Fragmenti iz kataloga izložbe:
Ali, valjalo bi poći i dalje, dublje; otkriti u njegovim akvarelima nužnost tog i takvog slikanja, osjetiti njihovo prohladno savršenstvo - cezannovsko, moglo bi se reći, Tek tada spoznat ćemo vrijednost Gollove sposobnosti suverenog likovnog prožimanja subjektivnog doživljaja i istinske, objektivne očevidnosti zbilje, sintetiziranja koje u najsretnijim akvarelima zrači pravom ljepotom.
Stjepan Gračan (1978.)
Crtao je pred slikama starih majstora, naročito pred Rembrandtom. Tamni ton njegovih slika kao da mu je sugerirao izbor crtačkog materijala - tamnosmeđu kredu. Njom nije crtao samo ljude na slikama i salenijama, nego i ljude na ulici, u životu. Ta tamna smeđa, sretnoodabrana, krejonska umbra, omogućila je Gollu da ostvari nešto dragocjenije nego što bi bio samo putni zapis o zgradama, parkovima i ljudima Beča. Omogućila mu je da portretira poeziju bečkog listopada, onu optičku narkozu ambijenta koju poznamo iz Rilkea i Freuda, Klimta, Kokoschke i H. Wolfa.
Matko Peić (1980.)
Moglo bi se reći, na svakoj se slici prelama nekoliko različitih slikarskih manira, što odaje dojam slikarske kulture, ali i slikareve naravi.
Istovremeno, Goll je tip slikara koji tematski okvir u pravilu nalazi na viđenom motivu. Za njega je slika moguća samo kada je oslonjena na motiv. Proces udaljavanja je niz varijacija, od predstave jasno prepoznatljivog do udaljavanja preko granice, dakle do apstraktnog, ali ipak i uvijek apstraktnog pejzaža (motiva).
Bilo bi nepravedno vrijednosti ovog slikarstva iscrpiti isključivo analizirajući formalne komponente. Slikarstvo Predraga Golla je slikarstvo s rezultatom, ono se oformilo kao prepoznatljiva poetika jedne poznate slikarske estetike. To je estetika koja razumijeva sliku kao umjetnički predmet na kome se demonstrira određena slikarska kultura i inteligencija jednako kao što slika manifestira slikarevu ljudsku osjećajnost. Slikarstvo Golla stoga je uvijek moguće doživjeti u relaciji ovih elemenata, racionalnog i emocionalnog, a to je na ovim slikama u ravnoteži boljoj negoli ikad prije. Vlastimir Kusik (1986.)
Lica, ljudi ... možda se nikad nisu sreli, ali ih slikar zbližava, kao što ih negdje daleko zbližava poezija, slika, glazba. Teško je i zamisliti da se neki od njih nikada nisu ni sreli. A svi su tako bliski. Zbliži!a ih ruka strasna kroničara.
A Goll je svojim crtežima i to.
I da ne piše svoje bilješke, svoje bilješke uz slike kao sjet na trenutak kada je portret nastajao, moguće je zamisliti misli umjetnika dok je stvarao u određenom ambijentu. Nisu nužna pojašnjenja.
Zagledan u ovih pedesetak portreta, svaki namjernik može se zanijeti u priču u vremenu, posebno ako je sudjelovao blizu Gollova trajanja.
Vraćam se u godine neke, prema davno zaklopljenoj svesci davnih drugovanja. Potraga za bjelutkom nekim koji uporno izmiče. Ne znaju se možda, ali znao ih slikar, i zato čitamo zabilješku kao pojašnjenje. A možda i ne: Kekanović, Saša Benček, Gustav Krklec, Prica, Hedl, Jakac, Veljko Luzaić i znanstvenika plejada.
Tišina zajamčena. Daleki su bili, a slikar ih nastojao zbližiti. Pjesnici ga više zaokupljali, ali to ne mora značiti baš nešto. Važna su lica, ljudi.
Kada skica nije samo trenutak, umjetnikovo kazivanje je višeznačno. I umjetničko i dokumentarno. Živeći ta lica, drugujući s njima, inati su ponekad neizgovoreni.
Goll putuje i dalje. Bilježnica je sve punija. Najviše je portreta. Lica, za bolje pamćenje trenutaka u vremenu. Dejan Rebić (2009.)
Predrag Goll ili Aquarelist Predrag Goll, kako je napisao Bogdan Mesinger, odlučio je stati pred središte ekspresionizma, i pitati se postoji li. Pa i postoji li još uvijek. Nije dakako upitno je li Franz Werfel središte, svakako jest, jer je ekspresionizmom svaki njegov autorski opus, njegov – ekspresionizma – ispitivao sljedeće: Taj, naime, poetički prostor, ekspresionizam, marginu osvjetljuje kao jedino moguće mjesto dobrog pogleda, sva ostala mjesta su kompromitirana, na svim ostalim mjestima je gužva, sveopći je grabež za titule. Tako da je oslobođenje nove pozicije za pogled na svijet – margina. Ona postaje i paradoksalno središnjom, naime – ona postaje središnjim interesom ekspresionizma. Stoga se pojavljuje metodološko pitanje: kako njegovati marginu kao oslobođenje od središta i time ostvarivati SVOJ središnji interes? To nije zaigrano pitanje, nego autokritično pitanje o opasnosti eklekticizma. Stoljeće kasnije, to se pitanje pojavilo kao ovo pitanje: kako se Goll referira na Werfela i ekspresionizam?
Odgovor je sljedeći: dok su povijesni ekspresionisti, Werfel izsvesnage, nastupali antagonistično, oprjekom, protiv Moderne i modernosti te nudili i zahtijevali modernizam, Goll nastupa unutaropusnim iskustvom, protiv svojeg vlastitog dominatno figuralnog fokusiranja, odnosno nastupa onim što bi Mesinger otprilike, možda, zvao – autometatekstom, autometadjelom. Naime, Goll nakon nekoliko desetljeća istraživanja crtežne ali i slikarsko-crtežne prizmatske strukturacije (BM), sada napokon priznaje kako izgledaju njegove kulturalne (davno bitno piše Vlastimir Kusik) naočale: eto ih točno pred likovnim primateljem, napokon objavljuje naočale same, njihovu unutrašnju kompoziciju i antirefleksnu slojevitost kroz koju se desetljećima probijao-usmjeravao prema osvjetljenju artističnog humaniteta iz svojega okružja.
Na ovoj se izložbi čovjek vidi bolje nego ikada u Gollovu opusu. Kao i Goll sam, na stotinama drugoautorskih nastupa – čovjek u prvom redu.
Čovjek ekstraktiran, antirefleksan ali kinetično refleksivan, dakle misaono svjež i sintezno unutaropusno kulturalan. Goran Rem (2013.)
Najave događaja
[04.04.2014.] Jučer je otvorena izložba "Lica, likovi" Predraga Golla
