Galerija Kazamat: 3. Međunarodna radionica umjetničke grafike 2014.

U jednom poučnom animiranom filmu za djecu, mladi se ptić skrušeno dolazi ispričati ostarjelom bjeloglavom supu jer je o njemu svojim prijateljima govorio ružne stvari. Štoviše, bio ga je okrivio za nešto što ovaj nije učinio. Stidljivo je promrmljao: “Povlačim sve što sam o vama govorio! “Stari mu sup priđe i pruži zvonce i rekavši: “Uzmi zvonce i pozvoni!“ Ptić uze zvonce, iako nije znao zašto to ovaj od njega traži, protrese ga i zvonce zazvoni. Pogledavši ptića svojim supovskim prodornim pogledom, ponovo mu reče: “A, sada... odzvoni!“ Ptić iznenađeno pogleda u staru pticu, pa reče: “To je nemoguće! Ne može se odzvoniti!“

„Istina“, reče sup, „zato znaj da je jednako tako nemoguće povući i riječi koje su izrečene.“

Ptić je shvatio lekciju koju je dobio od iskusnog letača i obećao da će ubuduće prije nego bilo što izrekne, dobro promisliti.

Tehnike dubokog tiska imaju jedno bitno obilježje, a to je da se na papir otiskuje samo boja koja dolazi iz „dubina“ ureza na matrici. Veliki hrvatski umjetnik Ljubo Ivančić (1925.-2003.) nekim je svojim slikama svojedobno dao naslov tragovi čovjeka. Sam taj umjetnik i nazivi njegovih slika ,dakako nemaju direktne veze s izložbom sad već Treće međunarodne radionice umjetničke grafike u organizaciji HDLU Osijek i Umjetničke akademije u Osijeku, ali činjenica da je to priredba koja pretendira predstavljati primarno grafičke tehnike dubokog tiska ipak nije nebitna. Pogotovo nije nebitna u našem vremenu u kojem se nešto kao što je primjerice grafomotorika (što podrazumijeva inzistiranje na pisanju rukom) od strane nekih stručnjaka proglašava državnim neprijateljem.

Ove godine devetoro grafičara iz različitih zemalja i različitih poetika izlaže svoje grafike koje zasigurno u jednom svom dijelu jesu zapis ideja svakog od njih, ali kao i svaki put kad je u pitanju ostavljanje traga na metalnoj ploči svjedočimo i izražavanju onog najosobnijeg i najnesvjesnijeg istodobno. Igor Čabraja rotira matricu pa ju otiskuje. U toj rotaciji nastaje zvjezdoliki oblik – rozeta. Ako je gotička rozeta stilizirani oblik ruže koji je otisak savršenstva bez mrlje, onda je ova Čabrajina rozeta u tehnici akvatinte / bakropisa otisak procesa vlastitog razvoja. Ravnoteža savršenog oblika u kojem ima mjesta i za sve nesavršenosti egzistencije. Radovan Jandrić u svom radu inzistira na kritici tranzicijskog društva. Sklon figuraciji i narativnom umjetnik prostor slike ispunjava mnogobrojnim likovima koji nas podsjećaju na opijene ljude s ruba društva jednog Georga Grosza koji isto tako mogu biti i oni Krste Hegedušića. Parafrazirajući naziv jednog njemačkog ekspresionističkog pokreta iz dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, moglo bi se zaključiti: Nova balkanska stvarnost. Zagrebački đak, umjetnik Agim Salihu s Kosova predstavlja se apstrakcijom u kombiniranoj tehnici dubokog tiska. Simetričnom kompozicijom u kojoj se suprotstavljaju dvije tamne plohe, a koje pak razdjeljuje kinertovska linija. Umjetnik time na suptilan način odaje priznanje svom profesoru s akademije. Karakter I-III Stanislava Marijanovića grafičkog inovatora koji suhu akvatintu kao novi grafički medij koristi gotovo dekalkomanijski, može se povezati s nadrealističkim procedeom iz barem dva razloga: zbog naslova djela i tehnike! Naime, ako je karakter nešto izričito osobno, onda je kod ovog umjetnika tehnika ta koja svojom slučajnošću odaje čovjeka iza umjetnika. Organičnost njegovih formi kontinuirano je obilježje umjetnikovog karaktera i karaktera. Kombinirajući duboki i visoki tisak Kristina Restović predstavlja svoje Ležaljke za koje kaže da su kontrateret, a stijene koje ih okružuju naziva svojim prebivalištem. Paradoksalno, ali umjetnica ponavlja jedan drevni postav! Naime, grobni hram egipatske kraljice Hatšepsut iz drugog tisućljeća prije Krista također je terasasto usječen u stijenu. Masa hrama olakšana je kolonadama isto onako kako će Kristinine ležaljke puno stoljeća kasnije biti rastvorene plastičnim prečkama na kojima će počivati tijela turista odmarajući se od tegoba svakodnevice. Svojom geometričnošću ležaljke se suprotstavljaju amorfnim stijenama na plaži. I odjednom crvena – zip! Njime Kristina kao da nadstavlja Barnetta Newmana, pa kaže: Ovdje ja, a ne vi! Francuska umjetnica Amalia Domergue reagira na zatečenu ambijentalnost tako što pronalazi materijale za svoje grafike na licu mjesta. I ovoj umjetnici mjesto potencijalnog nastanka djela igra ključnu ulogu, ali ne kao mjesto ukorijenjenosti nego kao mjesto zatečenog stvarajući doslovno graphic site specific. Ovom dobrom grafičkom društvu pridružilo se i troje studenata osječke umjetničke akademije. Ana Uzelac u kombiniranoj tehnici (akvatinta, bakropis, suha igla) u središte svog zanimanja stavlja tlocrt srednjoeuropskog burga Wolfsegga okruženog organičkom formom koja je najvjerojatnije brdo na kojem se istoimena utvrda nalazi! Žuta boja utvrde asocira na Ciudad Blancu koji ovaj put vjerojatno nije slika nekog izgubljenog zlatnog grada koliko slika potrage za jednim drugim središtem. Onim u samoj umjetnici. Studentica Marija Brašnić je svjesna da odabirući golu apstrakciju tj. odustajući od elemenata vizualne realnosti ostaje sama sa svojom površinom. No, ona za nju nije mrtva snaga nego tvar koja govori ili možda je bolje reći – tvar koja teče. Jasmin Mišković nam donosi stilizirani prikaz životinje(vuka ili lisice?)probodene strijelom. U Niauxu, paleolitskoj špilji, nalaze se slike bizona iz čijih tijela strše strijele za koje stručnjaci kažu da su znak prisutnosti smrti u životinji. Je li ovaj sanguinični prikaz otisak svijesti o neumitnosti smrti kod mladog Miškovića ili je možda tek negdje nabasao na Björk i njen Human behavior.

Uzimajući na kraju u obzir činjenicu da se kod svih devetoro umjetnika na ovaj ili onaj način provlači prije svega njihov vlastiti trag, pa tek onda koncept (u grafici drugačije nije ni moguće!)nadopunimo staru (i pametnu!) poslovicu: “ Vola se drži za rogove, čovjeka za riječ, a grafičara za grafiku“. Zlatko Kozina