Na Korkutove gibljive oblike svi reagiraju! Ljepljivi su, plijene pozornost! Budući da i na mene tako djeluju, izgledalo mi je sve to samo po sebi razumljivo. Ali kad se malo odmaknem, upitam se zašto? Gotovo bi im čovjek prilijepio obilježje dopadljivosti. Jesu li zaista Korkutove Slabost, snaga skulpture privlačne zbog čistih formi, jasnih obrisnih linija, glatkih ploha, svijetlih boja i neočekivanog pokreta?
Kad kažem da ih ljudi vole, mislim kako vrlo pozitivno i snažno na njih reagiraju i ljudi kojima suvremena vizualna umjetnost nije prvi izbor. Ljudi koji se teško ili nikako ne oduševljavaju ni s aktualnim remek-djelima. Što im je blisko? Što prepoznaju u ovim skulpturama? Dok se sjećam voden-bića iz Cameronovog Ambisa, poimam da ima nešto univerzalno privlačno u tim oživjelim primarnim materijama. I to nešto simbolizira - dobrotu! Cameronovo biće od vode i Korkutovi oblici od „pramaterije“ uspijevaju se prezentirati kao život u svojoj esenciji, vitalnost iz vremena kada još nije bio odabran oblik i kada se život ispoljavao sasvim nekontrolirano u bilo kojem agregatnom stanju materije.
Zbunjuje me nešto drugo, zašto se univerzalno bojimo hodajućih plahti i eteričnih duhova, a ove univerzalno volimo? Pa duhovi su naši preci i trebali bi nam biti bliskiji od nepripitomljene materije! A opet nas oni plaše dok se oduševljavamo paralelopipedima koji se sagibaju na pozdrav? Na nivou priče, očigledno, nećemo naći odgovor. Možda je lakše uhvatljiv u registru stvarnog kiparskog sadržaja. Serija radova Slabost, snaga zasnovana je na geometrijskim tijelima, paralelopipedima. Oni su zavisno o zahtjevima postavljenim pred pojedini paralelopiped izrađeni od epoksidne smole, silikonske gume ili gipsa. No, obrađeni su na takav način da tri materijala vrlo različitih osobina, oku djeluju kao jedan uvijek isti materijal. Tako se u percepciji onoga koji doživljava Slabost, snagu oblikuje ideja o tom jedinstvenom materijalu koji je krt kao gips i rastezljiv kao silikonska guma, koji je čvrst kao epoksid i podatan kao glina. I kada znamo informaciju o materijalima, začudno je da ona ostaje u sferi racionalnog i ne prodire u polje doživljaja. Mi zaista doživljavamo tu materiju sasvim oprečnih osobina koja poput kvantne čestice u trenutku kada je promatramo odlučuje o svojoj stvarnoj naravi: hoće li u susretu s tvrdom podlogom odskočiti i za trenutak nestati iz vidokruga, ili će se razbiti u tisuću komadića, ili će sasvim mlitavo bubnuti o pod bez povratka.
Skulptura je svojom materijalnom prezentnošću, snagom, čvrstinom i dominacijom zaista medij nastao po muškom principu kreacije. Paralelopipedi i bjelina su tu da bi se utišao zvuk osobne ekspresije. Neutralna geometrijska forma i ne-boja su elementi oko čijeg se značenja najlakše možemo dogovoriti. Ne nose ekspresiju. Oni su odabrani kako bi svratili pozornost na nešto drugo. Što je to drugo? Pokret? Čemu onda različitost, materija kontradiktornih osobina? Slabost, snaga? Slab ili jak? Stvarni pokret ili samo prisutnost ideje pokreta narušava pravilnost, dodaje ekspresiju i unosi element slučaja. Neke se forme stvarno miču, a neke su zaleđene u pokušaju pokreta. Slijedom zakonitosti dominacije doživljaja nad racionalnim saznanjem mi u svima vidimo pokrenutost. Od statičnog traga forme nagužvane već završenim pokretom, preko stvarnog pokreta do trećestupanjske realnosti pokrenute snimljene slike.
Korkutove skulpture reagiraju na gledatelja. Priča o svijetu kao participatornom fenomenu ovdje je eksplicitna. Zidni se kvadar naklanja za pozdrav. To izaziva smijeh. Jer paralelopipedi se ne miču, oni ne mare za naše postojanje! A ovaj, sasvim suprotno, ne samo da se pokreće nego to čini baš u trenutku kad mu se približavam. Talking to me? efekt nepogrešivo pogađa ravno u meko mjesto svakoga od nas. Pogled u oči, neposredno obraćanje s iskrenim interesom i bez greške si ulovljen.
Snažan i krut muški kreativni princip pretvara se u trenutku interaktivne uvjetovanosti u najljepši oblik ženskog principa prijemljivosti. Tako se ponaša i ono Cameronovo voden-biće s početka teksta. Možda bi se poput bića iz filma i ovi Korkutovi preoblikovali u onoga tko ih gleda kada bi im to tehnologija omogućavala. Ovako sasvim jednostavni pokret skulpture od koje smo s pravom očekivali potpunu nezainteresiranu bešćutnost doživljavamo kao razgaljujuću senzaciju. Vraćamo se, ponavljamo pokret kako bismo prvo provjerili reagira li baš na nas, pa onda kako reagira i konačno zašto reagira. Kao u svakoj pravoj vezi! Jel' to on baš mene gleda?
Osim zidnoga kvadra koji prigiba svoj gornji dio, Korkutov Strah se zgrči kad mu priđemo. On nas se boji. Pokušava se uvući u sebe, pokušava nestati, postati nevidljiv. I doživljaj nije tako veseo, ali je i dalje krajnje privlačan! Njegova me reakcija čini vidljivom. Tek mi prijemljivost drugoga omogućava postojanje. Korkutovi oblici nemaju oči, ali nas vide, oni nas doživljavaju, primaju u svoje postojanje. Naš je doživljaj uvjetovan tom izumljenom supstancijom koja pokazuje osobine inteligentnog života. Korkut svoju Slabost, snaga supstancu kreira u našoj svijesti slažući slojeve doživljaja tvari koja gotovo identično izgleda, a sasvim se suprotno ponaša. Odskače poput lopte ili se razbija u tisuću komada, deformira poput termolabilne tvari na toplini ili stiska i napinje poput kože toplokrvnih stvorova. Naš racio slaže informacije te uspostavlja rješenje u sferi imaginarnog, ali poznatog. Ulazimo u polje mogućnosti gdje se supstancija umjetnosti može izraziti vrlo jasno, čak i kada su materijalna ili tehnološka sredstva ograničena, ono stvarno, iako ne direktno preuzeto iz svakodnevnog iskustva.
Dječak sjedi na paralelopipedu koji se tako nježno i podatno očitovao o njegovoj prisutnosti i težini. Svijet reagira na nas. I snažno uobličeno povinuje se novonastalom. Dječak je taj koji ravna svijetom kaže rebus!
Pred nama je ciklus napravljen od imaginarne materije koja reagira na promatrača. U funkciji s promatračem supstancija se mijenja. A možda ima još i drugih varijabli koje je uvjetuju. Radi li se o nečemu što je samo po sebi živo? Mi o tome ne znamo mnogo, gotovo ništa, ali je prijemljivost ono što nas zanima. Korkut je kroz niz radova u različitim medijima uspio sugerirati i ocrtati tu mulitdimenzionalnu osobinu svijeta u kojem postojimo i čiji smo neodvojiv dio. Zaista da nismo bili tu i da nismo o tome razmišljali to se uistinu ne bi moglo dogoditi.
Najave događaja
Gradske galerije Osijek pozivaju vas na otvorenje izložbe: Alema Korkuta: "slabost, snaga", koje će se održati u četvrtak, 26. travnja 2012. godine, s početkom u 18 sati u galeriji Waldinger.
