Najave događaja
Barutana u Studentskom centru [2014.]
19.10.2014. 14:28
Barutana u Studentskom centru održat će se od 20. do 30. listopada 2014. u Studentskom centru, Istarska 5, Osijek, Dvorana I. (2. kat)
Program je pod nazivom „Barutana 06“ pokrenut 2006. godine kroz inicijativu oživljavanja osječke Barutane, a prvotno je zamišljen kao cjelogodišnji program namijenjen predstavljanju i poticanju nezavisne kulture. Tijekom prvih pet godina, kroz ovu su inicijativu u Barutani predstavljeni brojni sudionici izvaninstitucionalne umjetničke scene, umjetnici i kulturni akteri različitih područja djelovanja. Kako je od 2011. godine ovoj inicijativi, no i brojnim drugima, onemogućeno realiziranje projekata i programa u prostoru Barutane, zadržali smo u naslovu, kao i u motivu djelovanja, naziv ovog amblematskog spomenika kulture, želeći naglasiti nejasnost lokalne kulturne politike koja do krajnosti zanemaruje i marginalizira, ne samo brigu o ovom povijesnom arhitektonskom zdanju, nego i potporu nezavisnim inicijativama u kulturi.
U realizaciji ovogodišnjeg, devetog po redu programa, pod nazivom „Barutana 014“, motivu „izmještenosti“ inicijative željeli smo pridružiti i motiv aktualiziranja kulturne povijesti osječkog Studentskog centra, žarišta i pokretača bogate kulturne proizvodnje alternativne scene i subkulture mladih 1980-ih i početkom '90-ih godina, te time naglasiti važnost popularno zvanog STUC-a kao današnjeg simbola najaktivnijeg perioda nezavisne kulturne scene u Osijeku.
Tijekom dva tjedna, od 20. do 30. listopada, u Studentskom će se centru, na mjestu na kojem danas pojam kulturne proizvodnje tek asocira na prošlost, u kratkom periodu naći sažeti izbor programa kakav je u Osijeku, smatramo, potreban u kontinuiranom trajanju – ne kao izniman događaj, već kao obična, svakodnevna stvarnost.
Skriveno:
Program „Barutana 014“ započinjemo (20. listopada) predstavljanjem jedinstvenog umjetničkog djelovanja Tomislava Gotovca, čiji performans „Govorenje“, izveden 1982. u osječkom Studentskom centru – Centru mladih, predstavlja jednu od važnijih umjetničkih akcija izvedenih u javnom prostoru u Osijeku. Gotovčeva umjetnička ostavština i arhiv bit će predstavljeni kroz djelovanje Instituta Tomislav Gotovac, smještenog u umjetnikovu stanu, kojeg je Gotovac tijekom vremena transformirao u cjelovito ambijentalno umjetničko djelo, nalik na „Merzbau“ Kurta Schwittersa.
U filmskom dijelu programa bit će predstavljeno ovogodišnje, jubilarno izdanje Festivala 25 FPS (21. listopada) s posebnim osvrtom na Kino Studentskg Centra u Zagrebu, kino „koje i je i nije kino“. Festival 25 FPS prikazuje nezavisne i nekomercijalne filmove koji na inovativan način istražuju mogućnosti filmskog jezika, pripovijedanja i samoga medija; nastaju na granicama filmskih rodova i žanrova te šire razumijevanje filma kao umjetnosti. Promovira izražajne autorske koncepte, tematske, idejne i estetske iskorake te radove koji nastavljaju tradiciju avangardnog i eksperimentalnog filma.
Idući dan (22. listopada) bit će predstavljen jedan od zanimljivijih segmenata videoumjetnosti iz Poljske, prikazivanjem videoradova okupljenih oko teme odnosa videoumjetnosti i javnog prostora. Simboličke i materijalne mijene javnog prostora postavile su jak izazov raznim vidovima umjetničkih praksi, no ne kao moguća mjesta za izlaganje umjetničkih radova, već izazivanjem složenog sklopa pitanja koja se odnose na problem reprezentacije, uvjeravanja i komunikacije.
Ciklus zvučnih događaja „Sound & Vision“ – koji istražuje granice suvremene glazbe kao i prepletanje glazbenih žanrova te se nije ograničio na predstavljanje određenoga žanra, već je tijekom godina ravnopravno prezentirao elektroakustiku, improvizacijsku glazbu, free jazz, suvremenu elektroniku, glitch glazbu itd. – u svom ovogodišnjem izdanju predstavlja dva projekta (23. listopada). To je mračni zvuk Zagroba, kojeg stvara Dražen Kuljiš, svestrani mladi umjetnik i stvaratelj zastrašujuće crnohumorne glazbe, i TeHÔM, vjerojatno jedan od najboljih priznatih hrvatskih glazbenih izvoznih proizvoda u žanru eksperimentalne ambijentalne glazbe, danas već kultni opskurni underground ambijent projekt Miljenka Rajakovića. Sudjelujući na Wroclaw Industrial Festivalu u Poljskoj, TeHÔM će se početkom idućeg mjeseca naći među cijenjenim artistima na sceni, kao što su Lustmord, Troum, 6 Comm, Ex.Order, Legendary Pink Dots, Wrangler, Borghesia.
U izvedbenom dijelu programa moći će se vidjeti tri plesne solo izvedbe mladih diplomantica suvremenog plesa sa Experimental Academy of Dance u Salzburgu (SEAD) – „This is You?“ Matee Bilosnić (27. listopada), te „1, 2, 3, 4!“ Josipe Štulić i „ReMove“ s Lanom Hosni, autora Brune Isakovića (28. listopada), kao i kazališna predstava Nataše Kopeč i Davida Belasa „NE, NIŠTA, dobro.“ (29. listopada). Namjera je ovog dijela programa stvoriti priliku za razmjenu aktualne produkcije alternativnog i inovativnog pristupa kazalištu i plesu. Pri tom kriterij odabira ne slijedi tematsko jedinstvo, već autore koji kroz svoje radove problematiziraju same postavke vlastite umjetničke prakse i njezinog mjesta u sustavu suvremene umjetnosti i kulture.
U završetku programa (30. listopada) organiziran je razgovor s nekima od važnijih sudionika scene okupljene oko osječkog Studetskog centra – Centra Mladih (CM) osamdesetih i Studentskog kulturnog centra (SKUC-a) početkom devedesetih godina. Namjera je kroz razgovor podsjetiti, još jednom, da je u Osijeku tada, za razliku od današnje situacije, postojao živi kulturni centar sa stalnim programom, gdje su se gotovo svakodnevno odvijale i proizvodile različite kulturne aktivnosti – koncerti, književne tribine, performansi, kazališne predstave, filmske projekcije, različite radionice, izložbe, produkcija fanzina itd. Pri tome je potrebno naglasiti da se dokumentacijska i arhivska građa kulturne djelatnosti Studentskog centra dijelom nalazi sačuvana, inicijativom pojedinaca i većinom razasuta po privatnim arhivima, te je nedostupna javnosti. Iako informacije o aktivnostima Centra mladih i Studentskog kulturnog centra postoje u brojnim objavljenim knjigama, tekstovima i intervjuima, iz tadašnjeg i kasnijeg vremena, nedostaje sveobuhvatan istraživački pristup dokumentaciji, kao i monografski prikaz ovog važnog segmenta osječke kulturne povijesti.
U filmskom dijelu programa bit će predstavljeno ovogodišnje, jubilarno izdanje Festivala 25 FPS (21. listopada) s posebnim osvrtom na Kino Studentskg Centra u Zagrebu, kino „koje i je i nije kino“. Festival 25 FPS prikazuje nezavisne i nekomercijalne filmove koji na inovativan način istražuju mogućnosti filmskog jezika, pripovijedanja i samoga medija; nastaju na granicama filmskih rodova i žanrova te šire razumijevanje filma kao umjetnosti. Promovira izražajne autorske koncepte, tematske, idejne i estetske iskorake te radove koji nastavljaju tradiciju avangardnog i eksperimentalnog filma.
Idući dan (22. listopada) bit će predstavljen jedan od zanimljivijih segmenata videoumjetnosti iz Poljske, prikazivanjem videoradova okupljenih oko teme odnosa videoumjetnosti i javnog prostora. Simboličke i materijalne mijene javnog prostora postavile su jak izazov raznim vidovima umjetničkih praksi, no ne kao moguća mjesta za izlaganje umjetničkih radova, već izazivanjem složenog sklopa pitanja koja se odnose na problem reprezentacije, uvjeravanja i komunikacije.
Ciklus zvučnih događaja „Sound & Vision“ – koji istražuje granice suvremene glazbe kao i prepletanje glazbenih žanrova te se nije ograničio na predstavljanje određenoga žanra, već je tijekom godina ravnopravno prezentirao elektroakustiku, improvizacijsku glazbu, free jazz, suvremenu elektroniku, glitch glazbu itd. – u svom ovogodišnjem izdanju predstavlja dva projekta (23. listopada). To je mračni zvuk Zagroba, kojeg stvara Dražen Kuljiš, svestrani mladi umjetnik i stvaratelj zastrašujuće crnohumorne glazbe, i TeHÔM, vjerojatno jedan od najboljih priznatih hrvatskih glazbenih izvoznih proizvoda u žanru eksperimentalne ambijentalne glazbe, danas već kultni opskurni underground ambijent projekt Miljenka Rajakovića. Sudjelujući na Wroclaw Industrial Festivalu u Poljskoj, TeHÔM će se početkom idućeg mjeseca naći među cijenjenim artistima na sceni, kao što su Lustmord, Troum, 6 Comm, Ex.Order, Legendary Pink Dots, Wrangler, Borghesia.
U izvedbenom dijelu programa moći će se vidjeti tri plesne solo izvedbe mladih diplomantica suvremenog plesa sa Experimental Academy of Dance u Salzburgu (SEAD) – „This is You?“ Matee Bilosnić (27. listopada), te „1, 2, 3, 4!“ Josipe Štulić i „ReMove“ s Lanom Hosni, autora Brune Isakovića (28. listopada), kao i kazališna predstava Nataše Kopeč i Davida Belasa „NE, NIŠTA, dobro.“ (29. listopada). Namjera je ovog dijela programa stvoriti priliku za razmjenu aktualne produkcije alternativnog i inovativnog pristupa kazalištu i plesu. Pri tom kriterij odabira ne slijedi tematsko jedinstvo, već autore koji kroz svoje radove problematiziraju same postavke vlastite umjetničke prakse i njezinog mjesta u sustavu suvremene umjetnosti i kulture.
U završetku programa (30. listopada) organiziran je razgovor s nekima od važnijih sudionika scene okupljene oko osječkog Studetskog centra – Centra Mladih (CM) osamdesetih i Studentskog kulturnog centra (SKUC-a) početkom devedesetih godina. Namjera je kroz razgovor podsjetiti, još jednom, da je u Osijeku tada, za razliku od današnje situacije, postojao živi kulturni centar sa stalnim programom, gdje su se gotovo svakodnevno odvijale i proizvodile različite kulturne aktivnosti – koncerti, književne tribine, performansi, kazališne predstave, filmske projekcije, različite radionice, izložbe, produkcija fanzina itd. Pri tome je potrebno naglasiti da se dokumentacijska i arhivska građa kulturne djelatnosti Studentskog centra dijelom nalazi sačuvana, inicijativom pojedinaca i većinom razasuta po privatnim arhivima, te je nedostupna javnosti. Iako informacije o aktivnostima Centra mladih i Studentskog kulturnog centra postoje u brojnim objavljenim knjigama, tekstovima i intervjuima, iz tadašnjeg i kasnijeg vremena, nedostaje sveobuhvatan istraživački pristup dokumentaciji, kao i monografski prikaz ovog važnog segmenta osječke kulturne povijesti.
Program Barutana 014 realizira se sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske, u organizaciji Udruge M-art iz Osijeka. M-art je nezavisna neprofitna udruga osnovana 2005. godine s ciljem realizacije i promicanja multimedijalnih, likovnih, filmskih, književnih, kazališnih, glazbenih i novomedijskih projekata u gradu Osijeku i šire.
Svi programi započinju u 20 sati. Ulaz je slobodan.
Program:
Ponedjeljak, 20. listopada 2014.
20 sati:
Institut Tomislav Gotovac, predstavljanje i razgovor / o Institutu Tomislav Gotovac govore Zora Cazi-Gotovac i Darko Šimičić
Skriveno:
Institut Tomislav Gotovac osnovan je 2011. godine u Zagrebu s misijom da čuvanjem i istraživanjem ostavštine Tomislava Gotovca osigura internacionalnu prezentaciju njegovog rada kroz izložbe, publikacije i ostale medije. Rad Instituta usmjeren je osiguravanju materijalnih i ljudskih resursa u cilju uspostave kontinuiteta djelovanja kako bi umjetnikov opus bio prisutan u javnosti i dostupan korisnicima.
O dosadašnjem radu i budućim projektima Instituta govorit će Zora Cazi-Gotovac, predsjednica Instituta i Darko Šimičić, istraživač i tajnik Instituta.
Tomislav Gotovac (Sombor, 1937 – Zagreb, 2010) istaknuti je multimedijski umjetnik čiji se rad odvijao u vremenskom rasponu od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do 2009. godine. Njegov je opus medijski vrlo raznovrstan, a dešavao se vremenski podudarno s važnim događanjima na internacionalnoj sceni. Matični medij njegovog rada je film, a ostali oblici djelovanja obuhvaćaju vizualne umjetnosti (kolaži, fotografije, objekti, grafike, dizajn i dr.), izvedbene umjetnosti (performans, akcije, happening, gluma), te razne nekonvencionalne forme izražavanja (ponašanje, govor, djelovanje u medijskom prostoru, itd.). Premda je često izazivao prijepore, još je za života za svoj rad bio nagrađivan i snažno prisutan na domaćoj i internacionalnoj sceni.
Gotovčev arhiv, vrlo raznorodan po sadržaju, nastajao je tijekom dugog niza godina u umjetnikovom stanu u Krajiškoj 29 u Zagrebu. Tijekom vremena, stan je transformiran u cjelovito ambijentalno umjetničko djelo, nalik na „Merzbau“ Kurta Schwittersa. Nakon Gotovčeve smrti, umjetnički radovi i važniji dio arhivskog materijala kojeg čine fotodokumentacija, korespondencija, hemeroteka, plakati, kostimi, rekviziti, osobni predmeti i dokumenti, sortiran je u police, dok je dio stana u kojem je ideja totalnog umjetničkog djela najradikalnije izvedena, ostavljen u zatečenoj formi.
O dosadašnjem radu i budućim projektima Instituta govorit će Zora Cazi-Gotovac, predsjednica Instituta i Darko Šimičić, istraživač i tajnik Instituta.
Tomislav Gotovac (Sombor, 1937 – Zagreb, 2010) istaknuti je multimedijski umjetnik čiji se rad odvijao u vremenskom rasponu od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do 2009. godine. Njegov je opus medijski vrlo raznovrstan, a dešavao se vremenski podudarno s važnim događanjima na internacionalnoj sceni. Matični medij njegovog rada je film, a ostali oblici djelovanja obuhvaćaju vizualne umjetnosti (kolaži, fotografije, objekti, grafike, dizajn i dr.), izvedbene umjetnosti (performans, akcije, happening, gluma), te razne nekonvencionalne forme izražavanja (ponašanje, govor, djelovanje u medijskom prostoru, itd.). Premda je često izazivao prijepore, još je za života za svoj rad bio nagrađivan i snažno prisutan na domaćoj i internacionalnoj sceni.
Gotovčev arhiv, vrlo raznorodan po sadržaju, nastajao je tijekom dugog niza godina u umjetnikovom stanu u Krajiškoj 29 u Zagrebu. Tijekom vremena, stan je transformiran u cjelovito ambijentalno umjetničko djelo, nalik na „Merzbau“ Kurta Schwittersa. Nakon Gotovčeve smrti, umjetnički radovi i važniji dio arhivskog materijala kojeg čine fotodokumentacija, korespondencija, hemeroteka, plakati, kostimi, rekviziti, osobni predmeti i dokumenti, sortiran je u police, dok je dio stana u kojem je ideja totalnog umjetničkog djela najradikalnije izvedena, ostavljen u zatečenoj formi.
Utorak, 21. listopada 2014.
20 sati:
Festival 25 FPS u Kinu Studentski centar, predstavljanje i prikazivanje odabira filmova iz festivalskog programa / Festival predstavlja Branka Valjin iz Udruge za audiovizualna istraživanja 25 FPS
Skriveno:
Prije deset godina krenuli smo s mjesta na kojem i danas slavimo ovaj jubilej. U kinu koje je tada bilo dom zagrebačke festivalske scene, sada smo jedini preostali festival – na mjestu koje i je i nije kino. Čak i prije toga vremena, za Kino SC postojali su planovi adaptacije u multifunkcionalni filmski kulturni centar, nikad ostvarena vizija koja je nosila obećanje idealne infrastrukturno-filmske zagrebačke budućnosti, a završila s lokacijom koja je filmski mrtva. U međuvremenu proživjeli smo višestruke smrti filma, njegovu industrijsku eliminaciju, promijenjeni društveni odnos prema kinu. O filmu više ne razgovaramo kao o umjetničkom djelu nego o sadržaju koji se uploada, ingesta i razmjenjuje na različitim platformama. Kina i festivali također su mutirali u platforme i forume, međutim mi i dalje želimo ostati ako treba i „oaza“, jedinstveno mjesto za filmove koji nisu isključivo sadržaj nego izazivaju jedinstvene doživljaje kolektivnim sudjelovanjem na jedinstveni način. Je li to retrogradno, idealistično, prevladano, nekrofilno ili suludo ambiciozno, ne pitamo se. I dalje se okupljamo da bi gledanje izazivalo one osjećaje zbog kojih više od sto godina film strastveno privlači, e da bi nas dotaknuo, oduševio, zbunio, nečemu naučio, promijenio.
Slavimo svojih deset godina eksperimenta u filmskoj umjetnosti, desetljeće svjedočenja njezinoj otvorenosti i transformaciji u kojem smo je slijedili u svim formama, smjerovima i tehnološkim radikalnim promjenama, ali i sve više ostajali uvjereni da smo na pravome putu sjecišta starog i novog, što je film oduvijek bio, jest i bit će. Takvo sjecište i u ovako skromnom obimu kao festival želimo i ostati – mjesto jedinstvene atmosfere, okupljalište filmova, ljudi i filmskih aparata.
Louis Lumière zaključio je 1895. da je film izum bez budućnosti, misleći na njegovu komercijalnu perspektivu. Stotinu i devetnaest godina poslije s njime se možemo složiti u svemu – film se i dalje izumljuje i kao takav nekomercijalan, uvijek će imati svoju budućnost.
Festival 25 FPS [25fps.hr]
Slavimo svojih deset godina eksperimenta u filmskoj umjetnosti, desetljeće svjedočenja njezinoj otvorenosti i transformaciji u kojem smo je slijedili u svim formama, smjerovima i tehnološkim radikalnim promjenama, ali i sve više ostajali uvjereni da smo na pravome putu sjecišta starog i novog, što je film oduvijek bio, jest i bit će. Takvo sjecište i u ovako skromnom obimu kao festival želimo i ostati – mjesto jedinstvene atmosfere, okupljalište filmova, ljudi i filmskih aparata.
Louis Lumière zaključio je 1895. da je film izum bez budućnosti, misleći na njegovu komercijalnu perspektivu. Stotinu i devetnaest godina poslije s njime se možemo složiti u svemu – film se i dalje izumljuje i kao takav nekomercijalan, uvijek će imati svoju budućnost.
Festival 25 FPS [25fps.hr]
Srijeda, 22. listopada 2014.
20 sati:
Poljska videoumjetnost, prikazivanje videoradova okupljenih oko teme odnosa videoumjetnosti i javnog prostora
Skriveno:
Javni je prostor postao jedna od središnjih tema u raspravama o suvremenoj umjetnosti, kulturi i društvu. Simboličke i materijalne mijene javnog prostora postavile su jak izazov raznim vidovima umjetničkih praksi, no ne kao moguća mjesta za izlaganje umjetničkih radova, već izazivanjem složenog sklopa pitanja koja se odnose na problem reprezentacije, uvjeravanja i komunikacije.
Odabrani videoradovi nekih od najvažnijih poljskih autora iz razdoblja od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća do početka novog tisućljeća, pokazaju mijene materijalnosti javnog prostora. Prizori snimljeni sredinom osamdesetih godina doimaju se arhaičnima, kao da potječu iz daleko ranijeg vremena. Sagledavanjem povijesnih videoradova uz noviju videoprodukciju, ističe se jedna upečatljiva promjena: pojava boje. Odabir radova ocrtava paralelan razvoj: boja se pojavljuje u javnom prostoru, ali istovremeno proizlazi iz razvoja tehnologije samog medija, nadomiještajući sive tonove bojom. U jednom je od radova svijet okamenjen katastrofom iz 1985. snimljen digitalnom kamerom, naglašavajući arhivski karakter te stvarnosti, upotrebom nove tehnologije bilježenja.
Četvrtak, 23. listopada 2014.
20 sati:
Zagrob, TeHôM, koncert / iz ciklusa Sound & Vision predstavlja Toma Bačić
Skriveno:
Crna majka zemlja na kraju nas sve očekuje. Moment kad ćemo izdahnuti taj posljednji dah iz svojeg tijela i saznati (ne) postoji li na kraju tunela tračak vječnog svjetla, poput slamke za koju se već sada hvatamo, u laganom grču od silne životne neizvjesnosti.
Iza tmurnog imena Zagrob, krije se Dražen Kuljiš - svestrani mladi umjetnik i stvaratelj zastrašujuće crnohumorne glazbe koja pomiruje ovozemaljski i - kako mu ime nalaže - zagrobni svijet. Ime Zagrob prvi put se pojavljuje ljeta gospodnjeg 2006. godine. Odabravši smrt kao svoj omiljeni lajtmotiv, Kuljiš stvara usporenu ali moćnu glazbenu sliku, protkanu romantikom i patinom lahke zemljice, u zagrljaju koji voli zarobljavati i mučiti svoj auditorij.
Za simboličku usporedbu, prisjetimo se Munchovog „Vriska“ koji je vizualno tako jak i prodoran, dok je njegov kadar s druge strane tako nemilosrdno zamrznut u dočaravanju onog nečujnog trenutka jeze i histerije. Zagrobova glazba u sebi nosi identičnu snagu.
Svoje početke, ovaj netipični hrvatski autor bilježi na čuvenom demonstrativnom uratku – „Zagrob“, objavljenom početkom 2006., predstavivši ga ekskluzivnim izvedbama po underground klubovima u regiji (Zagreb, Sisak, Beograd). Krajem iste godine, u prostoru zagrebačke Močvare, uživo je izveden i kontroverzni album „Vječni stan“. Ovaj konkretni uradak jasnije je definirao Zagrob kao entitet koji se konstantno transformira kroz konceptualno istraživanje zvuka u maniri post-mortemskog stanja duha i tijela. Godine 2007. Draženu Kuljišu pridružuje se i Karla Lulić, koja je svojim stihovima i glasom doprinijela atmosferi u narednom singlu „Le Soleil Noir“, samozatajnoj pjesmi obavijenoj neobjašnjivom tugom, koja do danas nažalost ostaje izgubljena u vremenu i prostoru.
Nakon četiri godine počivanja u miru, Zagrobov „Vječni stan“ ovjekovječuje čuveni francuski izdavač Athanor, specijaliziran za opskurnu ritualnu glazbu. Datum objave albuma simbolički je određen - točno u ponoć, 1.11.2011., na dan Svih Svetih. Sukladno tome, u prostoru zagrebačke Tvornice kulture Zagrob je tako još jednom stupio iz mrtvih, u punom sjaju crvenog svjetla i osmrtničke scenografije, uživo predstavivši svoj „Vječni stan“.
Radi se o remek-djelu sačinjenom od posmrtnih ostataka - mjesto je to, gdje pokoj i mir vječni nemaju ama baš nikakav značaj. U njegovih tridesetak minuta slušatelj je suočen s jednom kreativnom, napaćenom dušom, praveći joj društvo u crnohumornoj groteski, kojom autor dočarava izvjesnu egzotiku morbidnog. Zagrob se tako vješto poigrava ustajalošću tradicionalnih vrijednosti. Ispod nadgrobne ploče omotane patinastim naslagama zvuka čuči stvorenje s iskrenim pogledom na smrt - zarobljeno, opako i duhovito, precizno ciljajući na osjetljivost ljudskog roda na temu umiranja, raspadanja, žalosti, suosjećanja i preispitivanja - ali ne i manipulacije - (moralnih) granica nečije psihičke izdržljivosti (ne nužno strah od smrti same po sebi, koliko strah od iščekivanja/polagane smrti, strah od činjenice da već „živimo zakopani“).
Ponuđene nazive tema mnogi će prihvatiti s gnušanjem ali upravo to i jest namjera Zagroba - međutim, iza tako brutalno ponuđenih fraza, krije se suptilan, crnohumorni monolog u kojem je autoru dozlogrdilo slušati vječita oplakivanja pokojnika, kroz naricanja baba u crnom, u kombinaciji s „mirisom lavande i smrti“, dok tijelo samo položeno u lijes bespomoćno predstavlja jedan bizaran eksponat („na crnom stolu isparava trulež“). Nadalje, autor se na vrlo domišljat način pozabavio vječno prisutnim momentom oplakivanja, ne u obliku iskrene emocije - već kao sušte formalnosti od strane slučajnih prolaznika („230 ljudi u crnom, stoji u redu da kaže – „Moje saučešće““).
Usporena, glazbena kulisa u kojoj lebde turobni, avetinjski zvuci, nije nešto što biste htjeli slušati sami i u potpunom mraku, ali „Vječni stan“ jedan je tako prokleto dobro osmišljen uradak kojim je Zagrob među rijetkima uspio dočarati upravo taj moment - napuštanja ovog svijeta i zarobljenosti u posthumnoj tranziciji, lutanja između neba i zemlje, izgubljenosti jedne napaćene duše koja opsjeda svojim morbidnim šarmom. [ facebook.com/zagrob | discogs.com/artist/981688-Zagrob ]
TeHôM
TeHôM je hrvatski alias, ime autora koji ga je zapravo osmislio, Siniše Očuršćaka (profesora filozofije na Sveučilištu Jezuit za filozofiju u Zagrebu, urednik knjige "Problem duha i tijela u suvremenoj filozofiji") i njegovog velikog prijatelja, člana projekta u sjeni, Miljenka Rajakovića. Siniša je umro 1997. i Miljenko je deset godina poslije reaktivirao projekt u spomen na njegovog originalnog začetnika.
Vjerojatno jedan od najboljih priznatih hrvatskih glazbenih izvoznih proizvoda u žanru eksperimentalne ambijentalne glazbe, danas već kultni opskurni underground ambijent projekt TeHÔM priznat je među obožavateljima u cijelom svijetu.
To je bio prvi veliki dark & ritual ambient projekt iz Hrvatske koji je bio početkom karijere podržavan i izdavan od strane Douglasa Pearcea iz Death in June i njegove diskografske kuće Twilight Command, zapravo podetikete poznate New European Recordings (NER) i distribucije World Serpent, kasnije Tesco Distribution. Albumi “Despiritualization Of Nature” (1996) i “Theriomorphic Spirits” (2000) su bili definitivno u samom vrhu izdavanja te vrste glazbe tih godina i dugo se pričalo o njima, pa i dan danas.
Četrnaest godina nakon zadnjeg CD albuma vrlo cijenjenog CD-a "Theriomorphic Spirits," apsolutno kultni i danas klasik u žanru, novi CD album “Lacrimae Mundi” je izdan za prestižnu kanadsku diskografsku kuću Cyclic Law Records, top label dark ambient žanra i to je još jedno priznanje kvalitetne ambientalne experimentalne glazbe koju TeHÔM radi.
Ove godine TeHÔM će biti po prvi predstavljen svijetu i u audio-video live izvedbi i promovirati svoju glazbu i na taj način. Jedan od prestižnijih festivala u svijetu prepoznao je kvalitetu projekta i uvrstio ga u svoj program. To je Wroclaw Industrial Festival u Poljskoj koji se svake godine održava u listopadu već trinaest godina za redom. Tako se TeHÔM našao među cijenjenim artistima na sceni, kao što su Lustmord, Troum, 6 Comm, Ex.Order, Legendary Pink Dots, Wrangler, Borghesia, itd.[ tehom.org | facebook.com/tehom.croatia ]
Ponedjeljak, 27. listopada 2014.
20 sati:
Matea Bilosnić: This is You? - plesni solo
Skriveno:
Postoji taj trenutak u ovom solu kada stanem.
Smirim se.
S kosom preko lica.
I tada se javlja bol u mom vratu i postane tako nepodnošljiva te se opet vratim headbangingu.
„This is you?“ je nastavak istraživanja solo forme sa festivala Monoplay u Zadru 2013. godine, pri rezidenciji u Teatru &td. Početna je ideja sola prenošenje pokreta nastalog u specifičnim kulutrološkim i socijalnim uvjetima u performativni prostor. Izdvojen je motiv svojstven određenom glazbenom žanru – headbanging. Izdvajajući taj motiv i mijenjajući uvjete i okvir unutar kojeg se izvodi, kako taj motiv mijenja svoje značenje?
„Keep up with the force don´t stop, don´t stop ’till you get enough“ Michael Jackson
Glavni motiv koji dominira solom je headbanging, kojeg sam izdvojila kao polazište i odlučila se pozabaviti samom fizikalnošću kose. Studio u kojem sam radila je bio većinu vremena zauzet te sam ponukana time svoje probe imala u barovima, klubovima, na koncertima - svugdje gdje je društveno prihvatljivo plesati. Ideja se rodila na koncertu grupe Prodigy. Posebice mi je bio zanimljiv koncept pretvaranja pasivne kose u aktivnog protagonista koji nosi većinu fizičkog materijala. Motiv headbanginga, izolirani isječak nečega što nastaje kao čista ljudska potreba za izražavanjem, pokušala sam postaviti u kontrolirane uvjete izvedbe pred publikom, u kojoj svjesnost izvođača i publike mijenjaju značenje tog motiva. Na izvedbi sam radila sama, što je bilo jako izazovno iskustvo. U solu nikada ne pokažem lice da bih premjestila fokus s lica na tijelo. Rad na ovom solu pomogao mi je iskristalizirati moje trenutne zanimacije na polju plesnog izražavanja i performansa.
Matea Bilosnić (1991.) plesno obrazovanje započinje u Zadarskom plesnom ansamblu, a diplomirala je na Experimental Academy of Dance u Salzburgu. Dio je produkcijskog tima Monoplay, festivala solo forme u Zadru, gdje ujedno i predstavlja svoj rad. Trenutno radi sa Zagrebačkim plesnim ansamblom kao vanjski suradnik u koreografiji Daniela Abreua.
Smirim se.
S kosom preko lica.
I tada se javlja bol u mom vratu i postane tako nepodnošljiva te se opet vratim headbangingu.
„This is you?“ je nastavak istraživanja solo forme sa festivala Monoplay u Zadru 2013. godine, pri rezidenciji u Teatru &td. Početna je ideja sola prenošenje pokreta nastalog u specifičnim kulutrološkim i socijalnim uvjetima u performativni prostor. Izdvojen je motiv svojstven određenom glazbenom žanru – headbanging. Izdvajajući taj motiv i mijenjajući uvjete i okvir unutar kojeg se izvodi, kako taj motiv mijenja svoje značenje?
„Keep up with the force don´t stop, don´t stop ’till you get enough“ Michael Jackson
Glavni motiv koji dominira solom je headbanging, kojeg sam izdvojila kao polazište i odlučila se pozabaviti samom fizikalnošću kose. Studio u kojem sam radila je bio većinu vremena zauzet te sam ponukana time svoje probe imala u barovima, klubovima, na koncertima - svugdje gdje je društveno prihvatljivo plesati. Ideja se rodila na koncertu grupe Prodigy. Posebice mi je bio zanimljiv koncept pretvaranja pasivne kose u aktivnog protagonista koji nosi većinu fizičkog materijala. Motiv headbanginga, izolirani isječak nečega što nastaje kao čista ljudska potreba za izražavanjem, pokušala sam postaviti u kontrolirane uvjete izvedbe pred publikom, u kojoj svjesnost izvođača i publike mijenjaju značenje tog motiva. Na izvedbi sam radila sama, što je bilo jako izazovno iskustvo. U solu nikada ne pokažem lice da bih premjestila fokus s lica na tijelo. Rad na ovom solu pomogao mi je iskristalizirati moje trenutne zanimacije na polju plesnog izražavanja i performansa.
Matea Bilosnić (1991.) plesno obrazovanje započinje u Zadarskom plesnom ansamblu, a diplomirala je na Experimental Academy of Dance u Salzburgu. Dio je produkcijskog tima Monoplay, festivala solo forme u Zadru, gdje ujedno i predstavlja svoj rad. Trenutno radi sa Zagrebačkim plesnim ansamblom kao vanjski suradnik u koreografiji Daniela Abreua.
Utorak, 28. listopada 2014.
20 sati:
Josipa Štulić: 1, 2, 3, 4! - plesni solo
Bruno Isaković: ReMove u izvedbi Lane Hosni - plesni solo
Skriveno:
Zamisli neki broj.
Udvostruči ga.
Tom broju koji si dobio dodaj 10.
Podijeli rezultat sa 2.
Zatim oduzmi zamišljeni broj.
Solo je baziran na postulatima neegzaktne plesne znanosti. Propituje funkcionalnost pokreta, estetiku odabira istih, krivulje u prostoru i govori o stvarima koje se inače ne rade po peti put.
Josipa Štulić (1988.) proplesala je u Zadarskom plesnom ansamblu s kojim sudjeluje u brojnim predstavama i produkcijama te se bavi pedagoškim radom. Ovo je ljeto diplomirala suvremeni ples u Austriji na Salzburg Experimental Academy of Dance. Sudjelovala je u brojnim predstavama u Hrvatskoj i inozemstvu, od kojih izdvaja koreografe: Doris Uhlich, Will Dorner, Matej Kejžar. Svake godine sudjeluje na Monoplayu – festivalu plesnih sola u Zadru na kojem je nekoliko puta pokazala svoje autorske radove, a 2013. premijerno pokazuje svoj solo ‘’1,2,3,4!’’. Organizira ljetne međunarodne plesne radionice u Zadru. Prvostupnica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
ReMove
Autor / koreograf: Bruno Isaković
Izvedba: Lana Hosni
Dramaturška suradnja: Mila Pavićević
Dizajn zvuka: Damir Šimunović
Produkcija: Studio za suvremeni ples, Perforacije – tjedan izvedbenih umjetosti, Domino u suradnji s Prostor plus Rijeka
Inspirani opusom Martina Arnolda, eksperimentalnog filmaša, prisvojili smo princip loopiranja slike, odnosno pokreta i preveli ga u polje izvedbe. Pitali smo se: “Kako preuzimanjem jednostavnog mehaničkog principa sugerirati (melo)dramatski odnos na sceni?” Dojam teatralnosti stvara se u oku gledatelja kao posljedica vrlo jednostavne akcije proizašle iz fizikalnosti tijela izvođača. Također, princip repeticije vrlo je prisutan u tehnici suvremenoga plesa te samim time određuje tijela plesača. Na koji se način nosimo s tehnikom? Na koji način percipiramo značenja koja proizvodi loop?
Predstava je proizašla iz serije Male forme, istraživačkog laboratorija Studija za suvremeni ples koji omogućuje plesačima iz ansambla stvaranje samostalnih autorskih predstava. Male forme djeluju od 2004. godine te je kroz ovaj segment Studija nastalo preko nekoliko zapaženih koreografskih minijatura od kojih su neke gostovale na etabliranim hrvatskim festivalima (ZadarSnova, Svetvinčenat).
Bruno Isaković, plesni umjetnik, školovao se u Zagrebu i Amsterdamu, djeluje kao koreograf te kao izvođač na nizu projekata. U Zagrebu je član Studija za suvremeni ples, surađuje s brojnim koreografima, samostalno koreografira te drži plesne radionice. Tijekom protekle godine izvodio je u Hrvatskoj, Japanu, Koreji, SAD-u i Madridu.
Lana Hosni (1989.) je plesno umjetničko obrazovanje, nakon završene državne Škole suvremenog plesa "Ana Maletić" u Zagrebu, stekla na Salzburg Experimental Academy of Dance gdje diplomira 2013. Surađuje s brojnim koreografima kao što su Marjana Krajač, Bruno Isaković, Irma Omerzo, Sidney Leoni, Charlotta Ruth, Willi Dorner, Simone Sandroni, Yukiko Shinozaki i Heine Avdal. Kao autor, kreirala je solo "This choreography is gonna save the world on 5,6,7,8" kojim osvaja prvu nagradu za autorski rad i izvedbu na OPUS 1 - 21. međunarodnom natjecanju mladih plesnih izvođača u Slovenskom Ljudskom Gledališču u Celju 2013., te duet "(Un)Dressing Code" zajedno sa brazilskim umjetnikom Douglasom Jungom. U razdoblju od 2009. do 2013. godine predaje razne plesne tehnike pri DO-IT programu SEAD-a.
Udvostruči ga.
Tom broju koji si dobio dodaj 10.
Podijeli rezultat sa 2.
Zatim oduzmi zamišljeni broj.
Solo je baziran na postulatima neegzaktne plesne znanosti. Propituje funkcionalnost pokreta, estetiku odabira istih, krivulje u prostoru i govori o stvarima koje se inače ne rade po peti put.
Josipa Štulić (1988.) proplesala je u Zadarskom plesnom ansamblu s kojim sudjeluje u brojnim predstavama i produkcijama te se bavi pedagoškim radom. Ovo je ljeto diplomirala suvremeni ples u Austriji na Salzburg Experimental Academy of Dance. Sudjelovala je u brojnim predstavama u Hrvatskoj i inozemstvu, od kojih izdvaja koreografe: Doris Uhlich, Will Dorner, Matej Kejžar. Svake godine sudjeluje na Monoplayu – festivalu plesnih sola u Zadru na kojem je nekoliko puta pokazala svoje autorske radove, a 2013. premijerno pokazuje svoj solo ‘’1,2,3,4!’’. Organizira ljetne međunarodne plesne radionice u Zadru. Prvostupnica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
ReMove
Autor / koreograf: Bruno Isaković
Izvedba: Lana Hosni
Dramaturška suradnja: Mila Pavićević
Dizajn zvuka: Damir Šimunović
Produkcija: Studio za suvremeni ples, Perforacije – tjedan izvedbenih umjetosti, Domino u suradnji s Prostor plus Rijeka
Inspirani opusom Martina Arnolda, eksperimentalnog filmaša, prisvojili smo princip loopiranja slike, odnosno pokreta i preveli ga u polje izvedbe. Pitali smo se: “Kako preuzimanjem jednostavnog mehaničkog principa sugerirati (melo)dramatski odnos na sceni?” Dojam teatralnosti stvara se u oku gledatelja kao posljedica vrlo jednostavne akcije proizašle iz fizikalnosti tijela izvođača. Također, princip repeticije vrlo je prisutan u tehnici suvremenoga plesa te samim time određuje tijela plesača. Na koji se način nosimo s tehnikom? Na koji način percipiramo značenja koja proizvodi loop?
Predstava je proizašla iz serije Male forme, istraživačkog laboratorija Studija za suvremeni ples koji omogućuje plesačima iz ansambla stvaranje samostalnih autorskih predstava. Male forme djeluju od 2004. godine te je kroz ovaj segment Studija nastalo preko nekoliko zapaženih koreografskih minijatura od kojih su neke gostovale na etabliranim hrvatskim festivalima (ZadarSnova, Svetvinčenat).
Bruno Isaković, plesni umjetnik, školovao se u Zagrebu i Amsterdamu, djeluje kao koreograf te kao izvođač na nizu projekata. U Zagrebu je član Studija za suvremeni ples, surađuje s brojnim koreografima, samostalno koreografira te drži plesne radionice. Tijekom protekle godine izvodio je u Hrvatskoj, Japanu, Koreji, SAD-u i Madridu.
Lana Hosni (1989.) je plesno umjetničko obrazovanje, nakon završene državne Škole suvremenog plesa "Ana Maletić" u Zagrebu, stekla na Salzburg Experimental Academy of Dance gdje diplomira 2013. Surađuje s brojnim koreografima kao što su Marjana Krajač, Bruno Isaković, Irma Omerzo, Sidney Leoni, Charlotta Ruth, Willi Dorner, Simone Sandroni, Yukiko Shinozaki i Heine Avdal. Kao autor, kreirala je solo "This choreography is gonna save the world on 5,6,7,8" kojim osvaja prvu nagradu za autorski rad i izvedbu na OPUS 1 - 21. međunarodnom natjecanju mladih plesnih izvođača u Slovenskom Ljudskom Gledališču u Celju 2013., te duet "(Un)Dressing Code" zajedno sa brazilskim umjetnikom Douglasom Jungom. U razdoblju od 2009. do 2013. godine predaje razne plesne tehnike pri DO-IT programu SEAD-a.
Srijeda, 29. listopada 2014.
20 sati:
Nataša Kopeč i David Belas: NE, NIŠTA, dobro - predstava
Skriveno:
Autori koncepta i izvođači: Nataša Kopeč, David Belas
Redatelj: David Belas
Scenografija i kostimi: Nataša Kopeč, David Belas
Oblikovatelj svjetla: Bojan Gagić, Marko Bolković, David Belas
Oblikovatelj zvuka: Bojan Gagić
Tehničko vodstvo: David Belas, Bojan Gagić, Marko Bolković
Producent: Danijel Popović
Oslanjajući se na vlastite autorske preokupacije, mi (autori) krećemo raditi nove materijale. Najprije stvaramo vlastiti imaginarni prostor za igru, zovemo ga međuprostor ili predprostor. Osnovna svrha je stvaranje mogućnosti susreta dva autora i dva principa. Svaka proba je eksperiment tog dana u zadanom vremenskom intervalu. Unutar toga zadanog vremena bez ikakvih materijala-predložaka, prepušteni prostoru, vremenu, samima sebi i jedan drugome, upuštamo se u improvizacije u kojima preispitujemo jedinstven luksuz pitanja: Što ja sad želim raditi?
Postoji jedna stvar koju stvarno volim raditi. Ujutro piti kavu. Evo to stvarno volim. To mi je najveći gušt. Ja bih mogla satima sjedit na kauču, pit kavu i zujat. Čisto zujanje.
Kroz umjetničke instalacije i intervencije, David stvara vlastiti, zatvoreni, hermetični, magijski sustav. On postaje scenografija predstave, koja neminovno utječe na samu igru Nataše, tj. problem postaje materijal za živu igru, stalno preispitivanje. Svaki autor ima potrebu i princip koje treba zadovoljiti. Izmjenjuju uloge, nešto autorski intimno daje se drugom autoru.
Način na koji slobodna volja postaje, uvjetno rečeno i prepreka, mrtva točka (nemogućnost pomaka), upravo je materijal koji izvođačima otvara vrata umjetničkog djelovanja i kreacije.
Redatelj: David Belas
Scenografija i kostimi: Nataša Kopeč, David Belas
Oblikovatelj svjetla: Bojan Gagić, Marko Bolković, David Belas
Oblikovatelj zvuka: Bojan Gagić
Tehničko vodstvo: David Belas, Bojan Gagić, Marko Bolković
Producent: Danijel Popović
Oslanjajući se na vlastite autorske preokupacije, mi (autori) krećemo raditi nove materijale. Najprije stvaramo vlastiti imaginarni prostor za igru, zovemo ga međuprostor ili predprostor. Osnovna svrha je stvaranje mogućnosti susreta dva autora i dva principa. Svaka proba je eksperiment tog dana u zadanom vremenskom intervalu. Unutar toga zadanog vremena bez ikakvih materijala-predložaka, prepušteni prostoru, vremenu, samima sebi i jedan drugome, upuštamo se u improvizacije u kojima preispitujemo jedinstven luksuz pitanja: Što ja sad želim raditi?
Postoji jedna stvar koju stvarno volim raditi. Ujutro piti kavu. Evo to stvarno volim. To mi je najveći gušt. Ja bih mogla satima sjedit na kauču, pit kavu i zujat. Čisto zujanje.
Kroz umjetničke instalacije i intervencije, David stvara vlastiti, zatvoreni, hermetični, magijski sustav. On postaje scenografija predstave, koja neminovno utječe na samu igru Nataše, tj. problem postaje materijal za živu igru, stalno preispitivanje. Svaki autor ima potrebu i princip koje treba zadovoljiti. Izmjenjuju uloge, nešto autorski intimno daje se drugom autoru.
Način na koji slobodna volja postaje, uvjetno rečeno i prepreka, mrtva točka (nemogućnost pomaka), upravo je materijal koji izvođačima otvara vrata umjetničkog djelovanja i kreacije.
Četvrtak,30. listopada 2014.
20 sati:
Studentski centar–Centar Mladih i Studentski kulturni centar, osamdesetih i početkom devedesetih godina - razgovor sa sudionicima scene / govore Bruno Andrić Brmba, Ivan Faktor, Zoran Jaćimović, Vjekoslav Janković, Darko Jerković, Stjepan Pete File, Goran Rem. Prikazivanje videa i dokumentarnih snimaka / Tomislav Gotovac: „Govorenje“, performans, Osječko ljeto mladih, Studentski centar (1982.) / Ivan Faktor: „Requiem“, videoinstalacija/performans, Studentski centar (1990.), „Guards“, video (1992.)
Skriveno:
Razgovor s nekima od važnijih sudionika alternativne scene u Osijeku osamdesetih i početkom devedesetih godina, koja se formirala kroz aktivnosti u Studentskom centru – Centru mladih (CM), kasnije preimenovanom u Studentski kulturni centar (SKUC), zamišljen je s namjerom preispitivanja i suočavanja osobnog pamćenja događaja i javne kolektivne memorije, prisjećanjem na tijek zbivanja koja su odredila osječku subkulturnu scenu u svom najaktivnijem i najprogresivnijem periodu. Namjera nije nostalgizirati ili mistificirati urbane legende, već pokušati kroz razgovor različitih protagonista i sukreatora tadašnje kulturne scene nastojati na stvaranju novog pogleda na taj period i njegove kulturne prakse, iz kojih bi bilo moguće izvući korisne zaključke za budućnost.
Ne gubeći iz vida specifičnost i različitost šireg povijesnog društvenog i političkog okvira socijalizma i postupno nastajuće demokratizacije usred koje su djelovali studentski centri, kao ni specifičnost načina funkcioniranja takvog institucionalnog modela, spoj spontanosti, suradnje i srodnih idejnih stavova kakav je pokretao tadašnje aktere scene u Osijeku, izaziva da se ovaj osječki primjer – ne samo kao primjer jednoga od aktivnih studentskih kulturnih centara – sagleda u kontekstu današnjih pitanja i problema djelovanja u području suvremenih kulturnih inicijativa i praksi, kroz navođenje i time reaktualiziranje sada već historiziranih oblika djelovanja, promišljanja, pokušaja, uspjeha, ali i neuspjeha i odustajanja.
Stoga je namjera kroz razgovor podsjetiti, još jednom, da je u Osijeku osamdesetih i početkom devedesetih godina, za razliku od današnje situacije, postojao živi kulturni centar sa stalnim programom, gdje su se gotovo svakodnevno odvijale i proizvodile različite kulturne aktivnosti – koncerti, književne tribine, performansi, kazališne predstave, filmske projekcije, različite radionice, izložbe, produkcija fanzina itd. Pri tome je potrebno naglasiti da se dokumentacijska i arhivska građa kulturne djelatnosti Studentskog centra dijelom nalazi sačuvana, inicijativom pojedinaca i većinom razasuta po privatnim arhivima, te je nedostupna javnosti. Iako informacije o aktivnostima Centra mladih i Studentskog kulturnog centra postoje u brojnim objavljenim knjigama, tekstovima i intervjuima, iz tadašnjeg i kasnijeg vremena, nedostaje sveobuhvatan istraživački pristup dokumentaciji, kao i monografski prikaz ovog važnog segmenta osječke kulturne povijesti.
> prikazivanje videa i dokumentarnih snimaka:
Tomislav Gotovac: „Govorenje“, performans, Osječko ljeto mladih, Studentski centar, 1982. filmska dokumentacija, trajanje: 3 minute
- „A „Govorenje“, to je bila prva golotinja na javnom mjestu u Osijeku, iz tzv. umjetničkih razloga! [ ... ] Što je na kraju ispalo, nemam pojma, jer su nas nakon pola sata uhapsili, vodili su me u onoj maloj „marici“, Fiatovoj, bilo je ljeto, vrućina je bila strašna! Vodili su me u policijsku upravu i onda je tu bilo objašnjavanja da „tko sam ja?“ i Krivi, Krivokapić, me je izvukao, da me nisu „ćorkirali“. Poruka toga je trebala biti da sam ja trebao govoriti tako dugo dok me netko ne spriječi, a to znam – da će organi reda napraviti nešto! Početak je bio improvizatorski, a završio je, kao i obično kad se pojavite na javnom mjestu goli – jer radite prekršaj – s organima reda. Zapravo sam ja sebi zadao zadatak da pokušam ispričati sadržaj „Rio Brava“, međutim, kad sam došao tamo – ova prisila koja je bila – ja jednostavno nisam znao o čemu se radi u filmu! Gledao sam ga hiljadu puta, znam napamet sve osjećaje, znam sve, a odjedanput – tabula rasa! To je bila takva užasna blokada! Sunce, ja, djevojke i mladići – to su se „valjali“! Čitav ovaj Studentski centar – to su unutra urlikali! Susjedi prekoputa, oni su zvali muriju: „Dođite, jedan ludi luđak tamo se šeće!“ (T. Gotovac)
Ivan Faktor: „Requiem“, videoinstalacija/performans, Studentski centar, 1990. videodokumentacija, trajanje: 6 minuta
-„Projekcija filma Georga Cukora „Let's Make Love“ (1960.). Video s krupnim planovima Marilyn Monroe iz istog filma, montirani s kadrovima iz mojeg filma „I program“ (1978.) – 6 monitora (piramida). [ ... ] Na lijevom monitoru emitiranje snimka listanja kataloga „Andy Warhol: A RETROSPECTIVE“ (od kraja prema početku). Na desnom monitoru je izvedba listanja istog kataloga (od početka prema kraju) istim ritmom kao na snimku lijevog monitora. Prilikom izvedbe listanja jedem corn-flakes s mlijekom.“ (I. Faktor)
Ivan Faktor: „Guards“, videospot, produkcija: Studio ZNG, 1992. trajanje: 8 minuta
-„Zagrebački plesni ansambl u zagrljaju Noise Slawonische Kunsta“ (G. Rem)
Ne gubeći iz vida specifičnost i različitost šireg povijesnog društvenog i političkog okvira socijalizma i postupno nastajuće demokratizacije usred koje su djelovali studentski centri, kao ni specifičnost načina funkcioniranja takvog institucionalnog modela, spoj spontanosti, suradnje i srodnih idejnih stavova kakav je pokretao tadašnje aktere scene u Osijeku, izaziva da se ovaj osječki primjer – ne samo kao primjer jednoga od aktivnih studentskih kulturnih centara – sagleda u kontekstu današnjih pitanja i problema djelovanja u području suvremenih kulturnih inicijativa i praksi, kroz navođenje i time reaktualiziranje sada već historiziranih oblika djelovanja, promišljanja, pokušaja, uspjeha, ali i neuspjeha i odustajanja.
Stoga je namjera kroz razgovor podsjetiti, još jednom, da je u Osijeku osamdesetih i početkom devedesetih godina, za razliku od današnje situacije, postojao živi kulturni centar sa stalnim programom, gdje su se gotovo svakodnevno odvijale i proizvodile različite kulturne aktivnosti – koncerti, književne tribine, performansi, kazališne predstave, filmske projekcije, različite radionice, izložbe, produkcija fanzina itd. Pri tome je potrebno naglasiti da se dokumentacijska i arhivska građa kulturne djelatnosti Studentskog centra dijelom nalazi sačuvana, inicijativom pojedinaca i većinom razasuta po privatnim arhivima, te je nedostupna javnosti. Iako informacije o aktivnostima Centra mladih i Studentskog kulturnog centra postoje u brojnim objavljenim knjigama, tekstovima i intervjuima, iz tadašnjeg i kasnijeg vremena, nedostaje sveobuhvatan istraživački pristup dokumentaciji, kao i monografski prikaz ovog važnog segmenta osječke kulturne povijesti.
> prikazivanje videa i dokumentarnih snimaka:
Tomislav Gotovac: „Govorenje“, performans, Osječko ljeto mladih, Studentski centar, 1982. filmska dokumentacija, trajanje: 3 minute
- „A „Govorenje“, to je bila prva golotinja na javnom mjestu u Osijeku, iz tzv. umjetničkih razloga! [ ... ] Što je na kraju ispalo, nemam pojma, jer su nas nakon pola sata uhapsili, vodili su me u onoj maloj „marici“, Fiatovoj, bilo je ljeto, vrućina je bila strašna! Vodili su me u policijsku upravu i onda je tu bilo objašnjavanja da „tko sam ja?“ i Krivi, Krivokapić, me je izvukao, da me nisu „ćorkirali“. Poruka toga je trebala biti da sam ja trebao govoriti tako dugo dok me netko ne spriječi, a to znam – da će organi reda napraviti nešto! Početak je bio improvizatorski, a završio je, kao i obično kad se pojavite na javnom mjestu goli – jer radite prekršaj – s organima reda. Zapravo sam ja sebi zadao zadatak da pokušam ispričati sadržaj „Rio Brava“, međutim, kad sam došao tamo – ova prisila koja je bila – ja jednostavno nisam znao o čemu se radi u filmu! Gledao sam ga hiljadu puta, znam napamet sve osjećaje, znam sve, a odjedanput – tabula rasa! To je bila takva užasna blokada! Sunce, ja, djevojke i mladići – to su se „valjali“! Čitav ovaj Studentski centar – to su unutra urlikali! Susjedi prekoputa, oni su zvali muriju: „Dođite, jedan ludi luđak tamo se šeće!“ (T. Gotovac)
Ivan Faktor: „Requiem“, videoinstalacija/performans, Studentski centar, 1990. videodokumentacija, trajanje: 6 minuta
-„Projekcija filma Georga Cukora „Let's Make Love“ (1960.). Video s krupnim planovima Marilyn Monroe iz istog filma, montirani s kadrovima iz mojeg filma „I program“ (1978.) – 6 monitora (piramida). [ ... ] Na lijevom monitoru emitiranje snimka listanja kataloga „Andy Warhol: A RETROSPECTIVE“ (od kraja prema početku). Na desnom monitoru je izvedba listanja istog kataloga (od početka prema kraju) istim ritmom kao na snimku lijevog monitora. Prilikom izvedbe listanja jedem corn-flakes s mlijekom.“ (I. Faktor)
Ivan Faktor: „Guards“, videospot, produkcija: Studio ZNG, 1992. trajanje: 8 minuta
-„Zagrebački plesni ansambl u zagrljaju Noise Slawonische Kunsta“ (G. Rem)
Objavio: Redakcija 031 |
Komentari (0)
