POPUP 11. - Izložba "Dokument 6B" umjetnika Josipa Kaniže

U subotu, 19. listopada 2013. godine, s početkom u 19,00 sati održat će se jedanaesta po redu izložba u sklopu POPUP projekta. Osječkoj će se publici izložbom naslovljenom Dokument 6B predstaviti mladi osječki umjetnik Josip Kaniža. Ovo je ujedno i njegova prva samostalna izložba u Osijeku. Živi i radi u Osijeku.

O izložbi:
Upravo proces memoriranja i arhiviranja zaokuplja mladog umjetnika Josipa Kanižu. No, što Kaniža arhivira? Prostor. Kada postavlja papir na stari zid hodnika zgrade osječke Umjetničke akademije (i to neposredno prije procesa obnove), te grafitnom olovkom pažljivo izrađuje monokromni crtež, Kaniža želi sačuvati trenutak, trenutak koji će proći, ali će samom činjenicom bilježenja ipak ostati dostupan nekoj drugoj sadašnjosti, nekoj drugoj budućnosti. Kaniža korištenjem triju komponenti – proces arhiviranja, frotaž i monokromija – pokazuje vrlo samosvjestan i intelektualno zanimljiv pristup vlastitom umjetničkom radu. Taj pristup intelektualno opravdanje pronalazi u domeni grčke filozofske misli, i to one Platonove. Kada sam stao pred Kanižine radove i zadubljen u to bogatstvo jednostavnosti osluškivao umjetnikov koncept vlastitog rada, imao sam osjećaj da sam nešto slično već vidio/osjetio/doživio. Déjà vu! Taj model već viđenog mogu zahvaliti Platonovu nauku o pamćenju i filozofovoj usporedbi vašeg uma s voštanom pločom na koju se otiskuju utisci dobiveni iz vanjskog svijeta i zatim memoriraju, arhiviraju. Već samim činom ispisivanja/iscrtavanja/okamenjivanja/memoriranja započinje proces arhiviranja budući da se bilježi stanje predmeta u kakvom on vjerojatno više nikada neće biti. U vremenu se pokušava zatočiti stanje stvari koje može, ali nužno ne mora biti arhivirano.

Monokromija također igra važnu ulogu jer sve ono što drže u sjećanju, ono što nam više nije prezentno, uvijek protijekom vremena postaje pomalo nejasno, mutno i maglovito. Otisak grafita na papiru pokazuje da je nešto ostalo zabilježeno i arhivirano te da je spremno da potakne sjećanje.

Kaniži je prije svega važan sam proces umjetničkog stvaranja – puko bilježenje, rekli bi – dok gotov umjetnički proizvod istinski život dobiva tek u komunikaciji s promatračem. Odabirući podlogu čiji će trenutak zabilježiti strpljivo ispisujući njezin otisak na papiru, Kaniža proživaljava proces umjetničkog stvaranja kao proces pamćenja.

Svojim vrlo zanimljivim i osebujnim pristupom umjetničkom radu, Kaniža se predstavlja kao umjetnik koji točno zna što želi, ali mu nije važno kuda će ga njegove želje odvesti. U njegovu radu kao da se atavistički nazire nadrealistički automatizam umjetničkog stvaranja.