Galerija Waldinger: otvorenje izložbe Mirjane Vodopije "Zapuh, zamah, smicalice 2. dio"

U subotu, 22. rujna 2012. godine, u 20 sati u galeriji Waldinger, Fakultetska 7, Tvrđa, Osijek, održat će se otvorenje izložbe Mirjane Vodopije "Zapuh, zamah, smicalice 2. dio".

Izložba Mirjane Vodopije u Osijeku posvećena je vježbanju percepcije! Takva je tvrdnja, naravno, i šala i istina. Služi usmjeravanju pozornosti! Ova izložba radova koji pokrivaju raspon od instalacije i videa do fotografije i crteža upreže sve svoje moći, sve raspoložive medije ne bi li dotakla nešto tako jednostavno kao što je strujanje zraka. Apsolutno svakodnevno i toliko prisutno da ga najčešće ne primjećujemo, to je pomicanje koje se pokazuje isključivo posredstvom onoga na što djeluje. Na moju kožu, na rublje koje se suši, na papir u krletki. Ako nas nema, ako taj zapuh nema čime zamahnuti, ako nema papira koji će proizvesti zvuk lepetanja i lavande čiji će miris stići do nas nošen strujom zraka, ima li uopće strujanja zraka? Izuzmemo li zrak, hoće li nestati i kretanja? Gdje praznina pohranjuje energiju?

Na upravo završenoj kasselskoj Documenti (13), u srcu izložbe, u prizemnom dijelu Fridericianuma, Ryan Gander je izložio strujanje zraka. Mirjanini radovi su nastali prije Ganderovog! Zadivio me njegov rad jer je produkcijski uspio ono o čemu smo Mirjana i ja na izložbi Zamah, zapuh, smicalica u umaškoj Galeriji Rigo prije godinu dana mogle samo sanjati: da se ne vide ventilatori i da zaista samo micanje zraka bude ono što je izloženo! Ta nevidljiva, a snažna kinetička energija pokazuje se isključivo na mjestima gdje joj je postavljena zamka! Strujanje zraka hvata se u ono nešto što na vjetru oživi: šuškave papire koji žele pobjeći iz kaveza, tkaninu koja leluja, knjigu koja se sama lista!

Što je to o čijoj prisutnosti saznajemo samo posredno iz druge ruke, kroz sasvim sekundarne efekte? Možemo ga iskusiti i na vlastitoj koži, dići će nam se kosa na glavi i krenut ćemo, kao što Ryan Gander opisuje svoj rad, nošeni povjetarcem. Te zaista velike i zaista prazne dvorane najveće izložbe suvremene umjetnosti Documente (13) upozoravaju da je riječ o nečemu drugom i da svoju percepciju trebamo usmjeriti u drugom pravcu. Da možda zaista trebamo propitati i popraviti svoj segmentirani pogled, rascjepkani doživljaj kakav smo naslijedili od vremena modernizma.

Što bi to značilo ako se izloži vjetar, strujanje zraka ili nevidljivi pokret? Pa značilo bi to da je podražaj zaista dislociran, da je artefakt smješten u razini koncepta ili mašinerije skrivene u stijenke Fridericianuma. Izložena praznina jednostavno nas tjera da dalje tragamo, da idemo još korak dalje i u razumijevanju što bi mogao biti rad, što bi moglo biti polje interesa.

Fotografija i crtež

Ne znam više točno kako je to rekla Mirjana Vodopija, ali prepričat ću vam što sam ja zapamtila. Ili točnije, na što su neka njezina razmišljanja i djelovanja navela mene. Radi se, s jedne strane, o metodi i rezultatu crtanja i crteža, a s druge – fotografiranja i fotografije!

Crtež je razmišljanje, crtež je način da se shvati, a fotografija je neposredno bilježenje, direktno utiskivanje, gotovo bez posrednika. Fotoaparat samo hvata postojeću sliku, kao što Vodopijini objekti hvataju uzgibani zrak. Meni je to zanimljivo jer naglašava dva usporedna kolosijeka koja su nam dana za dodir sa svijetom: racionalni i doživljajni. Oni, naravno, nisu idealno paralelni i ponekad se preklapaju. Oni su koncept a ne čisti realitet, ali se ta dvokanalna priroda naše percepcije manifestira svuda oko nas.

Dva načina spoznavanja pa i komuniciranja su usporedna. Crtež je racionalan na liniji oko– ruka. On analizira i sintetizira, te bilježi slojeve razabrane pogledom. Fotografija uranja, opipava cjelinu realnosti, ostavljajući nas najčešće bez jasnog naputka o tome što bi na toj slici trebalo vidjeti. I to je upravo ono što treba osjetiti, vidjeti, shvatiti: cjelinu. Onu cjelinu koja uvijek uključuje i mene koja gledam i tebe koji čitaš moj pokušaj transferiranja iskustva iz jednog medija u drugi i natrag.

Prvo me fasciniralo svjetlo–vid, a onda procesuiranje vida i ostalih osjetila, do spoznaje. Kod vida, shvatila sam kako je mali raspon valnih duljina koje vidimo (čunjaste stanice) i kako je mali raspon jačine svjetlosti koju vidimo (štapićaste stanice). O ovom drugom sam radila fotke gdje se slika gubi u bijelom ili gdje se slika gubi u crnom. O bojama nisam radila radove, makar imam dosta skica. Radila sam i radove o prostornom širenju svjetla, i o percepciji trodimenzionalnog prostora, statično i kroz gibanje. Tu sam prešla na percepciju vremena.

Pošla sam od toga da kretanje postoji samo u ljudskoj percepciji (radovi Mijene, Tok, Dah, Zatišje i neki drugi). Pokret mi je bio draži ako nije mehanički, razumljiv, predvidljiv (kao što je kružno gibanje elektromotora, koje sam ponekad koristila u radovima). Počela sam gledati kako se predmeti i biljke miču na vjetru. Vjetar je kretanje zraka kojeg ne vidimo, već samo osjećamo dodirom, ali posredno pokreće i vidljivu materiju...

Tako razmišlja Mirjana Vodopija i kreće od dvodimenzionalne slike ka participativnim radovima. Ono pitanje s početka teksta o tome postoji li gibanje kada nema nas da ga percipiramo, navodi na poimanje da smo mi kao recipijenti te struje zraka – tog zvuka šuškanja zarobljenog papira, tog mirisa lavande – nužan dio rada, ono mjesto gdje se rad uobličuje.

Vjetar

Zašto bi jedno obično strujanje zraka uopće bilo tema vrijedna istraživanja? Zato jer su dobro mjesto za proširivanje percepcije. I, eto, tako smo zatvorili krug. Radi se o nama i o našoj moći gledanja, doživljavanja bilježenja, transponiranja u drugi medij! Zato i ubacujem priču da je to vježbanje percepcije, iako je rad multidimenzionalan i donosi mnogo više slojeva.

Apstraktnost struje zraka ostavlja puno bjeline. Strujanje zraka koje može biti vjetar, povjetarac, propuh ili samo neka prisutnost svježine dobro simbolizira prazninu. Ona je tu prisutna, ali da bismo je pojmili, moramo joj dati neke granice. Moramo joj dati nešto u čemu će se utisnuti kako bismo otkrili da postoji.

Takve su osobine doživljajne dimenzije našega svijeta, uvijek im moramo ponuditi podatnu svijest kako bi pokazale svoje postojanje. Zato je dobra usporedba crteža i fotografije. Crtež je gradnja, on se bez obzira na podlogu oblikuje korak po korak, u vremenu. Fotografija je uvijek tu, prisutna u minimalnom gotovo zanemarivo kratkom odsječku vremena, samo je pitanje postoji li neka fotoosjetljiva podloga koja će pokazati njezino postojanje. Takvo je i uzgibano kretanje zraka, ako postavimo zastor koji može lelujati, ono će se pokazati.

Proučavanje, simuliranje i hvatanje malih senzacija otvara kanale velikim spoznajama. Perceptivna ugođenost ključna je za razumijevanje. Radovi koji su pred vama traže uronjavanje. Ideja prepuštanja doživljaju donosi svoje zakonitosti i odalečuje nas od analitičkog aparata racija. No, izložba je ipak usmjerena na kognitivnu, a ne na uživalačku razinu! Zvukovima, mirisima priključio se, zahvaljujući pokrenutom zraku, i dodir! Prema dodiru nećete ostati ravnodušni!

Pokušajte rekreirati sveukupnost uzgibane nutrine koju potiče samo jedan dobro pozicioniran dodir. Ona mijenja poimanje svijeta! Taj dodir neće izazvati samo emociju, uzbuđenje, već će doslovno promijeniti boju svjetlosti, poimanje socijalne tektonike i ustroja svemira. Tako se pokazuje prisutnost doživljajnog segmenta u našoj spoznaji. Posredno i postupno, malim koracima, ova serija radova posvećenih pokretu, pokrenutom zraku, svjetlu i objektima na kojima se oglasila njihova prisutnost, razotkriva sveprisutnost dodira svijeta na koži čovjeka kao onoga koji ga doživljava. Tu se na nas, kao recipijente, svijet utiskuje i kroz nas pokazuje. Oživljena doživljajna spoznaja Mirjane Vodopije uobličava se kao iskustvo izložbe, radova i usmjeravanog saznanja.

Mirjana Vodopija

Diplomirala je 1987. godine na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Miroslava Šuteja. Od 1985. do danas ostvarila je 26 samostalnih izložbi i sudjelovala na dvjestotinjak skupnih izložbi ili kustoskih koncepcija u zemlji i inozemstvu. Samostalno je izlagala u Zagrebu u Kabinetu grafike HAZU, Galeriji SC, Galeriji Karas, Galeriji Križić Roban, Galeriji Nova, Galeriji Miroslav Kraljević, Studiju "Josip Račić" i mnogim drugima, zatim u Malom salonu MMSU u Rijeci, galeriji Otok u Dubrovniku, galeriji Rigo u Novigradu, u drugim gradovima u Hrvatskoj, te u Espace Arts Plastiques de la Maison du Peuple, Venissieux, Francuska.

2009. godine sudjelovala je na Echigo-Tsumari Art Triennial u Japanu; 2007. godine na međunarodnoj izložbi "Kinetizam od početaka do danas" u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu; 2004. na Izložbi dobitnika nagrada s 3. Međunarodnog Trijenala Grafike u Češkom Muzeju lijepih umjetnosti u Pragu; 2002. na izložbi "Svjetlo" u Domu HDLU; 2003. na izložbi "Monokromi" u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.

Sudjelovala je na više međunarodnih rezidencijalnih projekata: 2002. godine boravila je u Tamarind Institute, Albuquerque, New Mexico, SAD u projektu "Connections". 2004. godine sudjelovala je u nastavku projekta, "Re Connections" u Santa Fe Art Institute, Sante Fe, New Mexico, SAD. 1997. godine, u organizaciji Lyonske Gallerie l'Olave i Soroš centra za suvremenu umjetnost Zagrebu sudjelovala je u projektu umjetničke razmjene Zagreb – Venissieux u Ville de Venissieux u Francuskoj.

Dobitnica je brojnih likovnih nagrada. Između ostalih, 2000. godine dodijeljena joj je Godišnja nagrada HDLU-a mladom umjetniku, 2001. godine 1. nagrada na 3rd International Triennial of Graphic Arts u Pragu, 2006. godine Plaketa Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na 4. hrvatskom trijenalu grafike u Zagrebu, a 2008. godine Otkupna nagrada MMSU Rijeka na 4. hrvatskom trijenalu crteža u Zagrebu.

Djela su joj uvrštena u zbirke važnijih hrvatskih muzeja i galerija: Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Moderne galerije u Zagrebu, Kabineta grafike HAZU u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, u Rijeci, Muzeja suvremene umjetnosti Istre MSU/MAC u Puli, u Grafičku zbirku Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Zbirku suvremene hrvatske umjetnosti Filip trade, kao i u druge zbirke.

Opsežna monografija o njenom umjetničkom radu s tekstom Branka Franceschija, objavljena je 2004. godine u izdanju izdavačke kuće "Fraktura". Od 1987. godine do danas kontinuirano djeluje i kao vanjski suradnik HRTVa kao autorica scenografija, špica, jinglova i ilustracija te vizualnog identiteta emisija u njihovoj produkciji.

Od 1987. do 2007. djeluje kao samostalna umjetnica. 2007. godine izabrana je u zvanje docenta na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje danas predaje u zvanju izvanrednog profesora.

Skupne izložbe, izbor 2008.-2012.

2012.
- Tu smo 3, Muzej suvremene umjetnosti Istre, Stara tiskara, Pula
- Upali svjetlo, Mrak je, MMSU, Rijeka; Galerija MKC, Split

2011.
- Nulta točka značenja. Nefunkcionalna, neprikazivačka, elementarna, eksperimentalna i konceptualna fotografija u Hrvatskoj, Umjetnički paviljon, Zagreb
- Majke i kćeri, galerija 90-60-90, Pogon Jedinstvo, Zagreb

2010.
- Na drugi pogled. Pozicije suvremene hrvatske fotografije, Gliptoteka HAZU, Zagreb
- Tu smo 2 - Muzej suvremene umjetnosti Istre, Stara tiskara, Pula
- T-HT nagrada[at]msu[dot]hr, MSU, Zagreb
- Unutar otoka (Occupied Landscape), izložba i simpozij, Veli Brijun

2009.
- U počast Baroku, 49. Porečko annale, Istarska sabornica, Poreč
- Echigo-Tsumari Art Triennial 2009., Echigo - Tsumari region, Japan

2008.
- Tu smo - Muzej suvremene umjetnosti Istre, Stara Tiskara, Pula
- Media scape, "Beyond Horizon", symposium and exhibition part III, Muzej-Museo
- Lapidarum, Novigrad
- Tražeći mjesto za zaborav, Umjetnički paviljon, Zagreb
- Otočka karta, Zlarin; Klovićevi dvori, Zagreb

Izbor bibliografije, 2008. - 2011.

2011. Marina Viculin: Zapuh, zamah, smicalica, katalog izložbe, Galerija Rigo, Novigrad
2011. Irena Gessner: Mirjana Vodopija, intervju, Život umjetnosti br. 89/2011., Zagreb
2011. Boris Greiner, Osvojena područja, str. 66. -69. Pejzaži,, Petikat, Zagreb
2010. Sandra Križić Roban, Na drugi pogled. Pozicije suvremene hrvatske fotografije, str. 192. – 207., Svima nam se samo čini da postojimo, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb
2009. Branko Franceschi, Dah, katalog 5. hrvatskog trijenala grafike, str. 34.- 43., Zagreb
2009. Sandra Križić Roban, Stvarnosni vrt Mirjane Vodopije, mjesto utisnuća svog vremena i svih mjesta, Grafika br. 20-21 2009., Zagreb
2009. Olga Vujanović, intervju, Smrtno sam ozbiljna, Kontura, br. 104. listopad 2009., Zegreb
2008. Sandra Križić, Tražeći mjesto za zaborav, katalog izložbe, Umjetnički paviljon.















Tekst: dr.sc. Marina Viculin