Najave događaja
Galerija Waldinger: Izložba fotografija Darija Petkovića "Duhovi prošlosti"
05.06.2012. 12:37
Gradske galerije Osijek pozivaju Vas na otvorenje izložbe fotografija Darija Petkovića "Duhovi prošlosti", u petak, 08. lipnja 2012. godine, u 20 sati u galeriji Waldinger (Fakultetska 7, Tvrđa, Osijek).
Čarobna gora.
Skriveno:
- Što fotografija može ispričati, a riječi ne mogu? Petkovićevi duhovi prošlosti pripadaju narativnoj fotografiji. Oni oblikuju reportažni izvještaj o okupljanju ljudi na ideološkim skupovima u Bleiburgu, Kumrovcu, Ravnoj gori. Ustaše, partizani, četnici, svi odgovaraju na pet pitanja: tko, kada, gdje, što i zašto!
Ali fotografije otkrivaju puno više. One bilježe suptilne odnose lica i svjetonazora, povijesti odražene u sadašnjosti. One bilježe sjećanja na budućnost! Razmišljam o dijelu pripovijesti koji nije mogao biti sačuvan u drugome mediju. Složenost i produbljenost fizignomatskih čitanja, interaktivne veze lica i svjetonazora možda bi mogle stati u neku novu potragu za izgubljenim vremenom. Trebalo bi napisati roman u tomovima kako bi se uhvatili svi slojevi, svi razlozi i neobične prečice koje fotografija bilježi jednim fiksiranim otiskom stotinke sekunde odabranog trenutka - Marina Viculin.
Ali fotografije otkrivaju puno više. One bilježe suptilne odnose lica i svjetonazora, povijesti odražene u sadašnjosti. One bilježe sjećanja na budućnost! Razmišljam o dijelu pripovijesti koji nije mogao biti sačuvan u drugome mediju. Složenost i produbljenost fizignomatskih čitanja, interaktivne veze lica i svjetonazora možda bi mogle stati u neku novu potragu za izgubljenim vremenom. Trebalo bi napisati roman u tomovima kako bi se uhvatili svi slojevi, svi razlozi i neobične prečice koje fotografija bilježi jednim fiksiranim otiskom stotinke sekunde odabranog trenutka - Marina Viculin.
O prepoznavanju.
Skriveno:
- Kako fotografija gradi svoju narativnu strukturu? Svaki diskurs interferira sa znanjem i iskustvom recipijenta. Uspostavljanje svemira u kojem će se radnja odvijati možda je najuzbudljiviji trenutak pripovijedanja. Sjetimo se samo onog primjera kada je otvaranje narativnog prostora amblematski sabijeno u prvi kadar filma koji započinje manhattanskim neboderima ili adrenalinskom potjerom.
Petkovićeva fotografija prečesto smješta svoje aktere u idealizirane magličaste pejzaže. Taj eksces kontrasta s bezuvjetnim ravnovjesjem krajolika otvara veliki prostor za unutrašnji bestijarij svakoga od nas ljudi.
Glavni se zaplet zbiva na drugome nivou, u sklopu socijalnog kodiranja uloga i njihovih osobina. Zastava kao najsnažniji vizualni simbol toga prostora kreira ga i simbolički i dinamički. Ona nas brzo i efikasno uvodi u samu srž priče. Ne ostavlja dvojbe o tome tko može biti i gdje se može nalaziti čovjek koji obučen u jednu od uniformi maše jednom od zastava. Mi priču očitavamo kroz ideološke i kulturne kodove koje dijelimo s likovima o kojima se priča. Ne, mi nismo izvan te priče, jer da jesmo sasvim sigurno je ne bismo mogli razumjeti.
Socijalni karakter naše ljudske prirode, činjenica da mi sami sebe moramo prepoznati u očima drugih ljudi kako bi se poklopile vanjska i unutrašnja slika usmjerava naše akcije. Izloženost pogrešnom viđenju, mogućnost da nam se dogodi pogrešno lociranje tjera nas u raspoložive već definirane socijalne uloge. Pristajemo na sve kako ne bismo ispali iz koda koji razumijemo. Izvan tog koda, izvan jezika koji razumijemo mi teško postojimo. Izlazak na mjesta gdje se vanjska i unutrašnja slika ne poklapaju, na mjesta gdje su uloge pogrešno podijeljene, ili što je još gore, nepoznate, sasvim doslovno ugrožava našu ljudsku egzistenciju. Zbog takvih se iskakanja iz sustava može izgubiti glava - Marina Viculin.
Petkovićeva fotografija prečesto smješta svoje aktere u idealizirane magličaste pejzaže. Taj eksces kontrasta s bezuvjetnim ravnovjesjem krajolika otvara veliki prostor za unutrašnji bestijarij svakoga od nas ljudi.
Glavni se zaplet zbiva na drugome nivou, u sklopu socijalnog kodiranja uloga i njihovih osobina. Zastava kao najsnažniji vizualni simbol toga prostora kreira ga i simbolički i dinamički. Ona nas brzo i efikasno uvodi u samu srž priče. Ne ostavlja dvojbe o tome tko može biti i gdje se može nalaziti čovjek koji obučen u jednu od uniformi maše jednom od zastava. Mi priču očitavamo kroz ideološke i kulturne kodove koje dijelimo s likovima o kojima se priča. Ne, mi nismo izvan te priče, jer da jesmo sasvim sigurno je ne bismo mogli razumjeti.
Socijalni karakter naše ljudske prirode, činjenica da mi sami sebe moramo prepoznati u očima drugih ljudi kako bi se poklopile vanjska i unutrašnja slika usmjerava naše akcije. Izloženost pogrešnom viđenju, mogućnost da nam se dogodi pogrešno lociranje tjera nas u raspoložive već definirane socijalne uloge. Pristajemo na sve kako ne bismo ispali iz koda koji razumijemo. Izvan tog koda, izvan jezika koji razumijemo mi teško postojimo. Izlazak na mjesta gdje se vanjska i unutrašnja slika ne poklapaju, na mjesta gdje su uloge pogrešno podijeljene, ili što je još gore, nepoznate, sasvim doslovno ugrožava našu ljudsku egzistenciju. Zbog takvih se iskakanja iz sustava može izgubiti glava - Marina Viculin.
Lica sretnih ljudi?
Skriveno:
- Rijetko razmišljamo što nas navodi na to da prihvatimo prefabricirane životne uloge. Ne razmišljamo o tome jer je ta diferencijacija osnova našega društvenog tijela. Važno je znati tko je tko. Tako navodno znamo i što će se dogoditi, kako će se stvar razvijati. Tako se naivno štitimo od neizvjesnosti budućeg vremena. Valjda posredno i od smrti, tko će ga znati. Tek u ekstremnim situacijama povijesno opterećenih uniformi koje nam vraćaju nepodnošljive smradove prošlosti upitat ćemo se, zašto to zapravo činimo?
Ljepljivost ovih fotografija je zastrašujuća. Moja želja da ih promatram uvijek ponovno i ponovno pomalo me brine. Zaranjam pogled u oči tih tipova obučenih u četnike, ustaše, partizane i naravno pitam se jesu li spremni na zločin?
Zašto se žele prepoznati u uniformi najgorih povijesnih trenutaka, najvećih tragedija čovječanstva? Tako zakićeni oni zrače srećom. Zašto? Ispričana fabula ostavlja pitanja otvorenima, da li nam način na koji je ispričana fotografijom nudi neke odgovore?
Dosad sam ih fascinirana fabulom promatrala kao ponavljanje jedne te iste priče: oblačenja u ulogu i događanja te uloge u prostoru. Sam prostor je u relaciji s likom. Ili ga reflektira ili mu se suprotstavlja pružajući tako kontrastnu pozadinu. Oni su stari ili mladi, muškarci pa čak i žene, partizani, ustaše, četnici, ali je priča uvijek ista.
Međutim, tu ne treba stati jer fotografije čine seriju. Serija sekvencionira, sjecka događaj kako bi ga mogla ispričati. Tako uzete kao cjelina ove fotografije iz ciklusa Duhovi prošlosti nude znatno složeniju narativnu sliku.
Javljaju se krucijalni polariteti naših političkih i ideoloških života. Partizani su suprotstavljeni ustašama, ali i četnicima. Ali su i četnici i ustaše međusobno suprotstavljeni. Oduvijek su u našim aktualnim mračnim bajkama jedni bili dobri, a drugi loši. Kod Darija Petkovića se zbiva neki pomak i svi postaju bizarni patuljci. I dalje suprotstavljeni u našim kulturnim kodovima oni nisu izgubili svoju zlu narav, ali su izgubili neprijatelja. I tako su izgubili i smisao. Kao svaki zlikovac oni moraju imati junaka koji se bori protiv njih. Naše vrijeme koje je zaboravilo junake i izgubilo utopiju ne može biti njihovo vrijeme.
Izdvojeni su! Nema velikih grupnih portreta, nema događanja. Iako znamo da su i njihovi istomišljenici tu negdje svatko od likova u ovoj priči potpuno je sam. Njihova potreba pripadanja ideološkim zajednicama potpuno ih je izolirala. A možda je proces bio i suprotan, možda ih je izolacija ovamo dovela. Slijedeći je binarni par mladi i stari. Oni koji su zaista živjeli vrijeme u kojem je ta ideologija imala moć i ovi novi kojima to možda predstavlja neplaniranu šalu.
Petković niže izdvojene statične, gotovo slikarski klasične portrete. Snimljeni analogno na 6x6 negativu oni bogatstvom detalja dodaju začudnu realnost duhovima prošlosti - Marina Viculin.
Ljepljivost ovih fotografija je zastrašujuća. Moja želja da ih promatram uvijek ponovno i ponovno pomalo me brine. Zaranjam pogled u oči tih tipova obučenih u četnike, ustaše, partizane i naravno pitam se jesu li spremni na zločin?
Zašto se žele prepoznati u uniformi najgorih povijesnih trenutaka, najvećih tragedija čovječanstva? Tako zakićeni oni zrače srećom. Zašto? Ispričana fabula ostavlja pitanja otvorenima, da li nam način na koji je ispričana fotografijom nudi neke odgovore?
Dosad sam ih fascinirana fabulom promatrala kao ponavljanje jedne te iste priče: oblačenja u ulogu i događanja te uloge u prostoru. Sam prostor je u relaciji s likom. Ili ga reflektira ili mu se suprotstavlja pružajući tako kontrastnu pozadinu. Oni su stari ili mladi, muškarci pa čak i žene, partizani, ustaše, četnici, ali je priča uvijek ista.
Međutim, tu ne treba stati jer fotografije čine seriju. Serija sekvencionira, sjecka događaj kako bi ga mogla ispričati. Tako uzete kao cjelina ove fotografije iz ciklusa Duhovi prošlosti nude znatno složeniju narativnu sliku.
Javljaju se krucijalni polariteti naših političkih i ideoloških života. Partizani su suprotstavljeni ustašama, ali i četnicima. Ali su i četnici i ustaše međusobno suprotstavljeni. Oduvijek su u našim aktualnim mračnim bajkama jedni bili dobri, a drugi loši. Kod Darija Petkovića se zbiva neki pomak i svi postaju bizarni patuljci. I dalje suprotstavljeni u našim kulturnim kodovima oni nisu izgubili svoju zlu narav, ali su izgubili neprijatelja. I tako su izgubili i smisao. Kao svaki zlikovac oni moraju imati junaka koji se bori protiv njih. Naše vrijeme koje je zaboravilo junake i izgubilo utopiju ne može biti njihovo vrijeme.
Izdvojeni su! Nema velikih grupnih portreta, nema događanja. Iako znamo da su i njihovi istomišljenici tu negdje svatko od likova u ovoj priči potpuno je sam. Njihova potreba pripadanja ideološkim zajednicama potpuno ih je izolirala. A možda je proces bio i suprotan, možda ih je izolacija ovamo dovela. Slijedeći je binarni par mladi i stari. Oni koji su zaista živjeli vrijeme u kojem je ta ideologija imala moć i ovi novi kojima to možda predstavlja neplaniranu šalu.
Petković niže izdvojene statične, gotovo slikarski klasične portrete. Snimljeni analogno na 6x6 negativu oni bogatstvom detalja dodaju začudnu realnost duhovima prošlosti - Marina Viculin.
Objavio: Redakcija 031 |
Komentari (0)
