Galerija Kazamat: Otvorenje skupne izložbe "Volumen linije"

Rupert Sheldrake, biolog s Cambridgea ispričao je fascinantnu priču o londonskim štakorima i njihovim usvojenim vještinama kojima su ih znanstvenici u svojim laboratorijima učili. I kako su te iste vještine njujorški štakori na jedan čudesan način puno brže usvojili iako ni na koji način nisu bili povezani sa svojim britanskim rođacima, osim činjenicom da su i jedni i drugi štakori. Govorio je o morfičkim poljima kojeg stvaraju pripadnici iste vrste,bilo štakori ,žirafe, kitovi ili koja druga vrsta. Ona su nevidljiva. Poput beskrajno rastezljive mreže koja traje u vremenu i prostoru unutar koje se nalaze međusobno povezane jedinke. Usput budi rečeno one i ne moraju biti svjesne toga. Evolucija je zbog toga evolucija cijelog polja, pa evo kako nije bilo:

'Ajmo ruke gore, tko je za to, da odbacimo peraje i da se preselimo na kopno? upita jedna pra-riba.
- E, ja neću! Meni je ovdje sasvim dobro.,pobuni se druga pra-riba
-Joj daj, opet ti! povikaše druge pra-ribe u glas.

Linija je tvorevina za koju se kaže da je iako određena širinom i duljinom u onom bitnom određena tek jednom dimenzijom-tokom. Iz toga bi se dalo lako zaključiti kako je linija stoga isključivo namijenjena pogledu. Prihvatimo li taj aksiom kao istinit izlažemo li se kontradiktornosti vidljivoj već u naslovu-volumen linije? Odgovor je – ne. Volumen linije kao lajtmotiv izložbe ne označava tek banalne likovne pojmove kao što su linijski istanjena masa ili grafička modelacija što bi sam naslov mogao implicirati. Ovdje je prije svega riječ o volumenu kao svojevrsnom morfičkom volumenu(pozovimo se malo na R.Sheldrakea!) unutar kojeg djeluju umjetnici crtači različitih poetika, namjera i ne-namjera. Budući da je Carl Gustav Jung još davno ustvrdio kako umjetnik, svjesno ili nesvjesno, oblikuje prirodu i vrijednost svog vremena, a da oni s druge strane, oblikuju umjetnika pogledajmo malo naše umjetnike suvremenike: Primjerice, Mario Čaušić u djelu Mind In-Mind Out je odabrao jedan elementarni znak kojeg ponavlja u dužini i smjeru ali varira u tonovima. Dvosmislenost Čaušićeva crteža ogleda se u činjenici da takvo nizanje crtica promatraču može sugerirati stari crno - bijeli tv snimak nepoznate erupcije ili eksplozije vulkana, ali jednako njegovom crtežu ne možemo odreći niti utjecaj stare tapiserijske tehnike. Propitkuje li to umjetnik poput mitološkog Vulkana(Hefesta) čemu dati prednost: vještini zanata ili vještini života. Egzistencijalizam te vrste uočavamo i kod Domagoja Sušca premda različitog likovnog izraza. U svojim crtežima(primjerice u „Ištipanom prostoru“) umjetnik ekvilibrira između organičkog i geometrijskog, pri čemu nepoznati organički oblici u linearno označenom prostoru neodoljivo podsjećaju na baconovsko-giacomettijevske amorfne i nestajuće mase. Pitanje rasapa materije i egzistencijalne tjeskobe za Sušca očigledno nije dovršeno pitanje nekog od prožvakanih – izama. Introspekcija nije strana niti umjetnici Jeleni Kovačević u Bilješkama o muškarcu. Naime umjetnica koristi fragmente vizualne realnosti (od kojih su neki očigledno iz vremena rađanja moderne-umnožena fotografija muškarca s brkovima, dok su neki fragmenti autoportretnog, intimističkog karaktera, iz puno bliže povijesti)kao da želi toku vlastite podsvijesti dati egzaktan okvir. Uzimanjem uzorka iz te iste podsvijesti ostvareno je promišljeno komponiranje slučajnog(mrlje, potez, brisanje, precrtavanje..) i ne-slučajnih četverokutnih ploha u interesantnom poliptihu. Ines Matijević Cakić crtežom koncem(ušivanjem,dakle!) reagira na digitalno otisnutoj fotografiji na platnu. Motivi na fotografijama koje je naslovila Imaginarni bestijarij / Gdje su ptice koje lete prema nebu II i III su gole krošnje na kojima vidimo vrane i konture ptice izvezene u bijelom koncu. Autorica čin ušivanja definira kao vizualno odgovaranje na pitanja vlastite kćerke čime ostvaruje i odgovore na vlastita pitanja. Ako je udijevanje niti igle simbol prolaska kroz sunčana vrata to jest izlaska iz kozmosa, onda je ušivanje oblika svijest, ne o novom, nego o Novom.

Slojevi podsvijesti interes su i umjetnice Valentine Grubačević koja instalacijom crteža nadrealnih formi želi povezati podsvijesti zajednice kojoj pripada nudeći kopije svojih crteža na koje bi se ljudi nad-stavljali. Ria Trdin u svojim metamorfozama vlastitu tjeskobu ostvaruje fuzijom dvoje umjetničkih neurotika: Egona Schielea i Nives Kavurić-Kurtović čime na originalan način podupire priču o morfičkom polju tjeskobne umjetnosti. Marija Mikulić Bošnjak svoju žensku priču ostvaruje umjetnim materijalima (precizno izrezanom PVC trakom na pleksiglasu) aludirajući na tijelo žene (nakon poroda?) koje je podvrgnuto entropiji, ipak drugačijoj od one na slavnom Spiralnom lukobranu R.Smithsona jer je mjesto propadanja(tijelo žene) dodatno ugroženo i socio-društvenim atmosferilijama. U crtežu olovkom naslovljenom „Reunion“ Mirna Petrović sfumatoznim apstrahiranim oblicima raspaljuje maštu promatrača. Ako je vagina simbol otvora koji vodi do tajnog blaga onda to ona u ovom slučaju doista i jest. (Leonardo da Vinci svoju sfumatoznost koja polagano rastače formu, objasnio je kao želju pojedinačne tvari da se konačno spoji s maticom Zemljom?)
Među izlagačima nalazi se i nekoliko umjetnica i umjetnika koji su svoju priču ostvarili kroz medij stripa ili ako ne doslovno onda barem kroz pseudo vinjete(nisu dijelovi proširene naracije). To su: Helena Janečić, Lana Ključarić, Tamara Meščić, Denis Krašković, Dražen Budimir, Tihomir&Budimir alias Comrad Kunst Workers. Angažiranost je svima njima imanentna; bilo da se radi o Heleninoj autobiografskoj priči koja tušem (i laviranim također) postiže atmosferu komičnog i dramskog istodobno. Minimalni akromatski raspon-crna, bijela siva stvaraju dojam latentnog pojavka boje koja se nikad ne događa, pa unatoč ne-obojenosti dojam tople game boja je prisutan čime njena intimistička priča nije tek nekakav stripovski koncept nego izraz same umjetnice. Lana Ključarić se u društvu stereotipnih trendova postavila u ulogu pobunjene, neprilagođene žene i umjetnice te u tom smislu lik Paje Patka u Laninom slučaju postaje arhetipskim. Taj Disneyjev lik u Laninom slučaju preuzima ulogu arhetipskog klauna, kao onog koji raskrinkava okoštale forme i jedinog koji je kralju smio istinu sasuti u lice bez straha od posljedica. Tamara Meščić linearnim crtežom popartistički uvećava dijelove frizerajskog asortimana želeći ono obično uzdići na pijedestal suvremene umjetnosti. No, za razliku od historijskog pop arta koji je slavio nepravedno zanemarene, ali potrebite predmete, kod Tamare se uočava slavljenje zanimanja. Time na neki način posredno portretira i svoj odnos prema bližnjim izvlačeći ih iz sivila svakodnevice. Strategiju pop arta u kombinaciji sa street artom koristi i Željka Fuderer Levak. Njen Džemper u tehnici prozirnih slojeva stvara situaciju u kojoj se prožimanjem više znakova stvara nova vizualna vrijednost koja nije nužno zadana. Duo Tihomir & Budimir u strip tabli nadrealističkom strategijom iliti diskontinuitetnom naracijom čitatelja/gledatelja uvode u svijet u kojem ništa nema smisla. Poput kakvih umjetničkih barabara sa svog teritorija protjeruju šablonizirane civilizacijske dosege. Teletabikolinje i pikačukolinje? Može, ali prije toga moraju biti humano uspavani, poručiše iz EU-a. Dražen Budimir u Bratislavi XXX ukazuje na mračno doba tranzicije u Slovačkoj kad su mlade žene u svojoj zaslijepljenosti idealnom slikom Zapada postajale žrtvama tog istog mitskog prostora slobode. Kružnim oblikom kadra, preciznošću crteža i krhkošću djevojke umjetnik citira ranorenesansne šablone. Kad su Salvadora Dalija pitali zbog čega nosi tradicionalnu katalonsku kapu on je odgovorio: “Želim da nešto tako ultralokalno, postane univerzalno!“ Denis Krašković u svojim crtežima na propitkivanju društvenih deformacija čini isto. Svojom karakterističnom plošnom kompozicijom bez patetike iznosi problem obiteljskog nasilja i muškog šovinizma čime očekivano teške teme pretvara objektivne činjenice(simboličke znakove) na koje društvo, da bi uredno funkcioniralo mora reagirati. Nikola Faller svojim crtežom Adam i Eva reagira na aktualna događanja (oko referenduma vezanog za brak) uočivši duboku podijeljenost među ljudima čak i nakon osamdesetak generacija(od paleolita pa na ovamo). Svjestan nepovratnosti procesa umjetnik svojim crtežom predlaže koncepcijsko rješenje – krenuti od početka ne bi li povijest bila drukčija!?
Među izloženim radovima nalaze se i oni koje bi mogli definirati kao apstraktne. Više ili manje. Marko Živković u olovci stvara prostor iz kojeg je vidljiva naslonjenost na stečevine apstraktnog ekspresionizma ili bolje reći slikarstva polja. Živković nas transcendira u polje metafizičkog uporno i dosljedno odbijajući diktate postmetafizičkog vremena u kojem živimo. Na sličnom tragu su i umjetnici Ratko Žaja i Đuro Adžić. Žaja svojim oštrim oblicima podsjeća na drvoreze ranih njemačkih ekspresionista dok Adžić u svom simbolističkom crtežu odlučuje svoju egzistenciju ipak prepustiti očitovanjima božanske moći. Luka Blažanović dvostrukom kompozicijom: kako onoj crta i tako i onoj ploha stvara mogućnost za potencijalnu aktualnost teme. Goran Kujundžić samo na prvi pogled stvara kolorističke plohe titravim namazom. Činjenica je zapravo suprotna:nizanjem sitnih grafičkih geometrijskih oblika: kružića i crtica za Kujundžića svijet počinje na atomskoj razini. Sugerira li nam Josip Karežić ravnim linijama razbijenu monokromiju, potrebu da se pošto poto ide iza svijeta vizualne realnosti. Slično čini i Marija Škrobo tvoreći svoj linearni tunel kao prijelazni put u svojoj osobnoj inicijaciji. Josipa Kanižu znamo kao otiskivača geometrijskihprostorno plastičkih okvira i tekstura, no ovaj put on nas suočava s temom – barcodea. Ta tema i nije nova jer su je koristili mnogi. U nas među prvim to je još davno učinila Edita Schubert. Josip Kaniža ipak tu čini pomak. On je nešto tako apstraktno učinio vrlo konkretnim. Njegov barcode nije ostao tek standardizirana mentalna prisutnost nego nešto što se mijenja poput prirode same, ma kako nespojivo izgledalo u našim fiksiranim predodžbama. Dreamcatcher Mirana Blažeka aktiviranje je svijesti o teksturi nepreparirane platnene površine čime ploha funkcionira kao monokrom. Pažljivijim pogledom na plohu uočavamo bezbrojne kratke crte tkanja platna koje aktiviraju naš pogled. Robert Fisher dosljedno i strpljivo niže horizontale ružičastom kredom, čiji kontinuitet prekidaju prazne plohe pravilno raspoređenih pravokutnika. Strukturalizam Vladimira Freliha je od one vrste koja se ne uklapa u uobičajene kunsthistoričarske ladice. Formalno polukružne linije djeluju strukturalistički, no nastanak istih kanda je više povezan s nadrealističkom poetikom-automatizmom. Ana Petrović uporno ispisuje brojke kemijskom olovkom stvarajući pri tom svojevrsni osobni grattage koji to formalno nije čime potencira slučajnost /proizvoljnost nečim tako egzaktnim kao što su brojke Rene Grgić Đaković iz plejade je mladih umjetnika Novog hrvatskog realizma, premda ne po temi koliko po izvedbi. U moru vizualnih senzacija mladi umjetnik vjerojatno im potrebu dokazati da je zanatska vještina u njegovom slučaju (i njegovih prijatelja!) posljednji stup obrane ispred tiranije digitalizirane slike svijeta.

Linijska istanjena masa koja tvori rešetkastu formu Prostora zamke IV umjetnika Stanislava Marijanovića jedina je trodimenzionalna forma na izložbi koja samo djelomice priziva konstruktivistička načela jer u samom naslovu naslućujemo i postmodernističku narativnu strukturu. Ovisi li promjenjivost kontura sjene o našoj sposobnosti bivanja Diogenom iz Sinope, možda?

Da je jedino što je konstantno promjena, znali smo i ranije, no jesmo li znali za njenu umreženost? Umreženost do volumena. Zlatko Kozina