Siesta: Izložba "Viktor Axmann - Arhitekt i urbanist koji je Osijeku dao Europski štih"

Nesumnjivo najznačajniji osječki arhitekt prve polovine dvadesetog stoljeća, čovjek koji je najviše pridonio početnoj modernizaciji arhitekture svog grada svakako je Viktor Axmann. Arhitekt i urbanist Viktor Axmann rođen je u Osijeku 29. kolovoza 1878. godine u uglednoj osječkoj njemačkoj obitelji.

Viktor Axmann je u Munchenu 1900. godine diplomirao arhitekturu na tamošnjoj Visokoj tehničkoj školi, a po završetku školovanja u Münchenu odlazi na stručno usavršavanje u Beč, gdje se upoznaje sa suvremenim urbarhitektonskim strujanjima Josefa Hoffmana, Otta Wagnera i Camilla Sittea.

Nakon Beča, jedno vrijeme radi u Rijeci i Zagrebu. Godine 1905. vraća se u rodni Osijek, otvara arhitektonski atelier i u njemu radi sve do 1945. godine.

Od 1905. kao građevni poduzetnik u Osijeku u duhu secesije realizira čitav niz značajnih ostvarenja. Njegovo rano razdoblje (1905. – 1914.) određeno je secesijskom arhitekturom i utjecajem bečke škole. Najznačajnija djela iz tog razdoblja su kuća Čačinović (uglovnica na Preradovićevom šetalištu uz zgradu kina Europa) 1906. i zgrada robne kuće Stanetty (dijelom sačuvana,na njezinom mjestu danas je "Nama" na središnjem Trgu A. Starčevića), Samostan sestara Milosrdnica u Đakovu iz 1907. i kuća Ballogh 1912.

Viktor Axmann također sa bavio i urbanizmom. Nastojao je unijeti nove moderne težnje prostornog planiranja za uređenje šireg prostora grada Osijeka. U tom duhu izradio je čitav niz planova. Godine 1906. radi projekte novih ulica u samom središtu Osijeka. Ubrzo nakon što je 1907. u Osijeku osnovano Hrvatsko narodno kazalište, pokrenuta je inicijativa za gradnju nove i reprezentativne kazališne zgrade. Tim povodom su Hrvatsko kazališno društvo i gradska uprava naručili 1909. od arhitekta Viktora Axmanna izradu položajnoga nacrta kazališta. Axmann je u svom projektu predložio dvije varijante. U prvoj, kazalište smješta na prostor nekadašnjega Vijećničkog trga, današnjega Parka Petra Krešimira IV. Prostor je urbanistički zanimljiv, budući da na novome gradskom trgu Axmann vizionarski planira izgradnju nekoliko utilitarnih objekata — Hrvatskoga kazališta, Gradske vijećnice i Gradske kuće,novog središta grada. Prema drugoj, skromnijoj zamisli, predložena je nešto zapadnija lokacija na nekadašnjem Žitnom trgu (današnji Gajev trg).

Axmannovo rješenje novog gradskog centra, koje je trebalo biti smješteno na potezu od glavne pošte na zapadu, Tvrđe na istoku, Drave na sjeveru i sadašnje Vukovarske ulice na jugu, 1909. godine poslužilo je kao predložak za izradu Regulatorne osnove za grad Osijek 1912. godine.

Pod Wagnerovim utjecajem 1908. radi projekt osječke tržnice i trga,današnji Gajev trg. Iste godine sudjeluje u Beču na VIII Internacionalnom kongresu arhitekata. Uz Axmanna iz Hrvatske na kongresu su prisutni i u predstavnici Kluba hrvatskih arhitekta.

Godine 1910. Axmann radi projekt Sakuntala parka. Urbanističkim rješenjem Sakuntala parka postigao je skladan suodnos kvalitete urbanog prostora, rijeke, bloka i parka i ravnotežu urbanih elemenata, ugaonih zgrada i spomenika.
Uz arhitekturu i urbanizam Viktor Axmann se bavio i teoretskim radom. Pisao je o urbanističkim problemima Osijeka u Vijestima Hrvatskog društva inženjera i arhitekta.

Axmannovo ključno djelo iz tog razdoblja bez sumnje je zgrada kina Urania iz 1912. godine za koje mu je na prvoj međunarodnoj Kino-izložbi u Beču dodijeljena prestižna nagrada.

Nažalost, najprije Prvi svjetski rat, pa potom velika gospodarska kriza, zauvijek su odgodili i izgradnju nove kazališne zgrade, ali i čitavog projekta izgradnje novog gradskog centra s nizom kapitalnih i reprezentativnih gradskih zdanja.

Tendencije koje zamjećujemo prije početka rata nastavljaju se i u međuraću, o čemu nam najjasnije svjedoče dvije stambene jednokatnice podignute u Strossmayerovoj ulici 44 i 14,1920.god.: vlastita obiteljska kuća, te kuća Alberta G. Grossmanna.

Nakon Prvog svjetskog rata postupno napušta secesijske oblike slijedeći suvremena modernistička kretanja. U tom razdoblju Axmann realizira u Osijeku nekoliko zapaženih ostvarenja. Među inima: Naučnički dom i Ispostavu ureda za osiguranje radnika (1923.), dva bolnička paviljona osječke bolnice (1925.), 1926. godine projektira za Ivana Bisera stambenu ugrađenu djelom jednokatnicu, djelom dvokatnicu u Strossmayerovoj 43 (51), Sokolski dom (1928.), Vilu Nikole Klema,Krežmina 5 (1928.), Đački dom u Zagrebačkoj (1929.), dvokatnicu Filipa i Marka Steina,Kapucinska 19.(1929.god.), dvokatnu uglovnicu Pilpel na Preradovićevu šetalištu 7 , 1932. godine, palaču Okružnog ureda za osiguranje radnika (u suradnji s D. Špillerom i J. Kastlom, Zvonimirova 11 (1936.) i Dom mirovinske zaklade tvornice žigica "Drava"(1940.).

Osijek se u Axmannovo vrijeme intenzivno mijenjao, uzrastajući iz skromnog gradića u moderni srednjoeuropski grad. U vrijeme plodnog i nadasve humanog djelovanja Axmann je bio značajan sudionik onovremenih događaja u gradu Osijeku. Stručnim i društvenim radom četrdeset godina je usmjeravao rast modernog Osijeka.

Pripada generaciji hrvatskih arhitekata koja je u europskom ozračju utemeljila i afirmirala hrvatsku secesiju i modernu. Ostvario je opsežan, kompleksan i respektabilan urbarhitektonski opus, uvažavajući poimanje humanog grada, od pojedinačnih urbanističkih projekata do uličnih poteza, trgova i parkova. U svojoj prvoj osječkoj fazi izrađuje urbanistička rješenja za nove ulice u samom centru, nove kvartove i parkove. Viktor Axmann je u Osijeku projektirao više od trideset stambenih objekata, sedam javnih i dvadesetak tvorničkih zgrada. Osim u Osijeku, projektirao je i u Donjem Miholjcu, Virovitici, Bjelovaru, Rumi, Đakovu, Vukovaru, Vinkovcima i Beogradu.

Humani karakter Axmannovih urbanističkih i arhitektonskih rješenja daje Osijeku europski štih. Iako je 1922. godine slavenizirao svoje ime i prezime u Vladoje Aksmanović, ni to mu nije pomoglo kada su ga tadašnje "revolucionarna komunistička vlast" protjerala 1945. godine u radni logor u Valpovo gdje je 3. ožujka 1946. godine i preminuo od posljedica tifusa. Sramota da taj čovjek, vjerojatno najveći osječki arhitekt, nema ni jednu ulicu u Osijeku, čak niti spomen ploču na rodnoj kući u Strossmayerovoj, da ne spominjemo nekakav eventualni spomenik...