pa ipak, kada je 1960. Knifer naslikao prve slike s motivom meandra, njihov je naziv bio dosta općenit - kompozicija. Do imenovanja slika meandrima Knifer je došao na sugestiju kritičara Igora Zidića koji mu je, kako svjedoči, objasnio razloge za preciznijim nazivom slika. "Možda ste u pravu", rekao je Knifer oklijevajući. "Možda ste, zbilja, u pravu. Tumačenje mi nije važno. Jednostavno Meandar bolje zvuči nego Kom-po-zi-ci-ja. Ako je lik reduciran, zašto i naslov ne bi bio?"
... Pa ipak, puno bi se značenje Kniferovih meandara moglo otkriti ukoliko se uđe u genezu izabranoga lika, meandra. Postoje stotine i stotine crteža i deseci slika koji su nastajali tijekom druge polovice pedesetih u kojima se kroz postupnu redukciju prepoznaje proces koji će na kraju rezultirati prvim meandrima. Štoviše, u vrijeme konačnoga sažimanja i odbacivanja on radi brojne kolaže vrlo malih dimenzija na kojima izrezane crne ili bijele meandre lijepi na podlogu, bijelu ili crnu. Meandar se tako rađa postupno, eliminacijom svega "suvišnog", kako je to govorio sam autor. Suvišni su, pak, oni elementi koji remete pravilnost ritma, koji u okomito-vodoravni poredak unose šum, zabunu, koji prostor čine višeznačnim. U vrijeme nastanka prvih slika s motivom meandra, Knifer je otkrivao serijalnu glazbu i intenzivno je slušao. Također dojmio ga se jedan zapis Igora Stravinskog u kojemu kompozitor kaže da glazba nije ništa drugo nego ritam. "Sebi sam onda rekao", kaže Knifer, "a zašto ne bi bilo i ono što ja radim samo ritam. I započeo sam ispitivati horizontalno, vertikalno, zatim dubinske ritmove. Stvarati, dakle, ritam. Horizontala i vertikala, crno i bijelo predstavljali su mi krajnje ritmove."! Jednolična ponavljanja istovjetnih ili srodnih elemenata stvaraju specifičan ritam, "eskalaciju jednoličnosti i monotonije", kako je to definirao sam slikar. Prva slika s meandrom (Meandar1,1960) sastoji se od crnih međusobno povezanih elemenata različitih veličina i s različitim međusobnim razmacima na bijeloj podlozi. Prema jednom Kniferovu svjedočenju, želio je korigirati taj prvi meandar kompozicijom koja bi bila maksimalno uravnotežena, s identičnim krakovima meandra, bijelim meandrom na crnoj podlozi, kompozicijom koja bi na stanovit način, uz sve formalne sličnosti, bila i s naglašenim razlikama, pa i suprotnostima. Rezultat toga je slika Meandar 2 (1960) na kojoj se jasno prepoznaje "eskalacija jednoličnosti i monotonije".
(Zvonko Maković, Julije Knifer,
katalog retrospektive Julije Knifer, Bez kompromisa, 2014.)-
Postoji, međutim, jedan čudesan segment unutar Kniferova djela koji možda više nego ijedan drugi. koji prethodi meandru rasvjetljava prirodu ove umjetnosti i ove ličnosti. To je serija autoportreta nastala 1949/50, dakle neposredno prije upisa na Akademiju. Autor sistematski svakog dana, ponekad i više puta dnevno, sjeda pred ogledalo i promatra svoje lice. Zapažajući na njemu tek neznatne mijene (ponekad je gologlav, ponekad glave pokrivene kapom) crta to ozbiljno lice surovom strogošću. On ne želi. stvarati psihološki portret, unatoč vrlo vješto izvedenim izražajnim rekvizitima - pogled, usne, sjenke na obrazima i čelu, raspored zatamnjenih mjesta na kosi i ispod brade. Crtajući to lice, Knifer nastoji crtati nešto znatno složenije od njegove konvencionalne topografije: on nastoji proniknuti u skrivena značenja svog misaonog pogleda, točnije rečeno ocrtati svoju kritičku svijest. Prisutnost aktivne svijesti, ali isto tako i otkrivanje materije iz koje nastaje umjetnost, otkrivanje "onoga što misle naše oči.", kako je to objašnjavao Cezanne, to je, ustvari, osnovni sadržaj serije brojnih autoportreta. Nije li nam takva identifikacija sa svojim djelom odnekud poznata? Dakako, Cezanne je bio taj koji je govorio" ... nisam ništa drugo, moja slika i ja smo jedno.
(Zvonko Maković, Julije Knifer, Do meandra,
katalog retrospektive Julije Knifer, Bez kompromisa, 2014.)
"To što ja radim nije dekoracija, ukras ili estetika. Za mene je to niz činjenica koje čine meandar, ili niz meandara koji su na kraju ipak samo jedan meandar", piše Julije Knifer u svojim Zapisima (1976/1977). Prvi presjek cjelokupnog stvaralaštva na jednom mjestu - niz meandara, ili samo jedan meandar Julija Knifera, ostvarit će se prvi put u godini u kojoj se obilježavaju dvije obljetnice - 90. godišnjica od njegova rođenja i deseta godišnjica od njegove smrti.
Enigmu oblika do kojega dolazi početkom šezdesetih godina tragajući za krajnjom redukcijom svih izražajnih elemenata' Julije Knifer u Zapisima objašnjava nizom činjenica koje se povremeno posve ili s neznatnim varijacijama ponavljaju, pa na kraju cijeli njegov iskaz počinje nalikovati na misaoni meandar. Premda početkom šezdesetih donosi beskompromisnu odluku o doživotnom slikanju meandra koju je odmah objavio svojim kolegama gorgonašima, tom obliku poriče filozofsku, pikturalnu i dekorativnu narav, svodeći ga tek na vizualnu činjenicu. Usprkos tome, od onoga trenutka kada se pojavio, meandar postaje znak kojemu tumači njegova djela ne prestaju pripisivati upravo suprotno - simbolička, pa i filozofska tumačenja.
(Radmila Iva Janković, Nekoliko uvodnih digresija,
katalog retrospektive Julije Knifer, Bez kompromisa, 2014.)
O maštovitosti ovog djela. Znak koji se taloži, prelazi od poticaja do zadnjeg čina čitavo jedno apstrahirano slikarstvo, jednu nereduciranu umjetnost. Svoje tašizme i informele, svoje kaligrafije i svoja druga slikarstva. Tada se budi volja. Mašta istrajava sve ove slike, čini ih, diže, proživljava i eto graditelja, koji će, sasvim razumljivo, htjeti da počne otamo gdje je slika prestala, uzimajući samo građu za svoj kristal.
Očitost da Kniferovo slikarstvo nastaje nakon slikarstva, neka nas ne buni: bude li nam stalo do jasnoće, ime ćemo već pronaći. A što se predjela tiče, on je poznat: u trenutku vizualnog, ovaj čin pravo je likovno djelo, oličenje (s)likovnosti, stvorena da nas začuđuje.
Razmišljam, kako je tegoban Kniferov život; da je mučno hraniti se crnilom, sanjati o pravim crtama. Vještina izostaje pred stvarnošću.
Ova, 1961. godina, predstavlja vrata naglo otvorena u pozadini: meandri izlaze u hrabroj šutnji: u času nesklonom ovakvim odricanjima, kad je postao običaj da se iznosi sve, a ne samo preostalo.
Toliko isti i nerazlučivi jedan od drugog, oni me iznova vraćaju početku: Iulije Knifer otkrio je svoj bitan slog, u njemu bit će i najotporniji; u dnu leži konstanta bića i tvari: svaka je površina prevrtljiva, nijedno se dno ne ugiba vjetru.
(Igor Zidić, Meandri, katalog retrospektive Julije Knifer, Bez kompromisa, 2014.,
Izvorno Objavljeno:Igor Zidić, „Meandri“, Razlog, god.I, br.4, Zagreb, studeni 1961.)
Ponovio se i u Kniferovom slučaju paradoks kojega je prvi iskušao Mondrian: bježeći od svakog pretjeranog izljeva subjektivnosti, težeći što većoj objektivnosti, stiže se neočekivano ali potpuno razumljivo - do očitovanja subjektivnog identiteta neophodnog u avanturi umjetnosti. Malo je onih koji su, rukujući krajnje sažetim sredstvima, izdigli takvu vrijednosnu vertikalu: ne samo u neponovljivosti znaka s kojim se poistvjetio, ne samo po razradama plastičkih problema koje je izvršio, nego prije svegapo unutrašnjoj duhovnoj dimenzijisvojega slikarstva, Knifer je markantna pojava europske umjetničke scene u trajanju dužem od dva zadnja desetljeća. Na početku toga razdoblja Knifer je obavio svoje pionirske prodore a tokom tog razdoblja doživio je kritičke i povijesno-umjetničke verifikacije," da bi pri kraju tog razdoblja ta umjetnost još uvijek ostala problem prepun izazova. Ma koliko se to možda činilo čudnim, točno je da Kniferovo djelo u cjelini ne znamo; znatan dio njegovog opusa, nastao i ostao u Njemačkoj, nikad dosad u našoj sredini nije bio prikazan. Eto, dakle, prilika za nastavljanje one, u slučaju Kniferovih meandara već u više navrata ponovljene situacije: meandri će uvijek biti isti (bit će uvijek meandri), no projekcije onih što će o njima ubuduće razmišljati zacijelo će se mijenjati usporedo s promjenama nastupajućeg duha vremena.
(Ješa Denegri, Julije Knifer, katalog retrospektive Julije Knifer, Bez kompromisa, 2014., Izvorno objavljena: Ješa Denegri, "Julije Knifer", u: Julije Knifer, kat.izl., Galerija likovnih umjetnosti Osijek, studeni-prosinac 1984, str. 3-9.)
Ali sedamdesetih je godina Osijek počeo dobivati obrise grada kojega su malo pomalo počele oblikovati kako jaki odlasci tako i jaki ostanci. Julije Knifer osjetio je promjenu klime u korist tih malih, ali važnih procesa i zato mi nije bilo teško nagovoriti ga na prvu izložbu 1979. u galeriji Zodijak i potom još veću, onu 1984. u Galeriji likovnih umjetnosti. Bili su to nezaboravni trenuci u kojima je Julije neskriveno uživao, njega i njegovo slikarstvo konačno se u Osijeku gledalo i poštovalo sa stajališta njega i njegova slikarstva, a ne samo po načelu "on se ovdje rodio". Tada sam prvi put shvatio smisao, sadržaj i veličinu njegove zavičajnosti, zavičaj obeskorijenjene rodnosti.
Izložba kojoj je ovaj katalog prilog i koju smo postavili u sve naše prostore kako bi ovo slikarstvo disalo punim plućima prati koncepcijsku nit svoje velike prethodnice, retrospektive u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Toj lijepo i pametno osmišljenoj izložbi kojoj doista ništa nije nedostajalo iz markantnog opusa ovog umjetnika, štoviše prvi je put predstavljeno i ono do sada malo poznato, osječki postav malo je oduzeo, posve neprimjetno odnosno primjereno prostoru u kome je djelo Julija Knifera postavljeno. Veliku, i konačno prvu, retrospektivu Julija Knifera naš muzej predstavlja spokojan u samosvijesti kako smo danas, kao i prije više od trideset godina, udomili slikara i njegovo slikarstvo u punom dostojanstvu obostranog poštovanja. Sretni smo što možemo preuzeti izložbu u opsegu koji ne narušava njezinu cjelovitost, ali i više od toga - sretni smo jer su u njezinu sadržaju i slike koje smo otkupili jednako kao što je i u katalogu tekst koji je izvorno objavljen upravo za jednu od Kniferovih izložbi u Osijeku.
I konačno, sretni smo što izložbu predajemo osječkoj kulturnoj sadašnjosti, novim i mladim generacijama slikara i ljubitelja slikarstva u nadi da će prihvatiti ovu gestu s istim onakvim poštovanjem kao što smo to mi učinili prije trideset i više godina. Tek će time i gesta sadašnjosti postati svojom poviješću.
(Vlastimir Kusik, iz predgovora katalogu, O zavičajnosti ili Julije Knifer, Osijek i MLU)
O autoru
1924.
Rođen 23. travnja u Osijeku. Otac Ljubomir bio je tehničar, stručnjak za metalne konstrukcije, i radio Ljevaonici željeza, dok je majka Marija r. Vidoković bila daktilografkinja. Kniferovi su stanovali u tada novom dijelu Osijeka smještenom između Tvrđe i Donjeg grada, u neposrednoj blizini Ljevaonice. Godine 1927. rodio se Julijev brat Drago (1987.). U djetinjstvu mnogo čita i redovito posjećuje kazalište. Nakon završenog osnovnog školovanja upisuje se u Mušku realnu gimnaziju na kojoj maturira 1944. (Životopis, Monografija Julije Knifer, 2002.)
Umro je u Parizu, 7. prosinca 2004.
Osječke izložbe
1979.
Prva samostalna izložba u Osijeku, u Galeriji ZODIJAK. Predgovor u katalogu Vlastimir Kusik.
1984.
Samostalna izložba u Galeriji likovnih umjetnosti, Osijek. Autori Ješa Denegri i Vlastimir Kusik.
2002.
Samostalna izložba crteža u povodu proglašenja počasnim građaninom Osijeka i desete godišnjice Lions Cluba Osijek, autor Vlastimir Kusik.
O djelu
Uz ime Julija Knifera veže se jedan pojam koji ga je obilježio u svakom pogledu. Taj pojam je meandar. U rječnicima se za meandar kaže, između ostaloga, da je to antički ukras izlomljenih linija koji se ponavlja u neprekinutom nizu, a da sam pojam potječe od imena rijeke Maiandros (Mclovcpoc) koja teče južno od Izmira, danas u Turskoj, a istočno od antičkoga grčkoga grada Miletusa, danas Mileta, koju karakterizira zavojiti tok. Pa ipak, kada je 1960. Knifer naslikao prve slike s motivom meandra, njihov je naziv bio dosta općenit - kompozicija. Do imenovanja slika meandrima Knifer je došao na sugestiju kritičara Igora Zidića koji mu je, kako svjedoči, objasnio razloge za preciznijim nazivom slika. "Možda ste u pravu", rekao je Knifer oklijevajući. "Možda ste, zbilja, u pravu. Tumačenje mi nije važno. Jednostavno Meandar bolje zvuči nego Kom-po-zi-ci-ja. Ako je lik reduciran, zašto i naslov ne bi bio?"
... Pa ipak, puno bi se značenje Kniferovih meandara moglo otkriti ukoliko se uđe u genezu izabranoga lika, meandra. Postoje stotine i stotine crteža i deseci slika koji su nastajali tijekom druge polovice pedesetih u kojima se kroz postupnu redukciju prepoznaje proces koji će na kraju rezultirati prvim meandrima. Štoviše, u vrijeme konačnoga sažimanja i odbacivanja on radi brojne kolaže vrlo malih dimenzija na kojima izrezane crne ili bijele meandre lijepi na podlogu, bijelu ili crnu. Meandar se tako rađa postupno, eliminacijom svega "suvišnog", kako je to govorio sam autor. Suvišni su, pak, oni elementi koji remete pravilnost ritma, koji u okomito-vodoravni poredak unose šum, zabunu, koji prostor čine višeznačnim. U vrijeme nastanka prvih slika s motivom meandra, Knifer je otkrivao serijalnu glazbu i intenzivno je slušao. Također dojmio ga se jedan zapis Igora Stravinskog u kojemu kompozitor kaže da glazba nije ništa drugo nego ritam. "Sebi sam onda rekao", kaže Knifer, "a zašto ne bi bilo i ono što ja radim samo ritam. I započeo sam ispitivati horizontalno, vertikalno, zatim dubinske ritmove. Stvarati, dakle, ritam. Horizontala i vertikala, crno i bijelo predstavljali su mi krajnje ritmove."! Jednolična ponavljanja istovjetnih ili srodnih elemenata stvaraju specifičan ritam, "eskalaciju jednoličnosti i monotonije", kako je to definirao sam slikar. Prva slika s meandrom (Meandar1,1960) sastoji se od crnih međusobno povezanih elemenata različitih veličina i s različitim međusobnim razmacima na bijeloj podlozi. Prema jednom Kniferovu svjedočenju, želio je korigirati taj prvi meandar kompozicijom koja bi bila maksimalno uravnotežena, s identičnim krakovima meandra, bijelim meandrom na crnoj podlozi, kompozicijom koja bi na stanovit način, uz sve formalne sličnosti, bila i s naglašenim razlikama, pa i suprotnostima. Rezultat toga je slika Meandar 2 (1960) na kojoj se jasno prepoznaje "eskalacija jednoličnosti i monotonije".
(Zvonko Maković, Julije Knifer,
katalog retrospektive Julije Knifer, Bez kompromisa, 2014.)-
Postoji, međutim, jedan čudesan segment unutar Kniferova djela koji možda više nego ijedan drugi. koji prethodi meandru rasvjetljava prirodu ove umjetnosti i ove ličnosti. To je serija autoportreta nastala 1949/50, dakle neposredno prije upisa na Akademiju. Autor sistematski svakog dana, ponekad i više puta dnevno, sjeda pred ogledalo i promatra svoje lice. Zapažajući na njemu tek neznatne mijene (ponekad je gologlav, ponekad glave pokrivene kapom) crta to ozbiljno lice surovom strogošću. On ne želi. stvarati psihološki portret, unatoč vrlo vješto izvedenim izražajnim rekvizitima - pogled, usne, sjenke na obrazima i čelu, raspored zatamnjenih mjesta na kosi i ispod brade. Crtajući to lice, Knifer nastoji crtati nešto znatno složenije od njegove konvencionalne topografije: on nastoji proniknuti u skrivena značenja svog misaonog pogleda, točnije rečeno ocrtati svoju kritičku svijest. Prisutnost aktivne svijesti, ali isto tako i otkrivanje materije iz koje nastaje umjetnost, otkrivanje "onoga što misle naše oči.", kako je to objašnjavao Cezanne, to je, ustvari, osnovni sadržaj serije brojnih autoportreta. Nije li nam takva identifikacija sa svojim djelom odnekud poznata? Dakako, Cezanne je bio taj koji je govorio" ... nisam ništa drugo, moja slika i ja smo jedno.
(Zvonko Maković, Julije Knifer, Do meandra,
katalog retrospektive Julije Knifer, Bez kompromisa, 2014.)
"To što ja radim nije dekoracija, ukras ili estetika. Za mene je to niz činjenica koje čine meandar, ili niz meandara koji su na kraju ipak samo jedan meandar", piše Julije Knifer u svojim Zapisima (1976/1977). Prvi presjek cjelokupnog stvaralaštva na jednom mjestu - niz meandara, ili samo jedan meandar Julija Knifera, ostvarit će se prvi put u godini u kojoj se obilježavaju dvije obljetnice - 90. godišnjica od njegova rođenja i deseta godišnjica od njegove smrti.
Enigmu oblika do kojega dolazi početkom šezdesetih godina tragajući za krajnjom redukcijom svih izražajnih elemenata' Julije Knifer u Zapisima objašnjava nizom činjenica koje se povremeno posve ili s neznatnim varijacijama ponavljaju, pa na kraju cijeli njegov iskaz počinje nalikovati na misaoni meandar. Premda početkom šezdesetih donosi beskompromisnu odluku o doživotnom slikanju meandra koju je odmah objavio svojim kolegama gorgonašima, tom obliku poriče filozofsku, pikturalnu i dekorativnu narav, svodeći ga tek na vizualnu činjenicu. Usprkos tome, od onoga trenutka kada se pojavio, meandar postaje znak kojemu tumači njegova djela ne prestaju pripisivati upravo suprotno - simbolička, pa i filozofska tumačenja.
(Radmila Iva Janković, Nekoliko uvodnih digresija,
katalog retrospektive Julije Knifer, Bez kompromisa, 2014.)
O maštovitosti ovog djela. Znak koji se taloži, prelazi od poticaja do zadnjeg čina čitavo jedno apstrahirano slikarstvo, jednu nereduciranu umjetnost. Svoje tašizme i informele, svoje kaligrafije i svoja druga slikarstva. Tada se budi volja. Mašta istrajava sve ove slike, čini ih, diže, proživljava i eto graditelja, koji će, sasvim razumljivo, htjeti da počne otamo gdje je slika prestala, uzimajući samo građu za svoj kristal.
Očitost da Kniferovo slikarstvo nastaje nakon slikarstva, neka nas ne buni: bude li nam stalo do jasnoće, ime ćemo već pronaći. A što se predjela tiče, on je poznat: u trenutku vizualnog, ovaj čin pravo je likovno djelo, oličenje (s)likovnosti, stvorena da nas začuđuje.
Razmišljam, kako je tegoban Kniferov život; da je mučno hraniti se crnilom, sanjati o pravim crtama. Vještina izostaje pred stvarnošću.
Ova, 1961. godina, predstavlja vrata naglo otvorena u pozadini: meandri izlaze u hrabroj šutnji: u času nesklonom ovakvim odricanjima, kad je postao običaj da se iznosi sve, a ne samo preostalo.
Toliko isti i nerazlučivi jedan od drugog, oni me iznova vraćaju početku: Iulije Knifer otkrio je svoj bitan slog, u njemu bit će i najotporniji; u dnu leži konstanta bića i tvari: svaka je površina prevrtljiva, nijedno se dno ne ugiba vjetru.
(Igor Zidić, Meandri, katalog retrospektive Julije Knifer, Bez kompromisa, 2014.,
Izvorno Objavljeno:Igor Zidić, „Meandri“, Razlog, god.I, br.4, Zagreb, studeni 1961.)
Ponovio se i u Kniferovom slučaju paradoks kojega je prvi iskušao Mondrian: bježeći od svakog pretjeranog izljeva subjektivnosti, težeći što većoj objektivnosti, stiže se neočekivano ali potpuno razumljivo - do očitovanja subjektivnog identiteta neophodnog u avanturi umjetnosti. Malo je onih koji su, rukujući krajnje sažetim sredstvima, izdigli takvu vrijednosnu vertikalu: ne samo u neponovljivosti znaka s kojim se poistvjetio, ne samo po razradama plastičkih problema koje je izvršio, nego prije svegapo unutrašnjoj duhovnoj dimenzijisvojega slikarstva, Knifer je markantna pojava europske umjetničke scene u trajanju dužem od dva zadnja desetljeća. Na početku toga razdoblja Knifer je obavio svoje pionirske prodore a tokom tog razdoblja doživio je kritičke i povijesno-umjetničke verifikacije," da bi pri kraju tog razdoblja ta umjetnost još uvijek ostala problem prepun izazova. Ma koliko se to možda činilo čudnim, točno je da Kniferovo djelo u cjelini ne znamo; znatan dio njegovog opusa, nastao i ostao u Njemačkoj, nikad dosad u našoj sredini nije bio prikazan. Eto, dakle, prilika za nastavljanje one, u slučaju Kniferovih meandara već u više navrata ponovljene situacije: meandri će uvijek biti isti (bit će uvijek meandri), no projekcije onih što će o njima ubuduće razmišljati zacijelo će se mijenjati usporedo s promjenama nastupajućeg duha vremena.
(Ješa Denegri, Julije Knifer, katalog retrospektive Julije Knifer, Bez kompromisa, 2014., Izvorno objavljena: Ješa Denegri, "Julije Knifer", u: Julije Knifer, kat.izl., Galerija likovnih umjetnosti Osijek, studeni-prosinac 1984, str. 3-9.)
Ali sedamdesetih je godina Osijek počeo dobivati obrise grada kojega su malo pomalo počele oblikovati kako jaki odlasci tako i jaki ostanci. Julije Knifer osjetio je promjenu klime u korist tih malih, ali važnih procesa i zato mi nije bilo teško nagovoriti ga na prvu izložbu 1979. u galeriji Zodijak i potom još veću, onu 1984. u Galeriji likovnih umjetnosti. Bili su to nezaboravni trenuci u kojima je Julije neskriveno uživao, njega i njegovo slikarstvo konačno se u Osijeku gledalo i poštovalo sa stajališta njega i njegova slikarstva, a ne samo po načelu "on se ovdje rodio". Tada sam prvi put shvatio smisao, sadržaj i veličinu njegove zavičajnosti, zavičaj obeskorijenjene rodnosti.
Izložba kojoj je ovaj katalog prilog i koju smo postavili u sve naše prostore kako bi ovo slikarstvo disalo punim plućima prati koncepcijsku nit svoje velike prethodnice, retrospektive u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Toj lijepo i pametno osmišljenoj izložbi kojoj doista ništa nije nedostajalo iz markantnog opusa ovog umjetnika, štoviše prvi je put predstavljeno i ono do sada malo poznato, osječki postav malo je oduzeo, posve neprimjetno odnosno primjereno prostoru u kome je djelo Julija Knifera postavljeno. Veliku, i konačno prvu, retrospektivu Julija Knifera naš muzej predstavlja spokojan u samosvijesti kako smo danas, kao i prije više od trideset godina, udomili slikara i njegovo slikarstvo u punom dostojanstvu obostranog poštovanja. Sretni smo što možemo preuzeti izložbu u opsegu koji ne narušava njezinu cjelovitost, ali i više od toga - sretni smo jer su u njezinu sadržaju i slike koje smo otkupili jednako kao što je i u katalogu tekst koji je izvorno objavljen upravo za jednu od Kniferovih izložbi u Osijeku.
I konačno, sretni smo što izložbu predajemo osječkoj kulturnoj sadašnjosti, novim i mladim generacijama slikara i ljubitelja slikarstva u nadi da će prihvatiti ovu gestu s istim onakvim poštovanjem kao što smo to mi učinili prije trideset i više godina. Tek će time i gesta sadašnjosti postati svojom poviješću.
(Vlastimir Kusik, iz predgovora katalogu, O zavičajnosti ili Julije Knifer, Osijek i MLU)
Objavio: Redakcija 031 |
Komentari (0)
